Predragi u Kristu Isusu!

Nakon pročitane Božje riječi svaki bi se čovjek želio ispuniti osjećajima starca Šimuna koji u naručju drži Boga i blagoslivlja ga! A tko to može? Na to pitanje Božja riječ ovako odgovara: Onaj koji je pravedan, bogobojazan, na kojemu počiva Duh Sveti, koji mu omogućuje spoznati Božje pohođenje i jača ga u iščekivanju Božje slave.

Danas je pred nama dvoje takvih svjedoka: bl. Alojzije Stepinac i sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa.
Oboje su, poput starca Šimuna, u Isusu iz Nazareta prepoznali Sina Božjega, svjetlo na prosvjetljenje naroda. Isus je sȃm za sebe rekao da je svjetlo! Tko ide za njim, neće hoditi u tami! Mi kršćani to svjetlo povezujemo sa svjetlom svijeće. U vazmenoj noći, prigodom blagoslova uskrsne svijeće molimo: Što bi nam vrijedilo da smo se rodili i ostali u tami smrti, a da se u Kristu nismo preporodili i bili osposobljeni za svjetlo vječnoga života.

Kad sam jedanput došao k profesorici Terezi Tognon, lektorici svih tekstova kardinala Stepinca prevedenih na talijanski jezik, ona mi je, vidjevši me na vratima, sva usplahirena rekla: »Padre, morat ćemo nešto mijenjati!« Ostao sam iznenađen i zatečen. Nije mi bilo ni do kave ni do kolača koje je ona s ljubavlju pripremila i servirala. Upitao sam: »Tereza, što bi trebalo mijenjati?«
»Oče, Vi znate da danas ljudi ne vole govoriti o smrti, o svijeći, o sprovodu.«

Ostao sam iznenađen. Te riječi bile su to čudnije jer ih je izgovorila osoba s dva doktorata, koja svaki dan ide na Misu i pričešćuje se, a i rođena joj je sestra, redovnica, tada bila najutjecajnija žena u Vatikanu. Na pitanje: »Tereza, o čemu je zapravo riječ?«, ona odgovori: »Pa vidite ovu rečenicu.« Bila je to misao koju je kardinal Stepinac preuzeo od njemačkog kardinala Michaela von Faulhabera: »Gdje god se u čovjekovu životu pojavi zraka svjetla, sunčane zrake iz majčina srca, sunčane zrake iz Spasiteljeva Srca, sva svjetla što se izmjenjuju od krsne do smrtne svijeće, sve dok ne zasvijetli vječno svjetlo, sve je svjetlo iz Božjih očiju.«

Rekao sam: »Tereza, ja bih izdao svoju službu i falsificirao kršćansko uvjerenje kardinala Stepinca kad bih te riječi izbacio iz dokumentacije za njegovo proglašenje blaženim i svetim. On se nikada smrti nije bojao, štoviše, on je smrt doživljavao kao svoje sveto pravo, kao prijelaz u sretnu vječnost, kao zakoračaj sa zemaljske Golgote u zoru uskrsnuća.« Poput starca Šimuna često je ponavljao: »Sad mogu umrijeti! Već mlinarice melju; valja poći ususret Gospodinu!«

Bl. Alojzije čitav je život gajio udivljenje prema Bogu, koji je uzor, život i svjetlo svakog kršćanina. Doista, bilo bi protiv njegove vjere i njegove svete duše, pa i naše vjere, da se ta misao izbacila iz njegova vjerničkog osvjedočenja.

Svaki krštenik užiže svoju vjeru na svijeći koja predstavlja Uskrsloga Krista. Prepoznati Isusa u tom svjetlu omogućuje isti Duh Sveti koji je nadahnuo starca Šimuna koji je od sreće želio odmah poći u njegovu nebesku slavu. Duh Sveti daje svakom kršteniku moć da bude zraka toga svjetla (1 Sol 5, 5). Zato se i za krstionicu kaže da je mjesto svjetla gdje kršteniku zasja Krist Gospodin (Ef 5, 14).

Čovječanstvo ima potrebu za svjetlom. Ne za svjetlom i bukom pozornicā što ubija sluh, zasljepljuje oči, uznemiruje srce, već za svjetlom koje prosvjetljuje um, veseli srce, ražaruje dušu vjerom.

To je svjetlo koje je starac Šimun otkrio u Djetetu Isusu: On je znak kome će se protiviti! – Semeion antilegomenon. Blaženi Alojzije je dobro razumio taj znak: »Ako su mene progonili i vas će progoniti.« Ali, živeći Evanđelje, stekao je iskustvo: »Kad se s Isusom trpi, onda sve biva lako.«

Prosvijetljen Duhom Svetim razotkrio je zlokobne posljedice komunističke ideologije i progona onih koji u Krista vjeruju.

Takvi ljudi ne sjede u tami, ne žive u zabludi, ne klonu duhom pred poteškoćama. Oni su svjetlo koje svijetli svima u kući. Svijetle i nama danas i svoj Crkvi Božjoj, i svim ljudima dobre volje.

Kako je to svjetlo povezano uz život? To Božje Svjetlo, Isus Krist, došao je podržati u nama vjeru u život, naravni život od rođenja do prirodne smrti. Na dan molitve za život prisjetimo se da je i sluga Božji Franjo Kuharić, trinaesto dijete u obitelji, bio zagovornik života. Želio je da se svako začeto dijete rodi.

