Homilija biskupa Šaška na misi za sudionike nacionalnog susreta inicijative „40 dana za život“

Velečasni gospodine župniče Damire (Ocvirk),

velečasni gospodine Hrvoje (Maltarić),

cijenjeni predsjedniče, gospodine Čaljkušiću,

i ostali članovi udruge ‘Hrvatska za život’,

promicatelji i sudionici inicijative ’40 dana za život’,

draga braćo i sestre u Gospodinu, Darivatelju života!

Deseti nacionalni susret na kojemu ste se okupili u Zagrebu prožet je osluškivanjem Božjih planova i prepoznavanjem njegove volje i putova; ali je osobito protkan: molitvom, davanjem hvale Bogu, euharistijskim zajedništvom, koje otkriva najdublji smisao vaših napora i koje je izvor naše kršćanske radosti i posvećenosti otajstvu života.

Donosim vam blagoslovno zajedništvo i molitvenu prisutnost zajedno s čestitkama zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića.

Sabrani smo u crkvi sv. Josipa, našega Zaštitnika i Zagovornika koji prihvaća krhkost i malenost, koji čuva povjereni mu Život i bdije nad voljenom Marijom i Božjim Sinom.

Molimo njihovu pomoć za sve koji su pritisnuti nekim strahom, dvojbama, tugom, patnjom ili osamljenošću, da osjete ljepotu Božje blizine, radost Duha Svetoga i potporu kršćanske zajednice.

Danas slavimo spomen sv. Augustina, tražitelja, obraćenika, zaljubljenika u istinu i iznimnoga pastira, darivatelja predivnih tumačenja i snage duha u kojoj nam je ostavio i sljedeću misao: Magna est enim miseria superbus homo, sed maior misericordia humilis Deus. „Velika je bijeda ohol čovjek, ali je veće milosrđe ponizan Bog.“ (De cat. rud. 4, 8)

U poniznosti se zagledajmo u svoje srce, predajmo Bogu svoju bijedu oholosti i iskreno zamolimo dar obraćenja kajući se i ispovijedajući svoje grijehe s pouzdanjem u Božje opraštanje.

Homilija

Liturgijska čitanja:

1Sol 4, 9-11; Ps 98, 1.7-9; Mt 25, 14-30

1. Nije rijetkost da u Isusovim prispodobama slušamo o nekom gospodaru, koji je pritom redovito slika Boga, kako nešto nekomu daje, povjerava određeni zadatak, zatim se ne pojavljuje, da bismo ga ponovno sreli na završetku prispodobe, radi uvida u učinjeno.

Braćo i sestre, i ova prispodoba potvrđuje da nam Gospodin daruje neizmjerno puno; s malo zahtjeva i ograničenja, a s obiljem slobode i tek s jednim temeljnim pravilom koje je dao i prvim ljudima: obrađuj i čuvaj, voli i umnažaj život (E. Ronchi).

Prispodoba o talentima objava je Radosne vijesti da se trebamo više čuvati nepokretnosti negoli straha da ne pogriješimo nastojeći činiti dobro. Evanđelje nas odgaja da bismo rasli u božanskoj ljudskosti, a ona se očituje u tome: da se ne bojimo, da ne unosimo strah među ljude te da druge oslobađamo straha.

U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti. Upravo je rast, umnažanje, slika života, otajstvene snage svega što živi i što svoje izvorište ima u srcu dobroga Boga.

Primijetimo i to da čovjek koji je donio deset talenata nije bolji od onoga koji je donio četiri. Ne postoji savršena količina ni broj koji treba dosegnuti. Pozvani smo živjeti s onim što smo primili, tamo gdje nas je Bog poslao, u vjernosti istini o nama. Niti jedan čovjek nema premalo i svaki je čovjek Božji talent za druge.

2. Na povratku susrećemo ushit velikodušnoga gospodara: Valjaš, slugo dobri i vjerni! Doslovno Evanđelist piše: Eû, doûle (agathè kaì pisté)! – „Dobro, slugo!“- Bravo, izvrsno!

Taj „dobro!“ vraća nas na prve stranice Biblije, na radosni uvid kojim je Bog promatrao svoje djelo stvaranja i nakon pojedinih dana zapisana je rečenica: „I vidje Bog da je dobro.“ Nakon stvaranja čovjeka postoji mali dodatak, jer se kaže: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro (hebr. tov meod).“ (Post 1, 31) Prekrasno, zadivljujuće lijepo, vrijedno poštovanja, neizmjerno…!

Usklik prepun divljenja, Bog pred krunom svoga stvaranja i ljubav koja ne prestaje, ljubav koja ga vodi u prihvaćanje ljudskosti, do ulaska njegova Sina u našu malenost, do žrtve na križu i čudesne obnove zajedništva kojemu nema kraja.

