Homilija na blagdan bl. Alojzija Stepinca

Draga braćo i sestre!

1. Zahvaljujem Gospodinu za današnje slavlje blagdana blaženoga Alojzija Stepinca kojim se ujedno spominjemo trostruke obljetnice vezane uz našeg blaženoga Alojzija: 125. obljetnice njegova rođenja (8. svibnja 1898.), 70. obljetnice njegova uvrštenja u Zbor kardinala (12. siječnja 1953.) i 25. obljetnice njegova proglašenja blaženim (3. listopada 1998.). Sve te obljetnice rado pamtimo i unosimo u svoje molitve da bi nam bile nadahnuće za življenje, služenje i pouzdanje u Gospodina.

Danas nam Gospodin u svojoj riječi predočuje sažetak drame čovjeka i ljudskoga roda. Čitanje iz Knjige Postanka i Evanđelje dovode u odnos grijeh zatvaranja čovjeka pred Bogom i milost otvaranja čovjeka Bogu.

Božji neprijatelj govori: „Nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete jeli sa stabla otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo”. Ponuda zmije je zamamna: otvaranje očiju da bi se bilo na istoj ravni s Bogom! Zmijin glas odvodi čovjeka od njegove istinske sreće tako da ga vodi na krivi put. Zmija lukavo privlači i zavodi čovjeka onim za čim čezne, onim što odgovara ljudskoj naravi: da bude besmrtan. Naime, čovjek čezne za beskrajnim i vječnim, ali to bez Boga ne može ostvariti, kako je to na početku svojih „Ispovijesti” predivno izrekao sv. Augustin, opisujući naše srce koje je nemirno dok se ne smiri u Bogu. („Quia fecisti nos ad te et inquietum est cor nostrum, donec requiescat in te”, Confessiones 1,1.1).

Blaženi Alojzije nam poručuje: „Svaki pokušaj izgraditi kulturu, civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast… Samo u Bogu je naša sreća i vremenita i vječna. Izvan Boga ne ostaje ništa nego propast”. (Duhovna oporuka Alojzija kardinala Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog svojim dijecezanima – biskupljanima, br. 1).

Katekizam Katoličke Crkve već na početku, u prvome poglavlju, ovako govori o čovjekovoj otvorenosti Bogu: „Svojom otvorenošću prema istini i ljepoti, svojim smislom za moralno dobro, svojom slobodom i glasom svoje savjesti, svojom čežnjom za beskonačnim i za srećom čovjek postavlja pitanja o Božjoj opstojnosti. U svemu tome on zamjećuje znakove vlastite duhovne duše. Budući da je ′klica vječnosti što je u sebi nosi nesvediva na samu materiju′ (GS 18), čovjekova duša može imati svoje podrijetlo samo u Bogu” (Katekizam Katoličke Crkve, 33).

2. Jedan od dodatnih obreda u krštenju nosi ime po riječi iz današnjeg Evanđelja koje još odjekuje u nama; po riječi „Effata”, koju je Isus izgovorio da bi izliječio gluhoga mucavca. U krštenju se briše istočni grijeh i čovjek se preporađa na novi, vječni život. Moli se za onaj sluh koji prepoznaje glas Božje ljubavi nasuprot glasu đavolske prijevare. Moli se za ispovijedanje vjere koja u Isusu Kristu prepoznaje spasitelja i dovršitelja ljudske sreće.

Samo onaj tko istinski sluša, ima što reći. Samo onaj tko u Duhu Svetome sluša Božju Riječ, može biti njezin navjestitelj. Samo je onaj čovjek istinski slobodan, koji prihvati milost koja oslobađa od najgore zatvorenosti – zatvorenosti za Boga. No, slobodom koju mu je Bog darovao, čovjek ima mogućnost odbiti i Božju ljubav te ići putem nesklada s Božjim naumom.

To pokazuju prve stranice Biblije i suočavaju nas s grijehom, sa stvarnošću koju treba razmatrati; ne zbog grijeha, nego radi spasenja. Tko nema osjećaj za grijeh, nema ni osjećaj za Boga. Razmatranje te stvarnosti ne stavlja u prvi plan grijeh nego nas vodi u otajstvo veličine čovjeka, kako molimo u Psalmu 8.: „Što je čovjek da ga se spominješ? […] Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni” (Ps 8, 5-6).

3. Dragi vjernici, u dnu svih naših pitanja leži dvojba, leži prihvaćanje života ili smrti. Uz bezbrojne primjere promicanja života, svijet danas nerijetko zamjenjuje život sa smrću, a smrt sa životom. Tako se početna prijevara nastavlja u kušnji da čovjek sebe smatra polazištem u razlučivanju dobra i zla. To je kušnja u kojoj čovjek ne želi prihvatiti da je stvorenje, nego nastoji zamijeniti Boga.

