Program je započeo ulaznom procesijom od hodočasničkog križa prema crkvi, gdje su hodočasnici pjesmom i molitvom pozdravili Gospu Voćinsku. Potom je vlč. izv. prof. dr. Davor Vuković, s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku održao razmatranje „Osobna duhovna izgradnja i pristup bolesnicima“.

Ukazao je na činjenicu da je čovjek biće koje svakodnevno traga za srećom i smislom što suvremeni ljudi sve više ignoriraju polažući sve nade u sebe što ih posljedično odvodi u praktični ateizam i vjerski indiferentizam. Ustvrdio je da hodočašće zdravstvenih djelatnika u Voćin potvrđuje da oni kao vjernici žele njegovati i izgrađivati duhovnu dimenziju, a potom je prenositi na pacijente kojima služe.

Podsjetio je kako je važno imati svijest da je nastojanje oko vlastite duhovnosti i traženja Boga uvijek odgovor, jer Bog je već učinio prvi korak – on prvi traži nas, ide nam ususret, kuca na vrata našeg srca. Kucanje i Božji poziv na zajedništvo čuju oni koji nastoje živjeti u poniznosti i po savjesti. Navodeći mnoge poticajne primjere i osobnog iskustva, pozvao je zdravstvene djelatnike da unatoč mnogim opasnostima sačuvaju djetinje i jednostavno srce te se nikada ne umore tražiti Boga u sakramentima, Svetom pismu i svakodnevici, napose kada služe bolesnicima u kojima primaju samoga Krista podsjetivši na Isusovu tvrdnju: „Što god učiniste jednome od ove najmanje braće, meni učiniste.“

Nakon izlaganja hodočasnici su u pripravi za slavlje mise u crkvi izmolili svetu krunicu tijekom koje su imali prigodu za osobnu ispovijed.

Središte hodočašća bilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s duhovnicima katoličkih udruga medicinskih sestara i liječnika te dušobrižnicima u bolnicama s područja Požeške biskupije i drugim svećenicima.

Biskup Škvorčević najprije je pred Gospinim likom uputio pozdrav Isusovoj Majci, a potom svima nazočnima, istaknuvši da je voćinska crkva „puna“, ali ne toliko njihovim brojem, koliko žarom njihove ljubavi i požrtvovnosti koju svaki dan ulažu u one kojima je njihova pomoć potrebna. Zahvalio im je za to plemenito djelo, osobito za služenje koje su iskazivali bolesnima tijekom pandemije koronavirusne bolesti.

Kazao je da je voćinska crkva danas „puna“ i zbog toga što je u srcima hodočasnika budna vjernička odanost, povjerenje i predanost Isusu Kristu, sinu Marijinu, kojem je ona cjelovito služila. Izrazio je uvjerenje kako je njihovo srce puno i molbi, ne samo za njihovo osobno dobro, nego i za dobro njihovih obitelji i onih kojima služe u bolnicama te drugim zdravstvenim ustanovama. Pozvao ih je da u svetu hodočasničku žrtvu unesu sve svoje slabosti i nevolje, zdravstvene ustanove u kojima služe, naše obitelji, kao i domovinu koja je potrebna ne samo fizičkog nego i duhovnog zdravlja.

U homiliji požeški biskup je rekao da bi se netko, gledajući sa strane zdravstvene djelatnike okupljene u Voćinu, mogao zapitati što je došlo liječnicima, medicinskim sestrama i drugom zdravstvenom osoblju da su došli u ovo hodočasničko mjesto, smatrajući da bi oni i danas, premda je državni blagdan, trebali biti pokraj bolesnika i služiti im. Izrazivši uvjerenje da im naviještena Božja riječi pomaže u davanju odgovora na spomenuto pitanje, biskup je najprije govorio o moćnom voćinskom arhitektonskom crkvenom objektu, kojeg su u 15. stoljeću izgradili ljudi, koji su smatrali da će se po tom zdanju moći vinuti do onih razina našeg postojanja koje nam samo Bog omogućuje. Podsjetio je sudionike slavlja da su u to zdanje tijekom stoljeća dolazili vjernici s područja koja oni predstavljaju – od Strmca, gdje se nalazi katolička bolnica sv. Rafaela, i od Virovitice, preko Našica, do Požege i Nove Gradiške, pa iz Lipika, do Pakraca i Daruvara – i ovdje očitovali svoju vjeru kojom su se uzdizali u Božji svijet, zagledani u Isusovu Majku i očekujući njezinu pomoć. Istaknuo je nazočnima da se oni svojim hodočašćem uključuju u snažnu duhovnu povijest koja se u Voćinu odvijala stoljećima i postaju dionicima duhovnog dinamizma u koji uvodi Isusova Majka.

