Naša domovina nije teritorijalno velika, ali usprkos tome ima premnoga mjesta koja su ostala u našoj memoriji kao velika stratišta našega naroda. Mnoga od tih mjesta zasluživala bi da se na njima obilježi komemoracija na žrtve našega naroda kroz njegovu tešku povijest, jer smo bili na vjetrometini i razmeđu svjetova, gdje su se sukobljavale velike sile, a najveću cijenu je redovito plaćao naš narod.

U nemogućnosti obilježavanja redovite komemoracije na Bleiburgu, Hrvatska biskupska konferencija je izabrala Udbinu, iznad Krbavskog polja, kao mjesto sjećanja na žrtve Bleiburga i križnog puta, jer je ovdje, na neki način, bio početak velikih stradanja našega naroda i njegovih križnih putova. Krbavsko polje prekriva mnoštvo kostiju stradalnika, naših predaka, koji su se borili i izginuli za krst časni i slobodu zlatnu.

Nije moguće nabrojiti cijelu nisku stradanja naroda od Krbavske bitke pa kroz stoljeća koja su slijedila. U memoriji našega naroda posebno mjesto zauzima stradanje koje je započelo na Bleiburgu i nastavilo se u mnogim mjestima, na putu od Bleiburga, koji nazivamo „Križni put“.

Kosti mnogih su razasute po različitim znanim i neznanim jamama diljem domovine i izvan nje, a kosti koje su pronađene u nekima od tih jama, još uvijek, u vrećama, čekaju svoj konačni smiraj.

Mnogima od nas su u svježoj memoriji i stradanje našeg naroda za vrijeme Domovinskog rata i borbe za slobodom koju nismo imali stoljećima. U tim devedesetim godinama 20. stoljeća, cijela domovina nam je krvarila, broj prognanika i izbjeglica dolazio je do granice izdržljivosti, groblja su se punila i proširivala, i nažalost još uvijek čekaju da se u njih dostojanstveno sahrane mnogi za čije kosti ne znamo gdje se nalaze.

Crkva Hrvatskih mučenika je izgrađena da bi objedinila sve žrtve našega naroda kroz cijelu njegovu povijest. U ovoj crkvi su, na poseban način, istaknute ove tri najjače stradalačke memorije našega naroda: Krbavska bitka, Bleiburg i Vukovar.

Naš veliki kipar akademik Kuzma Kovačić je, u prezbiteriju ove crkve, prikazao upravo te tri tragične scene iz naše povijesti.

Ova je crkva posvećena svim hrvatskim mučenicima, kako onima koji su od Crkve službeno proglašeni svetima i blaženima, tako i onima koji nisu službeno kanonizirani, ali su stradali kao nevine žrtve ljudske okrutnosti. Ovo je mjesto molitve i zahvalnosti za sve žrtve našeg naroda koje potomci nikada ne smiju zaboraviti.

Ovo nije mjesto na kojem mi zazivamo prokletstvo, Božji gnjev ili Božju kaznu za bilo koga. Ovo nije mjesto na kojem bi podgrijavali neku mržnju ili osvetu prema zločincima ili narodima kojima su oni pripadali. To bi bila profanacija naših žrtava i ovoga svetog mjesta.

Mržnja nikada ne donosi blagoslov i na njoj se ne gradi budućnost. Ni mržnjom prema đavlu čovjek ne raste, kako napisa jedna hrvatska pjesnikinja, jer mržnja ima svoje prebivalište u onome koji mrzi, i ona njega truje i vodi ga nekom obliku prokletstva. Nema ništa opasnije za dušu nego njegovati u sebi mržnju.

Blaženi Miroslav Bulešić, poslijeratna žrtva komunističke mržnje prema Crkvi, napisa u svom „Dnevniku“ da je njegova osveta na mržnju, praštanje. To je najbolji i jedini put za Isusova učenika.

Na ovo mjesto mi ne dolazimo da paradiramo, da bilo koga provociramo, nego da svjedočimo kako Božja ljubav pobjeđuje mržnju, kako praštanje pobjeđuje svako zlo. Svoje žrtve ne smijemo zaboraviti, ali ni na koji način ih osvećivati. To bi naše žrtve ubijalo po drugi puta.

Ovo je mjesto gdje molimo Gospodina da primi u svoj zagrljaj sve žrtve: one nevine kao i one koji su bile opterećene kakvom krivnjom. Ne smijemo isključiti iz naše molitve ni zločince žrtava, jer kada se netko opredjeljuje za zločin znak je da u sebi nosi puno jada, da je njegova duša prazna, da je njegovo srce zatrovano, da je njegovim razumom ovladala tama i da ne zna što čini. Zato je i Isus molio Oca nebeskoga za svoje mučitelje s naglaskom da oni ne znaju što čine jer žive u tami.

Samo ako nasljedujemo Isusa i praštamo, možemo računati na Božji blagoslov po zagovoru naših mučenika.

