Liturgijska čitanja: Otk 7,2-4. 9-14; 1 Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a

Draga braćo i sestre!

1. Ovih dana pohađamo grobove naših dragih pokojnika. Sada smo okupljeni na Mirogoju – Gradu mira usred našega Zagreba. Na ovome mjestu zornije zvuče riječi Poslanice Hebrejima: „Ovdje nemamo trajnoga grada, nego tražimo budući“ (Heb 13,14). A Gospodin Isus danas govori svima koji su progonjeni ili poniženi zbog njega: „Radujte se i kličite velika je plaća vaša na nebesima“ (Mt 5, 12a).
Isus od nas traži sve, a za uzvrat nam nudi pravi život, život u izobilju. Nudi nam sreću za koju smo stvoreni. Bog želi da budemo sveti i ne očekuje da se zadovoljimo prosječnošću, živeći osrednjim, mlakim i razvodnjenim životom. Drugi vatikanski koncil snažno ističe poziv svih kršćana na svetost: „Opremljeni tolikim i tako spasonosnim sredstvima, svi su Kristovi vjernici, bilo kojeg položaja i staleža, svaki na svojem putu, pozvani od Gospodina na ono savršenstvo svetosti kojim je savršen sam Otac“ (LG, 11).

2. Braćo i sestre, u Božju svetost ulazimo po krštenju, ucjepljenjem u Krista i po nastanjenju njegova Duha u nama. Po krštenju smo pozvani da živimo radikalnost Govora na gori: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5, 48). Taj jedinstveni poziv svaki je kršćanin pozvan ostvariti prema svojim darovima i službama, u skladu sa svojim životnim prilikama, dužnostima i okolnostima. Poslanje kršćanina na ovome svijetu jest put svetosti prema riječima Apostola: „Ovo je Božja volja, vaše posvećenje“ (1 Sol 4,3).
Svetost nije u prvom redu naše djelo, nešto što možemo ostvariti samo svojim snagama. Ona je Božji dar, dar Božje ljubavi. Čovjek je pozvan surađivati s Bogom i sa zahvalnošću prihvatiti Božji dar spasenja. Spasenje dolazi od Boga po Isusu Kristu u Duhu Svetom.
Svetost je, naime, susret između ljudske slabosti i snage Božje milosti. Put do svetosti jest prepustiti se Božjoj ljubavi, jer ovisiti o Bogu oslobađa čovjeka od svakoga oblika ovisnosti i ropstva te ga dovodi do toga da prepozna vlastito dostojanstvo. Svetost je najljepše lice Crkve. Svetima pripada budućnost ljudskoga roda.
Francuski filozof J. Maritain, pišući o ljudskoj osobi naglasio je kako nema uistinu savršenijih osobnosti od svetaca i to zbog toga što su oni u prvom redu tražili Boga i tako pronašli najbolji put vlastitog ostvarenja. Naime, ako je Bog zaboravljen i sama ljudska osoba gubi smisao vlastitoga života.