Zar gotovo svakoga dana ne slušamo slogane i uvjeravanja: Ja pripadam sebi. Ja sam svoje vlasništvo. Ja odlučujem o svemu: o dobru i zlu, o pravednome i nepravednome, o istini i laži. Ipak, ne treba dugo razmišljati da bismo očito vidjeli da o najvažnijim životnim pitanjima ne odlučuje čovjek. Ne odlučuje o svome začeću, ni o svome rođenju; ne odlučuje o svojoj konačnosti, o trenutku svoje smrti, čak ni onda kada misli da o tome može odlučiti. A prostor u kojemu se ta drama najjasnije očituje i odvija jest čovjekova duša i njegova savjest.

4. Pokazatelj toga je i život blaženoga Alojzija. Tko god je iz bližega upoznao njegov život ostaje zadivljen upravo njegovim odlukama, čistoćom i snagom njegove savjesti. Jednako tako, on se sam često vraćao na prve stranice Svetoga pisma, bilo da je govorio o ljudskome dostojanstvu ili o posljedicama grijeha, o žrtvi koju je Krist podnio da bi nas iz prolaznosti uveo u vječnost ili o trajnim posezanjem ideologija za početnom neistinom o Bogu i čovjeku.

Tako je i nedavno u Gospodinu preminuli papa Benedikt XVI. za svoga pohoda Hrvatskoj, ovdje u našoj prvostolnici o blaženom Alojziju rekao: „Zasluge toga nezaboravnoga biskupa bitno proizlaze iz njegove vjere: u svojem je životu uvijek čvrsto upravljao pogled na Isusa i njemu se uvijek suobličavao, sve do toga da je postao živa slika Krista, pa i Krista patnika. Upravo zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakom totalitarizmu, te je u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, ′odvjetnik′ svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Da, postao je ′branitelj′ Boga na ovoj zemlji, jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom” (Slavlje Večernje u zagrebačkoj prvostolnici, 5. lipnja 2011.).

Ne bez razloga, tom nam je prigodom Benedikt XVI. proročki ostavio i zalog za budućnost cijelomu našemu društvu, kada je govorio o savjesti riječima koje ne gube na svojoj svježini: „Valja priznati i razvijati velika dostignuća modernoga doba, to jest, priznavanje i jamstvo slobode savjesti, ljudskih prava, slobode znanosti i time, slobodnoga društva, ali pritom zadržati otvorenima razum i slobodu prema njihovu nadnaravnom temelju, kako bi se izbjeglo to da se ta dostignuća samo-izbrišu, kao što nažalost nerijetko možemo ustvrditi. Kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tomu ′kritičkom′ čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako je se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje” (Iz govora u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, 4. lipnja 2011.).

5. Ljepota savjesti je u tome što je ona trajna otvorenost čovjeka nadnaravnomu i vječnosti. Blaženi Alojzije hrabro je svjedočio vjeru, neustrašivo branio dostojanstvo čovjeka, neumorno promicao pravednost, odvažno štitio živote, ustrajno prokazivao neistine, dosljedno se suprotstavljao totalitarnim ideologijama.

Sve je to mogao, jer je bio otvoren Božjemu Duhu i u savjesti pronalazio odgovore koji su ga vodili do posljednjih rečenica izgovorenih na zemlji, na današnji dan prije šezdeset i tri godine. Nakon što je uzdigao pogled prema slici Presvete Bogorodice Marije rekao je: „Blagoslovljeno Božje ime”, a zatim „Fiat voluntas tua” (Budi volja tvoja).

I čim su više blaženog Alojzija pritiskali k zemlji, tim je više odražavao nebo.

U tome se svijet nije promijenio. Svaka nova ideologija koja – uvijek iz materijalističkih razloga – želi ovladati čovjekom i svijetom najprije uvjerava da joj je stalo do napretka i pokazuje svoja tehnološka dostignuća i moć, skrivajući pri tom stvarnu nakanu. Zatim privlači obećanjima o bezgraničnoj sreći i umanjuje štetne posljedice svojih ideoloških postupaka. Ako to ne donosi željene rezultate, ostaje savjest. Nju treba ili preoblikovati ili ukloniti njezin utjecaj. Nalazimo se u biti uvijek na istome polju osporavanja otvorenosti nadnaravnomu, vječnom životu.

