Homilija biskupa Križića na svetkovinu Marije Magdalene u Gospiću

O Mariji Magdaleni redovito ističemo njezinu grješnu prošlost stoga nas i sam spomen njezinog imena podsjeća na nešto negativno, grješno. Čuo sam neke osobe koje su  svoj život uspoređivale sa životom Marije Magdalene, ali nažalost, samo u prvom razdoblju njezinog života. Kamo sreće da se svi možemo usporediti s njezinim obraćenjem i kasnijom ljubavlju prema Isusu koja je bila neizmjerno velika.

Svi mi znamo kad smo lutali, zastranili, možda imamo i trenutaka koje bismo najradije zaboravili. Nikome u životu nije bilo sve idealno, bez slabosti i promašaja, ali pritom, ohrabruje nas i tješi istina da Bog ne gleda na našu prošlost ako smo je dobrim dijelom promijenili na bolje. To nam potvrđuje i Božja riječ na mnogo mjesta u Bibliji. Bog, po proroku Ezekielu, opominje narod: „Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini, i bude čuvao sve moje naredbe i vršio zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti. Sva njegova nedjela što ih počini bit će zaboravljena.“ (18, 21 – 22).

Božje opraštanje razlikuje se bitno od ljudskoga. Čujemo često frazu: „Treba oprostiti, ali se ne smije zaboraviti.“ Nije taj stav u sebi loš, ali problem je što „ne smije se zaboraviti“ stalno izvire kao prijetnja, a nerijetko kao poziv na osvetu. I to sjećanje na zlo i grijeh proizvodi negativne osjećaje koji pobuđuju mržnju. Bog zna da je čovjeku užasno teško živjeti pod opterećenom savješću i zato ga želi rasteretiti, ukloniti iz njegove savjesti teško breme koje mu priječi otvoriti se vedrijoj budućnosti.

Po proroku Izaiji Bog uči što  trebaju činiti: „Ne spominjite se onoga što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo … Ja opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem… Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine i grijehe tvoje poput oblaka. Meni se obrati.“ (Iz 43, 18.25; 44, 21).

Starozavjetni molitelj, koji je doživio milost Božjeg oproštenja, piše: „Blažen onaj komu je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven. Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju… Prešutjet sam htio, al’ kosti mi klonuše od neprestana jecanja… Tad grijeh svoj tebi priznah, i krivnju svoju više ne skrivah… I ti si mi krivnju grijeha oprostio.“ (Ps 32). Psalam završava s klicanjem jer je osjećaj rasterećenja neizreciv.

Nakon što se čovjek obrati i promijeni život na bolje, Bog njegovu prošlost briše jer je taj čovjek postao novi čovjek. Tako i Pavao, u čitanju koje smo čuli, ističe da se čovjek nakon susreta s Kristom mijenja, nije više onaj od prije. On veli: „Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta.“

I Pavao je imao prošlost nimalo uzornu. Bio je progonitelj kršćana. Ali je postao svjestan da ta prošlost s njim nema ništa u sadašnjosti. Zato u Poslanici Filipljanima ( 3, 14 – 13) piše: „Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. Nisam već postigao i dopro do savršenstva nego hitim ne bih li kako dohvatio.“ Pavao pokazuje želju i napor da bude bolji i to Bog rado prihvaća i nagrađuje. Ima, doduše, puno onih koji bi htjeli biti bolji, ali ništa ne poduzimaju da to budu. Očekuju da se sve dogodi samo od sebe. Promjena života ima svoju cijenu. Zato je sveti Ivan Pavao II. mladima u Solinu rekao: „Ne vjerujte onima koji vam daju laka obećanja. Bez napora i žrtve nema većih postignuća.“

Promjena života Marije Magdalene nije se dogodila bez nje i njezine zauzetosti. Sveta Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve, koja je jako voljela Mariju Magdalenu zbog njezine velike ljubavi prema Isusu, piše kako je i Magdalena promjenu života platila skupo. Pred svim uglednicima u farizejevoj kući ona pada na koljena, ljubi Isusu noge, pere ih suzama i briše svojom kosom. Nije to bilo ni jednostavno niti lako. Trebalo je izdržati sve komentare i prezirne poglede. Nagrađena je zbog hrabre poniznosti i ljubavi. Njezine suze bile su izvor radikalne životne promjene. Te suze pojavit će se i na groblju kada je vidjela da Isusovog tijela nema u grobu. Isus će te suze pretvoriti u suze radosnice. Uskrsli će se njoj prvoj ukazati.

Marija Magdalena je primjer kako se ljudski život može promijeniti. Nema takvog grješnika koji ne bi mogao postati dobar, pa čak i svet, ali pod uvjetom da to iskreno želi i da je spreman za to nešto podnijeti. Svi iz iskustva znamo da usmjeriti život prema zlu ne košta nikakvog napora. To ide samo od sebe. Korov i trnje ne trebamo okopavati i zalijevati: širi se samo od sebe, ali sve plemenito bilje zahtjeva njegu i zauzetost. Kada toga nema, sve plemenito ugušit će ono divlje.

Draga braćo i sestre! I naš grad Gospić, koji je svetu Magdalenu izabrao kao svoju zaštitnicu, imao je svoju povijest suza, sličnu svetoj Magdaleni, napose u ovih zadnjih stotinjak godina. I u naše gospićko groblje dolazile su stalno neke Magdalene oplakivati svoje mile i drage koji su im nasilno oduzeti. Naš Gospić poznaje mnoge Magdalene koje su se, s očima punih suza, jadale da su im moćnici tih vremena uzeli neke od najmilijih i ne znaju gdje su ih odnijeli, ne znaju kako su završili njihovi životi, ni gdje su im grobovi. Mnoge naše žene i majke išle su od vrata do vrata, od jedne osobe do druge, često vrlo diskretno i plašljivo, pitajući i moleći da im se odgovori gdje su njihovi mili, ali odgovor nisu dobile. Mnoge se to nisu niti usudile pitati moćnike onih vremena u strahu za vlastiti život, u strahu da im djeca i obitelji ne ostanu bez još jednog roditelja.

Uvjereni smo da će dobri Bog obrisati suze s njihovih lica i da će i one, poput Magdalene, moći uskliknuti: „Vidjeli smo svoje voljene!“

I Gospić je,  uz velike i teške žrtve, izvojevao svoju slobodu dočekanu s mnogim suzama radosnicama. Ostaje nam trajno moliti Boga da se, unatoč svim poteškoćama, radost slobode nikada ne pretvori u razočaranje. Amen.