Draga braćo i sestre!

Započeli smo slavlje otajstva Božića. Ovo je Slavlje očitovanje Božje milosti, dobrote i savršene ljubavi prema ljudima. Otajstvo Božića nam pomaže da shvatimo tko je Bog i tko je čovjek. Na Božić nam Crkva slaveći liturgijska otajstva očituje Božju slavu što nam se objavila u rođenju Isusa Krista, Božjega Sina.

Ovom božićnom misom bdjenja, ili prvom Večernjom Božića, započinje božićno vrijeme, a završava advent, odnosno došašće. Svrha je adventa da nas dovede do božićnih jaslica, da nas dovede Isusu rođenom u Betlehemu. Ako se advent produžava u našim srcima i u slavljima, ako on neprestano traje, znak je da se ne dolazi do Isusa, da se ne dolazi do božićnog svjetla.

Bogoslužje Božića ima četiri misna obrasca ili jednostavnije rečeno četiri božićne mise: misa bdjenja koja se slavi 24. prosinca navečer, a prije pola noći, zatim misa polnoćka, misa zornica koja se slavi na Božić u jutarnjim satima i danja misa kao središnje slavlje božićne svetkovine.

Sva evanđelja tih misa govore o Isusovom rođenju, odnosno o utjelovljenju Riječi Božje. Malo prije slušali smo navještaj Isusova rođenja prema evanđelisti Mateju. Na Polnoćki i misi Zornici Crkva nam donosi izvješća vezana uz Isusovo rođenje prema evanđelisti Luki. Sveti Luka  govori o okolnostima Isusova rođenja u vremenu Cezara Augusta, o popisu „svega svijeta“, o Mariji i Josipu koji u Betlehemu nisu našli mjesta u svratištu, o Isusu u jaslama, o anđelima i pastirima, o Mariji koja u sebi pohranjivaše sve te događaje.

Sveti Ivan u evanđeoskom proslovu o utjelovljenoj Riječi ne spominje ni Mariju, niti Josipa, već nam samo predstavlja Isusa kao Božji dar koji svijetli u tami i tama ga ne obuze. Isus je postavljen kao znak, a svatko od nas pozvan je Isusa ili prihvatiti ili odbaciti. Za razliku od ostalih evanđelista Matej posebno osvjetljava lik i ulogu svetog Josipa u povijesti našega spasenja, kako smo čuli u današnjem evanđelju.

Naviješteno evanđelje donosi nam povijesni okvir događaja Isusova rođenja, naslovljen Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. To može izgledati kao pomalo dosadno nizanje hebrejskih imena, međutim evanđeoska je poruka puno dublja. Naglašena je Isusova ukorijenjenost u ljudsku povijest. Isus je, prihvaćajući ljudsku narav, postao dionikom ljudske sudbine, preuzeo je na sebe konkretnu baštinu svog naroda. Evanđelje nam na dirljivi način govori o Isusovoj biološkoj povezanosti sa svojim precima.

Poznavaoci Biblije znaju da iza spomenutih imena nisu ljudske sudbine samo velikana i svetaca. Tu su i grješnici, preljubnici, ograničene, krhke osobe s raznim ljudskim slabostima. Oni, takvi kakvi su bili, postali su dionici mozaika povijesti ljudskog spasenja. Te su i oni sudjelovali u pripremi ostvarenja plana Božje ljubavi. Bog ulazi u povijest svoga naroda i svake ljudske osobe jer nas ljubi, bez obzira kakvi smo. On nam dolazi jer nas želi spasiti, otkupiti. On dolazi da nas oslobodi tereta koji nas pritišću, da nam oprosti grijehe i propuste.

Rodoslovlje nam nadalje tumači da je Isus prije svega potomak Davidov, kao što naviještaju riječi pripjevnog Psalma: „Savez sklopih s izabranikom svojim, zakleh se Davidu, sluzi svome: Tvoje potomstvo održat ću dovijeka, za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje“ (Ps 89, 4-5). Ali evanđelist Matej ne izostavlja ni ime Abrahamovo iz čije loze potječe i Davidovo potomstvo. Abraham je naime i naš otac u vjeri.

Drugi dio današnjeg evanđelja govori o Isusovom rođenju s posebnim naglaskom na ulogu svetog Josipa i poruku koju sveti Josip, sin Davidov i sin Abrahamov prima u snu od anđela. Josip je Marijin muž koji je bio duboko uznemiren Marijinom trudnoćom. On ljubi Mariju, svoju zaručnicu. Zna da dijete što ga Marija nosi pod srcem nije njegovo, ali jednako tako sluti da ga Marija nije mogla prevariti. Budući da je bio muž pravedan, nije Mariju htio izvrgnuti sramoti, nego smišljaše kako da je potajice otpusti.

Mladom zaručniku Josipu nije bilo nimalo lako. Vjerojatno tada nije imao više od dvadeset godina, jer je to bila dobna granica za brak u to vrijeme. U tom trenutku ulazi na scenu Bog preko svoga anđela koji mu se u snu ukaza i poruči: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1, 20-21).

Josip je poput Marije učinio što mu je rekao anđeo. Potpuno je Božjem naumu podredio svoju volju. Ali Josipu je anđeo navijestio i drugi zadatak: Ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, poručio je anđeo. Za Josipa, kao i za svakoga oca, ova jednostavna rečenica nosi temeljnu poruku: treba biti prisutan, prihvatiti dijete, svjedočiti opstojnost djeteta, nadjenuti mu ime, i zajedno s majkom brinuti se da dijete odraste. Isus će zapravo biti prepoznat kao sin Josipa iz Nazareta; Josipa sina Davidova, sina Abrahamova. Sve će to omogućiti Isusu da izvrši svoje poslanje: spasiti svoj narod.

Braćo i sestre, na taj način ostvaruje se zajedništvo između neba i zemlje, Boga i čovjeka, jer su Bog i čovjek tada u istome naumu. „Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji“. Molimo u Očenašu.

Dragi vjernici, neka nam betlehemsko Dijete pomogne shvatiti kako se staviti na raspolaganje volji Božjoj u svakidašnjem životu, poput Marije i Josipa. Isus je sav svoj život stavio u službu Očeve volje. I od nas se traži da iz dana u dan i mi sve više u svakidašnjem životu tražimo Božju volju, znajući da nam Bog donosi život, radost i spasenje.

Isus se rodio u Betlehemu jer su Marija i Josip odustali od svoga nauma i ponizno i s pouzdanjem sav svoj život podložili Božjoj volji. Bogu su se dali na raspolaganje. Neka tako bude i nama i tada će biti doista velika radost, jer će se Isus moći roditi i danas.

Draga braćo i sestre, vama i vašima od srca čestitam i želim SRETAN BOŽIĆ!