To je po Božjem zakonu i to je temeljno ljudsko pravo: pravo na život. Reče: »Kako god se sofistički izbjegavalo priznati da začećem započinje život nove ljudske osobe, to je ipak novi život koji se čudesno razvija u krilu žene. Zato je pobačaj direktni napad na nevino ljudsko biće. Bezbožni se mentalitet čak poziva na pravo žene da s plodom raspolaže kako hoće. Ako ga ubije poslije rođenja, sude joj kao čedomorki, a prije rođenja to je njezino ‘pravo’. Kakav apsurd i kakvo licemjerje! Nitko nikada ne može imati pravo ubiti nedužno ljudsko biće!«

A posvećeni život! Imamo potrebu za posvećenima! Jao posvećenima kad se žele posvjetovnjačiti; suposvećen, consacratus, znači Bogu predan; jao kad postane distractus, rastresen, raspršen, od Boga udaljen. Kad se u samostane i u Crkvu pokušava unijeti propale planove »perestrojki«, transformacije u nepoznato; aggiornamento u ništa, tada nestaje svjetla Božjega i nastaje tama. Neki sustavno potiču: Spustimo škure da nas se ne vidi, da nas se ne prepozna! Desetljećima su nas komunisti tjerali u sakristije, danas nam pokušavaju zabraniti da se javno prekrižimo. A Isus Krist − Svjetlo na prosvjetljenje naroda − želi prosvijetliti sve ljude! Doći do svakog čovjeka jer je umro i radost uskrsnuća zaslužio svakom čovjeku.

Na dan predstavljanja knjige o sv. Maloj Tereziji objavljuje se potreba za samosvladavanjem, za žrtvom, za usavršavanjem, za svetošću, da postanemo novi ljudi, bolji ljudi, Božji ljudi.

Ovako je ona molila: »Neka konačno svi, koji nisu prosvijetljeni svjetlom vjere, vide, kako im – po nama Bog – svijetli: O moj Bože, ako treba, da jedna duša, koja Te ljubi, očisti stol, što su ga drugi zaprljali, ja sam evo spremna. Jest ću tamo sama kruh boli, dok Ti se svidi, da me uvedeš u svijetlo kraljevstvo Tvoje; jedina milost, koju Te molim, jest, da Te nikada ne uvrijedim! Sveta Terezija od Djeteta Isusa nije nikada ništa učinila, »da je ljudi vide« (Mt 23, 5), nego da u svemu slavi Boga.

U ovoj crkvi smo prošle godine predstavili knjigu Propovijedi na Lauretanske litanije koju je napisao naš bl. Alojzije. U njoj je on donio ovaj primjer: »Pripovijeda sv. Terezija od M. I., kako joj je jedna njezina sestra redovnica u samostanu bila neobično odbojna. Učinila ta sirota sestra što mu drago, nije se to Tereziji sviđalo. ‘To sam ja’, veli svetica, ‘htjela iskoristiti, da svojoj naravnoj nesklonosti stanem na put, ne samo u duši, nego da i na djelu ispunim zapovijed ljubavi.’ Trudila sam se, dakle, da baš ovu sestru susrećem tako ljubezno, kao da bi mi bila najbolja prijateljica. Kad god bih se s njom susrela, pomolila sam se u duši za nju i prinijela njezine skrivene kreposti Bogu. Osjećala sam da time činim veselje Spasitelju, jer svaki umjetnik rado gleda ako se divimo njegovu djelu. Nastojala sam iskazati joj na sve moguće načine male usluge. Ako bi me spopala kušnja da joj neljubazno odgovorim, požurila sam se da budem osobito ljubezna prema njoj ili da svedem razgovor na drugi predmet. I nije li začudno da mi je ta sestra jednoga dana sva sretna rekla: ‘Moja draga sestro Terezijo, biste li mi mogli reći što vas tako vuče prema meni? Ja vas nikada ne sretnem, a da mi se vi ne biste milo nasmiješila.’ Ona nije slutila da je Isus bio onaj, koji me je k njoj privlačio, a kojega sam gledala sakrivena u njezinoj duši, Njega božanskog Učitelja, koji sve čini slatkim, što je inače gorko i teško.«

Eto škole ljubavi! Kad sretneš susjedu koja te je uvrijedila, ne okreći glavu! Kad ti susjed pruža ruku na pomirenje, ne uskrati mu svoje! Kad te netko vrijeđa, ostani miran! O sv. Mala Terezijo, hvala ti što nas učiš kako Evanđelje živjeti u svakidašnjem životu.

U ovoj crkvi je na Svijećnicu 1960. bl. Alojzije Stepinac i za sebe blagoslovio svijeću. »Trebat će mi uskoro«, rekao je. Božji čovjek ne boji se smrti. Kad je za osam dana osjetio da Gospodin dolazi, reče: »Dajte mi onu moju svijeću.« Dali su mu upaljenu svijeću. Čvrsto držeći svijeću, zajedno s prisutnim župnikom i časnim sestrama, molio je Očenaš. Izgovarajući riječi: »Budi volja tvoja«, Bogu je predao dušu. O sretne li smrti! Tko izvrši volju Božju – Božji je! Od Božjega svjetla postaje svjetlo vječnoga života. Neka Božje svjetlo i u plamenu svijeća u našim rukama bude odsjaj toga božanskoga svjetla u našem životu. Da i mi postanemo Božji i sveti. Amen.