Zato pred čovjekom, posebice pred malenim djetetom, pred otajstvom njegova začetka koje nam znanstveni uvidi sve jasnije dočaravaju zastaje dah i nužno se javlja divljenje pred darom novoga života, nastalog ljudskom suradnjom s Bogom. Poniznost pred otajstvom rađa divljenje. I jedna od najvećih poteškoća sadašnjega našeg civilizacijskog trenutka jest izostanak divljenja, kao posljedica nepoštivanja otajstva.

3. Misleći da mu je poniznost neprimjerena i štetna, čovjek lako prihvati logiku oholosti koja najprije nudi široka polja sebičnosti, a zatim se nađe među zidovima straha. I umjesto da umnaža darove, ljepotu i divljenje, umnaža strah.

Treći sluga ne shvaća da je odnos s Bogom odnos u kojemu prevagu ima ljubav. Zato je grub, tužan i poguban odgovor: Evo ti tvoje! Dar jest njegov, ali za nas. Bog nam govori: Moji su darovi i tvoji darovi, tebi na raspolaganje, podijeli ih velikodušno. Evo ti moje milosrđe, praštanje, čežnju da ljudi budu slobodni. Mojim darovima budi oslobođen straha i oslobađaj druge.

To što je moje treba postati vaše i time izrasti u uzajamnost ljubavi. Gospodine, primio sam od tebe tvoje, a to je tvoje postalo moje i naraslo u mjeru koja nadilazi zemlju i naše računice i naš strah. Evo ti, Gospodine, neizmjerno čudo koje je rodio tvoj dar.

4. Umjesto toga, tko zna zbog kojih sve razloga, može se čuti:

Evo ti, Gospodine, život koji si mi dao. Bojao sam ga se živjeti; mislio sam da ga ne mogu s tobom živjeti u radosti i radost sam tražio drugdje.

Evo ti, Bože, tvoju slobodu koju si mi dao; mislio sam da ju mogu izigrati, da me sputava, jer mi je izgledala prezahtjevnom. Zato sam se udaljio od tebe i shvatio da sam nesretan.

Evo ti srce koje si mi dao; rijetko sam ga koristio, bojao sam se da ga ne uzmeš natrag pa da moram voljeti one za koje sam mislio da ih mogu isključiti.

Evo ti, Bože, tvoja Radosna vijest. Povjerovao sam kada su mi rekli da nije suvremeno, da s njime ljudi ne mogu biti vedri, da joj nedostaje znanstvenost, širina obzora, ostvarenost čovjeka…

Evo ti tvoje, Gospodine… Rečenica puna straha, tuge, bez divljenja.

Divljenje izostane kada se ponizi snaga malenosti i dara. A evanđelje, Radosna vijest, upravo je to: ljubav prema malenosti dara! Nije li nam Isus ostavio sebe u Riječi prepunima jednostavnosti i malenosti: sjemena, rose, kvasca, klice, lahora, zorina svjetla, usputnih pogleda, kapi; neznatnih, a tako snažnih početaka…?

5. U toj osjetljivosti i brizi za malenost vidim i vaša nastojanja, na tragu početaka Crkve. Jedna od dragocjenosti koja je po kršćanstvu ušla u svijet jest odnos prema nerođenima i prema novorođenčadi.

Širenjem kršćanstva pobačaj i čedomorstvo postali su kulturalno neprihvatljivima, a kao stvarna pojava puno rjeđi i ograničeni.

U doba Rimskoga Carstva bio je raširen običaj izlaganja djece, a kršćani su takvo ponašanje smatrali nedopustivim, kako je u 2. stoljeću obrazložio sv. Justin, mučenik (100.-165.; usp. Prva apologija; XXVII.-XXIX.).“ Od cara Konstantina nadalje zakonodavstvo je zabranjivalo čedomorstvo i pomagalo siromašnim obiteljima, da ne bi – zbog materijalne oskudice – prodavale svoju djecu.

Isto načelo vrijedi i danas: za kršćane nije prihvatljiv ni pobačaj ni zlostavljanje bilo koje vrste, a posebice ne zlostavljanje djece: prodaja, novačenje, prisiljavanje djece na prostituciju, iskorištavanje djece kao radne snage. Gledajući stavove iz prošlosti, tim više danas kršćani ni po koju cijenu te i slične oblike postupanja ne mogu smatrati prihvatljivima i dopustivima.

Kao takvi, mi kršćani, u svojoj ne samo vjerničkoj nego i građanskoj odgovornosti i sa svojim uvjerenjima pozvani utjecati da se ne padne ispod toga davno usvojenoga civilizacijskog dosega. No, gledajući nama bliske suvremene pojave u području poimanja čovjeka, jednako tako ne trebamo biti iznenađeni, ako će se pasti ispod načela koja su u Europi zaživjela prije više od 1700 godina.