3. Dragi vjernici, današnjoj se svetkovini raduju anđeli i zajedno sa svetima, na nebu i na zemlji, slave Sina Božjega. Slavna vojska svetaca na nebu neprestano nas zagovara pred Gospodinom. Sveti nas prate na putu prema nebeskom kraljevstvu, pomažu nam da zadržimo svoj pogled uprt u Krista Gospodina.
Danas razmatramo otajstvo zajedništva svetaca na nebu i na zemlji. Mi nismo sami, nego smo okruženi velikim oblakom svjedoka koji nas potiču da se ne zaustavimo na svome putu i da nastavimo svoj hod prema cilju – Bogu. Sa svecima u nebu tvorimo Tijelo Kristovo, s njima smo djeca Božja, s njima smo postali sveti po Duhu Svetomu.
Nama putnicima na ovoj zemlji sveci poručuju da je sreću, radost i mir moguće postići i u ovom životu; da je moguće postići svetost uz uvjet da se ne pogriješi put. Put Božjega milosrđa, put obraćenja i pomirenja s Bogom čisti nas od grijeha i usmjerava prema pravom cilju. Dobar životni odnos s Bogom temelj je na kojem se gradi svaki solidan odnos sa samim sobom, s drugima, s društvom i sa svemirom.
To je put blaženstva. Ona su jednostavno neophodan uvjet za kršćanski život. Ideali koje nam evanđelje predstavlja nisu samo stupanj moralne ili vjerske savršenosti, oni su zapravo smjerokazi da se ostane na ispravnom putu. Ako se iz dana u dan ne ostvaruje poziv na siromaštvo duhom i čistoću srcem, na glad i žeđ za pravednošću, kao i na druga blaženstva, postoji opasnost da se luta stranputicama.
Ostati na pravom putu znači živjeti ovozemaljski život u zajedništvu s Bogom, slijedeći Isusov primjer. To se očituje dobrotom srca, poniznošću, blagošću, milosrđem, osjetljivošću za pravednost, ljubavlju prema istini i zauzimanjem za mir. Možemo reći da je to iskaznica koja nas kvalificira kao Božje prijatelje. To je putovnica koja nam omogućuje ulazak u vječni život.
O vječnom životu pisao je papa u miru Benedikt XVI. ovako: »Možemo se tek potruditi svojom mišlju iskoračiti onkraj granica vremena u kojem smo zarobljeni i na neki način osjetiti predokus vječnosti koja nije beskrajno nizanje dana u kalendaru, već nešto što ispunja čovjekovo srce nepomućenom radošću, gdje obuhvaćamo cjelinu i cjelina nas obuhvaća. Bit će to poput uranjanja u more beskrajne ljubavi, u kojem vrijeme – prije i poslije – više ne postoji. Možemo si tek pokušati predočiti kako je taj trenutak život u punom smislu, uvijek novo uranjanje u beskraj bića, u kojem smo jednostavno preplavljeni radošću« (Spe salvi, 12).

4. Braćo i sestre, liturgija današnje svetkovine govori o velikom mnoštvu, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika. U tom mnoštvu nisu samo od Crkve službeno priznati sveci i blaženici, nego i ljudi svih vremena i naroda koji su s ljubavlju i vjernošću nastojali vršiti volju Božju. Većini njih ne poznajemo ni lica ni imena, ali ih očima vjere vidimo kako sjaje poput zvijezda na nebeskom svodu.
Ideal kršćanske svetosti ne smije se pogrješno shvatiti, kao da bi uključivao neku vrstu izvanrednoga života koji mogu živjeti samo neki ljudi, velikani svetosti. Putovi svetosti su mnogostruki i prikladni pozivu svake žene i svakoga muškarca. Među Božjim ugodnicima mogu biti nama bliske osobe: majka, otac, bake i djedovi, braća i sestre, rodbina i prijatelji.
Papa Franjo napisao je ovako: „Volim vidjeti svetost u strpljivome Božjem narodu: u roditeljima koji s neizmjernom ljubavlju podižu djecu, u muškarcima i ženama koji naporno rade kako bi uzdržavali svoje obitelji, u bolesnim starijim redovnicama koje ne skidaju osmjeh s lica. U njihovoj svakodnevnoj ustrajnosti, kojom iz dana u dan kroče naprijed kroz život, vidim svetost vojujuće Crkve. To je često svetost ‘iz susjedstva’, svetost onih koji žive u našoj blizini i odraz su Božje prisutnosti“ (Papa Franjo, Gaudete et exsultate, 7).

5. Draga braćo i sestre, ovo predvečerje Dušnoga dana – spomena svih vjernih mrtvih, Crkva, naša majka, rasvjetljava svetkovinom Svih svetih. Njima u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom (usp. Predslovlje svetkovine Svih svetih). Na današnji se dan na izvrstan način očituje zajedništvo svih članova Crkve, bratsko i sestrinsko zajedništvo između nas i naših dragih koji su prešli granicu smrti. To je otajstvo zajedništva svetih.
Naime, »oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slični Bogu, jer ga gledaju kao što jest (1 Iv 3,2), licem u lice… Taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima – zove se nebo. Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće. Živjeti u nebu znači biti s Kristom« (KKC, 1023-1025).
Dok tijekom ovih dana razmišljamo o svom životu i životu nam bliskih osoba te zahvaljujemo Bogu za svoje drage pokojne, molimo zagovor Presvete Bogorodice Marije, blaženog Alojzija Stepinca i Svih svetih da i nas na našem putu usmjeruju prema punini života u zajedništvu s Bogom. Amen.