Stoga, mi smo ovdje da molimo i praštamo. To je činio naš Učitelj, Isus. Mučenici su najvjernija slika mučenika Isusa. Naši mučenici nas pozivaju da mi ovdje zahvaljujemo Isusu za njih, jer im je Isus u njihovim patnjama i mučeništvu bio najbliži.

Mi ovdje slavimo Isusa, kralja mučenika. Njemu izručujemo sve koji su bili žrtve mržnje. Mi ovdje nikoga ne kanoniziramo, nego samo molimo za sve te ljude koji su ubijani bez suđenja, bez dokaza krivnje. Molimo i za nevine i grešne, a definitivni sud ostavljamo Bogu, pravednom sucu.

Začuđujuće je da danas ima mnogo onih koji osuđuju naše molitveno okupljanje i euharistiju koju prikazujemo za žrtve Bleiburga i križnog puta. Sjećamo se što je sve morao podnijeti kardinal Puljić koji je na ovaj dan prošle godine u Sarajevu slavio svetu misu i molio za te žrtve!

Kakve su sve uvrede izrečene! Zapravo, sve se saželo u izmišljenu i zlonamjernu optužbu: da je ta sveta misa veličanje ustaškog režima. Govore ljudi koji ne razumiju niti što je sveta misa, niti što znači prikazivati svetu misu i moliti za pokojne.

U kanonu svake mise se moli za pokojne, i to je neizostavno. Nitko od pokojnih ne može biti izuzet. Nema tog pokojnika za koga se ne smije moliti i prikazivati svetu misu. Prikazivati svetu misu za pokojne nema značenje slaviti i veličati te pokojne. U misi se slavi i veliča samo Boga. Za te pokojne se moli. Bez obzira je li neki pokojnik bio uzoran ili je bio veliki grešnik. Te prosudbe se ostavljaju Bogu.

Problem je u tome što bi neki, koji zasigurno nisu vjernici, htjeli zabraniti molitvu za neke osobe. Prije svega za žrtve Bleiburga. Oni na žrtve Bleiburga gledaju samo kao na zločince gotovo bez iznimke. Za njih su zločinci svi vojnici koji su se ondje zatekli, i ne samo oni, nego i svi civili, uključujući žene i djecu. I tako dolaze do apsurdnog zaključke: Crkva veliča zločince. Kako ideologija zna zaslijepiti razum!

Mi znamo da je Hrvatska država abolirala sve vojnike neprijateljske vojske u Domovinskom ratu, koji nisu počinili zločine. To tako i treba biti. To su vrijednosti civilizacije 21. stoljeća. Zanimljivo je da mnogi postignuće današnje civilizacije ne žele primijeniti jedino kada su u pitanju hrvatski vojnici, pa čak i civili, iz Drugog svjetskog rata. Želi se i danas nametnuti teza da su svi bili zločinci. Ali se zato za one koji su ubijali odmah poslije rata ne primjenjuju isti kriteriji. Iako se zna da je u programu te ideologije bila osveta i da su ubojstva planirana i izvršavana bez suda.

Zato začuđuje činjenica što još danas ima nekih koji te zločine relativiziraju ili čak za njih nalaze mnogo razumijevanja pa i opravdanja. Može li takav stav biti normalan u 21. stoljeću? Svi smo mi čuli skandaloznu izjavu jednog saborskog zastupnika koji ide do toga da će ustvrditi da poslijeratno divljačko ubijanje nije temeljito odrađeno, tj. da je trebalo biti mnogo više pobijenih, odnosno trebalo je sve pobiti. Izgleda da je kod nekih duhovnih sinova te zločinačke ideologije želja za ubijanjem još itekako živa. Još je čudnije da se preko jedne tako monstruozne izjave gotovo šutke prešlo. Glavni mediji su, nažalost, pokazali veliko razumijevanje za takve izjave.

Na te žrtve našega naroda mnogi mogu pljuvati bez ikakvih posljedica, pa se ide tako daleko da bi se htjelo zabraniti za njih moliti Boga, kao da ti ubijeni i nisu bili ljudi.

Njemački vojnici iz Drugog svjetskog rata imaju svoje vrlo uređeno groblje u Zagrebu, i u svim zemljama Europe, uključujući i Rusiju. I to nikome ne smeta. Tako treba i biti. To je humani čin prema žrtvama, a kršćanstvo na to gleda kao na djelo milosrđa. Biblijski lik Tobija je pohvaljen od Boga što je potajno sahranjivao mrtve koje je vlast pobila i tijela im razbacala po vrtačama. Dati dostojanstven pokop mrtvima poznavale su sve velike stare civilizacije.

Dok kod nas, kada se govori o svehrvatskom grobu, da bi se kosti žrtava našega naroda, koje se nalaze u vrećama po različitim podrumima, dostojanstveno sahranile, neki to vide gotovo kao zločin. Nameće se pitanje: u kojoj civilizaciji se nalazimo?