6. U razgovorima s predstavnicima političkih vlasti u Hrvatskoj volim napomenuti da mi, katolički vjernici; da mi, Crkva, s predstavnicima bilo koje vlasti možemo razgovarati baš o svemu, u raznim područjima i okvirima, od svakidašnjega života preko kulture i znanosti, do gospodarstva i političkih smjerova. Razumljivo je da se možemo i trebamo dogovarati, ponekad i pregovarati o određenim pitanjima koja se tiču vjernika, njihova doprinosa i potreba, jer su posrijedi članovi iste društvene zajednice.

Ipak, postoje pitanja o kojima se ne možemo ni dogovarati niti možemo pregovarati s predstavnicima političkih vlasti, ne zbog toga jer bismo bili zatvoreni za razgovor, nego zbog toga jer za to nemamo ni poslanje ni službu. Postoje pitanja na koja su odgovori usađeni u ljudsku bit, u našu stvorenost i u našu vječnost.

Jedno od tih pitanja svakako je pitanje početka života i odnosa prema djeci koju Bog poziva u postojanje. I svaka politička vlast unaprijed zna da donošenjem zakona koji bi zanemarili otajstvo života za njih neće imati suglasnost katoličkih vjernika. I svatko tko bi promicao takve zakone u dubokome je proturječju s tvrdnjom da je katolik. Tu se ne radi o tome da netko pravi bolji od drugih, jer znamo dobro koliko smo grješni, ali naša grješnost ne može mijenjati vječnu istinu.

7. Već duže vrijeme shvaćamo da je danas u Hrvatskoj glede važnih tema za život naroda potrebno ići do srži, one najjednostavnije i čuti odgovore na ta najjednostavnija, a ujedno najdublja pitanja. Svjesni smo da očitosti više nisu očite, ali je važno je znati koja su polazišta, koji su oslonci, da bi razgovori, raščlambe i sučeljavanja mogli biti plodonosniji, to jest doveli do korisnih zaključaka.

Nažalost, svjedoci smo da se na takva pitanja odgovori izbjegavaju ili pokušavaju razgranati u ‘sterilnu dekorativnost’, ne bi li se tako nekoga lakše predstavilo dopadljivim zastupnikom širokih pogleda ili barem kupilo vrijeme za nova ‘uvjeravanja’ i stvaranje dojmova na temelju ispraznosti.

No, to za nas kršćane i nije odlučujuće. Na nama je radovati se čudesnomu daru, brinuti se i njegovati malenost koja je preživjela i koja će preživjeti sve društvene i političke mijene. Na nama je pokušati živjeti i ponuditi Radost evanđelja svjedočeći dokidanje straha i umnažanje života.

Tu vidim dragocjenost vašega poslanja u kojemu se lako prepoznaju plodovi za koje s Gospodinom govorimo: Tov meod! Veoma dobro! Zadivljujuće! Hvala vam na svemu što je ohrabrilo majke i očeve; što ih je udaljilo od straha i ojačalo nadu; što im je otvorilo oči duše da u djetetu vide dar, a ne nepremostive zaprjeke.

8. A što čini Božji dar, najprije skriven, teško prepoznatljiv, a zatim neizrecivo raskošan, pokazuje sveti Augustin. Opisujući svoj upis među katekumene koji su se trebali krstiti za Vazam, povezuje dvije majke koje su ga rodile u vjeri: majku Moniku i majku Crkvu. Sveta Monika, žena snažne nade, slika je svake žene koja svojoj djeci daruje mogućnost povratka u Božji zagrljaj, u kojemu je svo dobro svijeta.

Sveti Augustin ostavio nam je jednu od najljepših poznatih nam molitava za roditelje, a osobito za majku (usp. Ispovijesti, IX, pogl. 9ss), ali je očito i majka Monika ostavila trag u Augustinovoj predivnoj rečenici koja je nadahnuće svakomu pozivu: „Tota spes mea non nisi in magna valde misericordia tua. Da quod iubes, et iube quod vis. – Sva je moja nada u neizmjernoj veličini tvoga milosrđa. Udijeli mi ono što zapovijedaš, a zatim mi zapovijedi što želiš.” (Confess. 10, 29, 40)

Nisam našao bolji način za završetak ove homilije od psalamskih riječi današnjega dana prepunih divljenja: „Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna!“, ali uz Augustinovo upozorenje: „Cantet canticum novum, non lingua, sed vita. – Pjevajte novu pjesmu, ali ne jezikom nego životom.”(En. in ps. 32, II, d. 1. 8)

Amen.