Bazilika svetoga Petra, 13. svibnja 2025.
Čitanja: Otk 11, 19a; 12, 1–6a.10ab; Lk 11, 27–28

Draga braćo i sestre!

Slaveći euharistiju u Papinskoj bazilici svetoga Petra, na poseban način osjećamo pripadnost Crkvi – velikoj zajednici učenika raspetoga i uskrsloga Gospodina, koja danas obuhvaća sve kontinente, narode, kulture i jezike. Gradnja Crkve na stijeni vjere apostola naviještena je od samoga Isusa Krista, koji je zajamčio da vrata podzemlja neće nadvladati Crkvu (usp. Mt 16,18). To se obećanje ostvaruje već dva tisućljeća.

Protekli mjeseci omogućili su nam da se još dublje sjednimo s Crkvom i njezinim događanjima. U molitvi smo pratili Svetoga Oca Franju za vrijeme njegove bolesti i oporavka. Primili smo njegov posljednji uskrsni blagoslov, a dan kasnije s tugom smo doznali vijest o njegovu prijelazu u vječnost. Oprostili smo se s Papom u boli, ali i sa zahvalnošću Bogu za njegovih dvanaest godina služenja sveopćoj Crkvi i svijetu.

Nakon toga smo u molitvi pratili Kardinalski zbor koji se pripremao izabrati novoga Rimskog biskupa – Petra našega vremena. Posljednjih pet dana radovali smo se izboru Svetoga Oca Lava XIV. Primamo taj izbor kao dar uskrsloga Gospodina svojoj Crkvi i kao još jedno ispunjenje Božjega obećanja iz Knjige proroka Jeremije: „Dat ću vam pastire po svome srcu“ (Jr 3,15).

Uvijek ćemo pamtiti da je novi Papa izabran upravo na dan kada Crkva u Poljskoj slavi svoga glavnog zaštitnika, svetoga Stanislava, biskupa i mučenika.

U ovim danima iščekujemo svečano uvođenje u službu novoga Petrova nasljednika, razmišljajući i o njegovim prethodnicima i o onome što su pridonijeli životu Crkve. Danas se posebno spominjemo svetoga Ivana Pavla II. na 44. godišnjicu atentata na njegov život. Sjećanja na 13. svibnja 1981. ponovno oživljavaju. Protivnici Krista i Crkve tada su pokušali oduzeti život pastiru koji je, naviještajući evanđelje ljubavi i mira, donosio nadu ugnjetenim i porobljenim narodima, gladnima istine i slobode. Tada se činilo da se vraća Zmaj iz Ivanove Apokalipse, o kojem danas slušamo – „veliki zmaj ognjen, koji repom pomete trećinu zvijezda s neba i baci ih na zemlju“ (usp. Otk 12,3–4).

Kako je reagirao teško ranjeni Papa, dok mu je tijelo gubilo snagu i krv? U tim dramatičnim trenucima držao sam ga u naručju, a potom ga pratio cijelim putem do bolnice Gemelli kroz zakrčene rimske ulice. Udijelio sam mu sakrament bolesničkog pomazanja. Bdio sam uz njega nakon višesatne operacije i molio za čudo koje bi mu spasilo život, jer Crkva i svijet trebali su ga.

U tim satima Sveti Otac nije mislio na sebe. Nije ga zanimalo tko je pucao. Od prvoga trenutka izgovarao je riječi oprosta svome „bratu“, kako je nazivao atentatora. Ranjeni Papa molio je za Crkvu i svijet. Znao je da patnja ima smisao i da se može služiti i trpeći. Znao je i to da se cijela Crkva moli za njega – baš kao što se prva Crkva „svesrdno moljaše Bogu za njega“ (usp. Dj 12,5–6).

Sveti Ivan Pavao II. bio je uvjeren da mu je Presveta Bogorodica spasila život. Upravo Ona, čiju fatimsku ukazanje Crkva toga dana spominje, osujetila je planove atentatora i onih koji su ga poslali. To je bio i ostaje znak za Crkvu. Danas nam je taj znak pred očima: „Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ (Otk 12,1). I danas nas hrabri „glas s neba“ iz Otkrivenja: „Sad nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova“ (Otk 12,10). Posljednja riječ pripada Bogu – našem Stvoritelju i Spasitelju, Gospodaru ljudskih sudbina.

Od trenutka Navještenja, Marija iz Nazareta posvetila je cijeli svoj život služenju Bogu i svome Sinu. Kao svaka majka, bila je nenadomjestiva u svakom trenutku njegova života – od začeća i rođenja, u prvim godinama kada ga je hranila, učila prvim riječima i pratila prve korake. Vjerno ga je pratila i tijekom njegova javnog djelovanja. Nisu je zaboravili oni koji su slijedili Isusa, slušali njegove riječi i svjedočili njegovim čudesnim djelima.

Njihove su misli i osjećaji izraženi u riječima nepoznate žene iz mnoštva koja je povikala: „Blažena utroba koja te nosila i prsa koja si sisao!“ (Lk 11,27). Isusov odgovor je znakovit: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je“ (Lk 11,28). To je put, to je stav koji Isus pokazuje svojim učenicima – dakle, i nama. To može i mora biti naš doprinos životu suvremene Crkve i njezinu poslanju naviještanja Radosne vijesti svijetu u nevolji.

U svojoj prvoj homiliji u Sikstinskoj kapeli nakon izbora, Sveti Otac Lav XIV. iznio je sliku današnjega svijeta u kojem nije lako naviještati evanđelje, svijeta u kojem se kršćanska vjera zanemaruje, a traže se „druge sigurnosti poput tehnologije, novca, uspjeha, moći i užitka“. Upravo u takvome svijetu poslanje Crkve postaje još hitnije jer, kako je primijetio Sveti Otac, „nedostatak vjere često donosi drame poput gubitka smisla života, zaborava milosrđa, kršenja ljudskog dostojanstva u najdrastičnijim oblicima, krize obitelji i mnogih drugih rana koje tište naše društvo – a to nije beznačajno“.

Dok se ovih dana pripremamo za inauguraciju pontifikata Svetoga Oca Lava XIV., uzdižimo svoje molitve da mu Gospodin udijeli obilje svojih milosti, kako bi Petar naših dana, mogao voditi sveopću Crkvu i pomoći svima nama živjeti i svjedočiti vjeru.

Amen!

✠  Kardinal Stanisław Dziwisz