Polazeći od naviještenog prvog čitanja u kojem sv. Pavao tumači Rimljanima da je čovjek Božji projekt, biskup je ustvrdio da bi Apostol danas nama u Hrvatskoj koji najveće nade polažemo u europske fondove za ostvarivanje naših projekata poručio da je dobro što to činimo, ali bi nas upozorio da se projekt čovjeka ne može ostvariti samo iz naših ljudskih mogućnosti, nego nam je za to potrebna pomoć njegova projektanta i suradnja s njime, a to je Bog.

Njegov projekt o čovjeku sav je usmjeren prema onoj dimenziji i razini života koju nazivamo „pozitivnom“, te ćemo se svi složiti da je pozitivnost zapravo zdravlje, i kako nas svakodnevno iskustvo uvjerava da se našim ljudskim sposobnostima ne uspijevamo osloboditi negativnosti, kojih kao da je u Hrvatskoj svakog dana sve više, ustvrdio je biskup.

Bog nije dopustio da njegov projekt o čovjeku zbog ljudske zarobljenosti negativnošću i zlom propadne, te je poslao na svijet svoga Sina Isusa Krista da nas izbavi iz spomenutog stanja. Biskup je ustvrdio da je inicijativa koju je Bog u Sinu svome Isusu Kristu poduzeo za čovjeka snažan argument za to da Božji projekt čovjeka neće propasti, jači je i veći i od bilo kojeg ljudskog argumenta.

Govoreći o tome kako nas sv. Pavao poziva da zaziremo od zla i prianjamo uz dobro, polazeći od najpozitivnije i najmoćnije stvarnosti kojoj je ime ljubav, a to je u konačnici Bog, biskup je kazao kako se do istine da je ljubav na vrhu čovjekove vrijednosne ljestvice ne dolazi znanstvenim putem, nego putem vjere. Vjera je sposobnost našeg duha prodrijeti u Božju blizinu i doći do svjetla koje obasjava ljudski razum da pravo vidi i razumije stvarnost oko sebe i postane njezinim dionikom.

Povezujući govor o vjeri s evanđeoskim ulomkom, u kojem se ljudi u čudu pitaju otkuda Isusu iz Nazaretu, običnom drvodjelji, kojemu poznajemo oca i majku, mudrost i sposobnost moćno navješćivati Božju riječ i činiti čudesa, biskup je kazao da čovjekov identitet nije u onome čime se kao životnim zanimanjem bavi niti u društvenom statusu koji mu je dodijeljen, nego u onome što on jest po Božjem pozivu u život i njegovoj stvorenosti.

Ljudski život je najveća stvarnost ne samo u našim, nego i u Božjim očima. Stoga je služiti čovjekovu životu najveća mudrost i dostojanstvo, ujedno i najteži posao, napomenuo je biskup. Podsjetio je sudionike slavlja kako su vjernici u ovom svetištu stoljećima tragali za takvom mudrošću, koja im je pomagala rasti u ljudskosti, dobroti, plemenitosti i ljubavi i svim drugim vrlinama koje je sv. Pavao nabrojao u spomenutom ulomku, i izrastati do one mjere čovjeka koju nismo sami smisli, nego nam je Bog objavio i omogućio u Sinu svome Isusu Kristu, pobjedniku nad zlom i smrću.

Dajući odgovor na pitanje s početka homilije, biskup je ustvrdio da liječnici, medicinske sestre i drugo zdravstveno osoblje nisu pogriješili što su došli na hodočašće u Voćin, jer su se susreli s jednom poviješću duha hrvatskog čovjeka, koji je ovdje zagovorom Isusove Majke njegovao blizinu Bogu i iz nje crpio konkretnu životnu istinu o sebi, objavljenu u Isusu Kristu, stjecao životnu mudrost. Poručio je sudionicima slavlja koliko je dragocjeno što se kao medicinski djelatnici bave čovjekom, potaknuvši ih da svaki dan budu ne samo s čovjekom, nego i za čovjeka, a da nikada i nipošto ne budu protiv čovjeka.

