Homilija zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše
Svetkovina Marijina uznesenja na nebo
Velika Gospa, Remete 2024.

Draga braćo i sestre!

Okupili smo se u ovom Svetištu Majke Božje Remetske, dragom mjestu hodočašća vjernika Zagreba i okolice, kako bismo proslavili svetkovinu Marijina uznesenja na nebo. U Blaženoj Djevici Mariji promatramo remek-djelo Božje ljubavi, one iste Ljubavi koja nas želi učiniti čistima, svetima, savršenima u ljubavi i poniznosti.

U uznesenju Marijinu Crkva ispovijeda vjeru da Bog, zbog njezina savršenog jedinstva sa Spasiteljevim životom i djelovanjem, nije dopustio da njezino tijelo doživi raspadljivost, već ju je, i dušom i tijelom, uznio na nebo. Papa Pio XII. u formuli dogme o uznesenju Marijinu na nebo iznosi tri razloga: Marijino bogomajčinstvo, njezino bezgrešno začeće i njezino „materinsko djevičanstvo Kristu predano koje od Krista traži dovršenje slave.“[1]

Crkva vjeruje da je propadanje tijela nakon smrti posljedica istočnoga grijeha koji Mariju nije zahvatio. Bila je unaprijed očuvana, bez grijeha začeta, zbog spasonosnog Božjeg nauma prema ljudima. Budući da joj je dana punina milosti, na njoj su se očitovali i prvi učinci otkupljenja, proslava duše i tijela. Marija je suradnica u Božjem djelu otkupljenja i stoga je njezino pravo mjesto s Otkupiteljem u nebeskoj slavi. Neki teolozi dodaju ovim razlozima dogme o uznesenju i Gospodinovo savršeno ostvarenje četvrte Božje zapovijedi. Poštivanje Djevičanske Majke njezin Sin izrazio je na najuzvišeniji način, uzevši je k sebi u nebesku slavu dušom i tijelom.

Dragi Marijini hodočasnici, ovo su samo neke od mnoštva teoloških misli i uvida kojima se obrazlaže dogma o Marijinu uznesenju na nebo. Htio bih danas s vama razmišljati kako ono što vjerujemo da se dogodilo Mariji utječe i na našsvagdašnji život. Budući da je tema devetnice, koja je prethodila današnjoj svetkovini, bila molitva, mi ćemo svoja razmišljanja u tri točke utemeljiti na molitvi koja je proizašla iz susreta dviju žena i iz dubine Marijina ponizna srca, na njezinu hvalospjevu „Veliča“ (Magnificat).

1. Marijin „Veliča“ je molitva žene i majke. Evanđelje kao i prvo današnje čitanje pred nas stavljaju likove žena u kontekstu Božjeg stvaralačkog, otkupiteljskog i spasonosnog djelovanja u povijesti spasenja. Odlomak iz Knjige Otkrivenja prikazuje nebesku slavu Žene u kojoj Crkva prepoznaje Blaženu Djevicu Mariju. „Pošto je dovršila tijek zemaljskog života, tijelom i dušom bila je uznesena u nebesku slavu. Gospodin ju je uzvisio kao Kraljicu sviju, da bude potpunije suobličena sa svojim Sinom, Gospodarem gospodara (usp. Otk 19, 16) i pobjednikom nad grijehom i smrću.“[2] Jednako tako, prema Knjizi Otkrivenja, Bog Ženinu potomstvu, onima koji riječ Božju slušaju i vrše, jamči pobjedu i nebesku slavu.

Evanđelje nas uvodi u ozračje susreta dviju žena: Marije i Elizabete, majke Ivana Krstitelja. No, Marijin hvalospjev otkriva i utjecaj starozavjetnih žena, posebno Ane, Samuelove majke (usp. 1 Sam 2, 1-10). Osvjedočivši se da je uslišana njezina molitva za potomstvom, Ana izgovara riječi hvale koje su slične riječima koje izriče Blažena Djevica Marija u svome hvalospjevu. Te tri žene postale su protagonisticama povijesti spasenja upravo po svome majčinstvu u kojemu se očituje da je plod utrobe koju su nosile Božji dar. Život je uvijek Božji dar, bili mi toga svjesni ili ne, htjeli to priznati ili ne. Primivši život kao Božji dar, ove su svete žene bile svjesne važnosti svoje zadaće, ali i veličine Božjih nauma, ne samo s njima, nego i s narodom koji su predstavljale i iz kojega su izrasle. Na taj način, usred redovitog tijeka ljudske povijesti obilježenog stalnim otklonom od Božjeg nauma s nama, Bog u suradnji sa svetim ženama gradi svetu povijest spasenja.