Za nas, hrvatske vjernike, važno je imati uzor i pomoć blaženog Alojzija, da bismo oblikovali i jačali kršćansku savjest, o kojoj – kako nam je rekao papa Benedikt XVI. – uvelike ovisi „kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije”.

„Savjest nam je čista i mirna!” Pod tim znakom stoji sav Stepinčev sveti život, kao i njegova mučenička smrt. S tom je sviješću mirno i dostojanstveno izdržao i lepoglavski zatvor i krašićko zatočeništvo.

Takva, „stepinčevska savjest”, progovara kada se narušava istina o čovjeku kao muškarcu i ženi, o braku i obitelji, o zlodjelu pobačaja, o gospodarskom i političkom kriminalu. Ona ne miruje kada se druge zlostavlja, kada se čini nepravda, kada se otuđuje imovina pojedinca i naroda, kada se raznim povlasticama krše prava drugih i unosi nepovjerenje u institucije. Ta savjest prekorava kada se iz sebičnosti i prestiža napada, osvaja i razara tuđa zemlja te identitet i kulturu drugih naroda. Ta je savjest budna kada treba pomoći bližnjima u nevolji, ali i onda kada bližnje treba upozoriti da, bez obzira na kršćansko ime koje ističu, ne čine dobro.

Svjedočanstvo Stepinčeve savjesti jezik je koji lako razumije svaki čovjek. Povijesne okolnosti u kojima je djelovao tiču se velikoga dijela svijeta i zbog toga su podloga za nove susrete u istoj svetosti i za prenošenje općeljudskih vrjednota. Govor savjesti prožet kršćanskim svjedočanstvom izniman je prostor dijaloga za budućnost svijeta.

Tako oblikovana savjest ne dopušta zatvaranje života u prolaznost. Jer, ako se to dogodi, uporišta su poljuljana, rađa se nemir, a vladaju oni koji bezobzirno koriste vlast i moć.

Zahvalni smo Gospodinu koji je nebrojeno puta očitovao da je naš narod, zahvaljujući trudu onih koji su savjest vjernika oblikovali u Kristovu Duhu, donosio plodove takve savjesti. I sigurni smo da će nam i u vremenu koje je pred nama po blaženom Alojziju dati snagu da ne podlegnemo zasjedama đavolskim.

6. I naše večerašnje slavlje, usprkos hladnoći, očituje da prepoznajemo vrijednost koja nadilazi pojedinca. Prepoznajemo Božje djelovanje, rođeno u savjesti Alojzija Stepinca koji se otvorio Duhu Svetomu. Vrijednost njegova govora savjesti s plodovima dobra prepoznali su kako kršćani, tako i mnogi nekršćani.

Radujemo se što je blaženi Alojzije u našoj domovini veoma čašćen, a posebno je dojmljivo vidjeti kolika je njegova prisutnost u drugim krajevima svijeta, do kuda glas o njegovoj svetosti nije dopirao samo po hrvatskim vjernicima. Njegov je kult tijekom ovih dvadeset i pet godina poprimio iznimne razmjere, a njegovo se ime može susresti u okvirima širim od crkvenoga života.

Četvrt stoljeća je od proglašenja blaženim našega Kardinala. Sa zahvalnošću smijemo ustvrditi da je život naše Crkve tijekom tog razdoblja posebno označen blaženim Alojzijem Stepincem. Crkva je zagrebačka u istom vremenu živjela događaj svoje Druge sinode, ugledajući se u sveti primjer blaženog Alojzija koji nas je na sinodskome hodu nebeskom zaštitom vodio, učio i pomagao nam živjeti crkvenost. Sada su plodovi Sinode sažeti u knjizi: Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije. Taj Dokument ostaje važno uporište i pomoć da bismo hodili u novosti života.

A mi iznova i večeras preporučujemo zagovoru blaženog Alojzija Stepinca našu Hrvatsku domovinu, sve radosti i nade, žalosti i tjeskobe svijeta, posebno ratom izmučenu Ukrajinu te stradale u strašnom potresu koji je ovih dana pogodio Tursku i Siriju.

Gospodin je, čuli smo Evanđelje: sve učinio dobro: „Gluhima daje čuti, nijemima govoriti”. On iznova govori i nama: Effata! Otvori se! Otvori se, čovječe, Božjoj ljubavi; otvori se, Crkvo, nadahnućima Duha; otvori se, svijete, njegovoj prisutnosti; otvori se, hrvatski narode, životu. Otvorimo se svi Kristu koji je k nama došao od Boga, da mi život imamo, u izobilju da ga imamo.

Blaženi Alojzije, moli za nas! Amen.