Podsjetivši da se i danas u Hrvatskoj vode rasprave o tome je li čovjek vrijedan poštovanja od trenutka njegova začeća, i ima li on dostojanstvo i u najtežim životnim stanjima, uključujući i njegovo umiranje, mons. Škvorčević upozorio je da su polazišta u tim raspravama počesto interesno motivirana a mjerila površna i bezbožna, zbog čega u konačnici nastrada sam čovjek. Stoga je zahvalio sudionicima slavlja što iz svoje vjere nastoje promišljati o sebi, o čovjeku, o njegovoj ranjenost, bolesti i smrti, i zastupati onu istinu koju nam je Bog objavio u Isusu Kristu.

Kazao je da je to proročki način odnosa prema stvarnosti koji zastupa Isus u današnjem evanđelju, očitujući da je prorok čovjek koji nastupa snagom Božje riječi, živi po njegovim nadahnućima u srcu i savjesti, i koji očima vjere promatra sve na mnogo dublji način. Upozorio je na Isusovu riječ da „nitko nije prorok u svom zavičaju“, među svojom rodbinom i poznanicima i evanđelistovu tvrdnju da nije mogao među svojima učiniti čudesna djela, kako je drugdje redovito ostvarivao, prvenstveno ozdravljujući bolesnike, čudeći se njihovoj nevjeri. Protumačio je požeški biskup, da u ozračju nepovjerenja i nevjere Isusa nije očitovao svoju božansku moć.

Pozvao je zdravstvene djelatnike da se u svom svakodnevnom ophođenju s bolesnicima ne ograniče samo na biološko-kemijska sredstva i tehnološka pomagala, nego da im pristupe i svojom vjerom, te na taj način stvaraju ozračje za one mogućnosti koje ne može ostvariti znanost i tehnika, nego samo Bog. Rekao je kako nas Marija stoljećima i u voćinskom svetištu uvjerava da se čuda mogu događati samo onda kad Bogu u našim životima otvorimo mogućnosti za njegovo djelovanje.

Stoga ju je zamolio neka ne dopusti da otvrdnu naša hrvatska srca za Boga pa da ga više ne razumijemo, a onda ni same sebe, nego da nam dade srce poput njezina, u kojem će biti mjesta za Božju riječ, za njegovu istinu o čovjeku i za sve ono pozitivno što Bog može ostvariti u nama.

Zahvalio je sudionicima slavlja što tako s Bogom razmišljaju i što računaju s Marijom u opredjeljenjima svoje slobode, poželjevši da Bog potpomogne sve ono dobro, lijepo i plemenito što s njime osjećaju za čovjeka.

Pri svršetku pričesti, biskup je podsjetio sudionike slavlja da se hodočašće odvija u godini kad Požeška biskupija slavi 25. obljetnicu svoga osnutka, a Voćin se spominje 25. obljetnice otkako je postao biskupijsko svetište, te je zajedno s njima najprije izmolio molitvu za Požešku biskupiju, a potom čin povjere Isusovoj Majci.

Na kraju slavlja poručio je zdravstvenim djelatnicima da se i oni dok služe bolesnima i umirućima poput Marije nalaze pod Isusovim križem, koji nije gubitništvo, nego pobjeda Božje ljubavi nad posljednjom granicom ljudskog postojanja. Zahvalio im je svima za sudjelovanje, napose sestri Miri Ilić i dr. Tvrtku Kovačeviću za njihov doprinos u organizaciji hodočašća, te svim predsjednicima pojedinih ogranaka liječničkih i sestrinskih udruga u Požeškoj biskupiji, sa željom da i nadalje promiču međusobno zajedništvo s naslova vjere, jer će tako moći učiniti više u služenju čovjeku. Nazočnim svećenicima dušobrižnicima u bolnicama zahvalio je za ono što redovito nastoje činiti za bolesnike i zdravstvene djelatnike u ustanovama u kojima služe. Zahvalnost je izrekao i voditelju voćinskog svetišta Ivanu Ereizu što ih je rado primio i omogućio im da se ondje dobro osjećaju.