Sve ovo ne govorim s nakanom da bih opravdao zločine koje su činili i pripadnici našega naroda. Ni govora! Zločin je zločin, tko god ga činio, i gdje god ga je netko učinio. Ali je zločin i to kada se osuđuje samo zločin jedne strane, a relativizira ili opravdava zločin druge strane. To nije put do istine, praštanja i pomirenja.

Svaki zločin vapi k nebu, od onog prvog opisanom u Bibliji, kada Kajin ubija svoga brata, do svakog narednog.

Mjesta stradanja ljudi, posebno civila, redovito kasnije postaju mjesta hodočašća. Žrtve nadživljuju zločince. Nevine žrtve, i nakon ubojstva, ostaju žive. Te žrtve žive u sjećanju i svijesti ljudi bez obzira na sve što se činilo da se sjećanje na njih zatre.

Mogu se žrtve brižno skrivati, mogu se njihove kosti premještati sa jednog mjesta na drugo da im se zametne trag, ali to ne ide. Žrtve će se jednom javiti, bez obzira koliko jame bile duboke.

Krv žrtava ne prestaje vikati prema nebu, od one prve u povijesti čovječanstva, Abelove, pa do svake sljedeće kroz cijelu ljudsku povijest. Na neke žrtve ljudi možda i mogu zaboraviti, ali Bog ne. I Kajin je, ubivši svoga brata, pomislio da je sve savršeno izveo, svjedoka nema, svi tragovi su zameteni. Ali je ubrzo shvatio da to nije tako. Ima netko tko je sve vidio: Bog. On mu veli: „Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče“.

Krv žrtve nikada ne šuti, nego stalno viče osuđujući zločin. Zločince će, ako se ne pokaju, cijeli život pratiti vika i sjena njihovih žrtava. To će ih progoniti i neće nikada imati mira.

Kada je Kajin ubio svoga brata, živi poslije užasan strah koji ga progoni. Tuži se Bogu da će ga ubiti tko god ga sretne, iako ne vidimo nikoga tko bi njemu prijetio. Prijeti mu zlo koje on nosi u sebi. Prijetnja mu dolazi, ne izvana, nego iz njegove nutrine.

Braćo i sestre, mi nemamo potrebu zazivati prokletstvo na osobe koje nam učine kakvo zlo, jer samo zlo koje netko čini ono mu otvara vrata prokletstva.

Kajinu koji je ubio brata Bog veli: „Proklet bio ti na zemlji“ (Post 4,11). Ne da ga Bog proklinje, nego Bog samo konstatira njegovo stanje: on je proklet zbog zla koje je počinio. Njega proklinje njegovo zlo.

Stoga mi za te osobe trebamo moliti, jer tako nas je Isus učio. On je s križa je molio za one koji su ga raspeli. Učenicima će govoriti i o ljubavi prema neprijateljima, i potrebi da mole za one koji ih progone. Tu je ljudska veličina.

Vidimo, nije lako biti kršćanin, biti Isusov učenik. To je junaštvo. U Isusovoj logici su veliki oni koji ljube, a ne oni koji mrze; oni koji praštaju, a ne oni koji se osvećuju; oni koji spašavaju a ne oni koji ubijaju.

Braćo i sestre, mnogo je bolje biti žrtva nego biti zločinac. Mnogo je bolje trpjeti od nekoga, nego biti uzrok trpljenja drugome. Možda se nekomu ova tvrdnja neće dopasti, ali to je Božja logika, i život potvrđuje da je istinita. Ljudi se sjećaju žrtava i s njima suosjećaju, a ne zločinaca.

Zločinaca je uvijek bilo i nažalost uvijek će ih biti. Isus u prispodobi o Milosrdnom Samarijancu ne komentira ni jednom riječju razbojnike koji su ostavili čovjeka napola mrtva. Isus zna da je razbojnika uvijek bilo i da će ih biti.

Isus usmjeruje pozornost na milosrdnog Samarijanca. Najveća tragedija jednog naroda nije prisutnost zločinaca i razbojnika, (svaki narod ima takvih), nego pomanjkanje milosrdnih ljudi, pomanjkanje ljudi koji će se znati zaustaviti i sažaliti pred patnjom drugih i za njih nešto učiniti.

U prispodobi koju smo čuli naglasak je da su za stradanje tog čovjeka krivi i svećenik i levit. Ne zato što su učinili neko zlo, nego zato što su propustili učiniti dobro. Proći indiferentno pored patnje i ništa ne poduzeti, i to je neka vrsta zločina.

Unatoč bezbrojnim žrtavama koje smo kroz povijest imali, nismo kao narod propali. Ali ako nam usfali ljudi milosrđa, ljubavi i solidarnosti, ne vjerujem da možemo imati budućnost. Nije slučajno Isus kao znak svršetka svijeta naveo da će to biti onda kada ljubav ohladi.

Dok danas molimo za sve žrtve križnih putova našega naroda, molimo Boga da u našem narodu danas ne ponestane milosrdnih ljudi, ljudi koji se znaju ganuti pred patnjom drugih, koji s ljubavlju i požrtvovnošću znaju vidati rane koji mnogi nose na duši i tijelu. Amen.