Drage žene i majke, budite svjesne koliko vam je Bog povjerio. „Samo onaj kome je borbena gorljivost zaslijepila oči, može nijekati činjenicu da su tijelo i duša žene stvoreni s posebnom svrhom.“[3] Samo žena, po svojim psiho-fizičkim osobinama, može nositi, hraniti i na svijet donijeti novi život. A novi život nije samo osoban događaj, već je događaj cijelog ljudskog roda. Ako se sam Bog, svojim utjelovljenjem i rođenjem od žene, podložio tom zakonu prirode koju je stvorio, pitamo se kolika mora biti pogubnost teorija koje osporavaju taj zakon i manipuliraju ljudskom spolnošću, preoblikujući je po svojim sklonostima ili svodeći majčinstvo na samo reproduktivnu razinu.

Ako je u svetoj povijesti spasenja Bog ženi povjerio Sina za život svijeta, onda ni u naravnom redu stvari nema uzvišenijeg poziva za ženu od toga da primi, hrani, njeguje i svijetu daruje novi život. „Majčinskoj sklonosti pridružuje se i ona suputnice. Dijeliti život drugoga čovjeka i u svemu sudjelovati što se njega tiče, u najvećemu i najmanjem, u radostima i patnjama, ali i u poslovima i problemima, njezin su dar i sreća“,[4] riječi su svete Edith Stein, karmelićanke, koja je svoj život okončala u logoru, dijeleći ga s drugima u njihovim patnjama. Život koji samo žena može dati tiče se dakle i onog dubokog suosjećanja s bolima i patnjama onih koji na bilo koji način trpe, tiče se milosrđa koje usavršuje pravednost, tiče se poraza sebičnosti u usmjerenosti prema drugome. Tome nas uči susret ovih svetih Majki i pjesma hvale u kojoj je Marija „sažela dušu melodije svoga naroda.“[5]

2. Marijin „Veliča“ je molitva poniznih. Anđeo je još kod navještenja uputio Mariju na susret s njezinom rođakinjom Elizabetom „koja u starosti svojoj zače sina“ (usp. Lk 1, 36). U susretu s njom Marija progovara hvalom i klicanjem. Potaknuta Elizabetinim riječima, iz kojih razaznaje da ovoj svetoj ženi nije skrivena tajna njezina začeća, Marija izriče svoj veličanstveni hvalospjev. Možemo odmah primijetiti tri stvari. U prvom redu, Marija Elizabetine pohvale prihvaća, ne zadržavajući se ni najmanje na sebi, već uzdižući duh k Bogu. Iz njezinih riječi potom opažamo da je poniznost sačuvala uz potpunu svijest o veličini djela koja je Bog učinio u njezinu životu. Na koncu, Marija izražava svijest da djelo koje Bog u njoj izvodi predstavlja radikalnu novost za cijeli ljudski rod.

Marijine riječi prvotno usmjerene Gospodinu i Spasitelju: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju,“ uče nas da se stvorenja mogu radovati samo u Bogu, da prave radosti nema osim u Bogu. Radost je uvijek povezana s ostvarenjem naših najdubljih čežnji. Istinski je sretan samo onaj čovjek koji osjeća mir živeći ono što nosi duboko u srcu. Naš Stvoritelj zna da smo za njega stvoreni i zna da ne možemo biti sretni ako bilo čemu drugome ustupimo mjesto koje njemu pripada. Marija tu spoznaju, tu našu neodvojivost od Boga, za razliku od Eve, ne vidi kao prijetnju, već kao ponudu kraljevskog prijestolja. Zato kliče u Bogu jer je pogledao na njezinu neznatnost i učinio je stanom Svevišnjega. Božje će se veliko djelo s Marijom dovršiti upravo njezinim uznesenjem tijelom i dušom na nebo.

Drugo što opažamo u Marijinu hvalospjevu jest da svijest o veličini onoga što Bog čini u njezinu životu Mariju ne čini oholijom, već poniznijom. Svjesna je da je njezina zasluga jedino u poniznosti i da će je samo zbog neznatnosti svi naraštaji zvati blaženom. Svjesna je da svega toga ne bi bilo da darove i milosti kojima je urešena nije primala ponizna srca.

Poniznost je, dragi vjernici, sposobnost da živimo istinu o svome biću, da se ustrajno odričemo lažnih slika o samima sebi i o Bogu. Cio ljudski život je samo jedna velika prilika da se vježbamo u poniznosti. „Bog se oholima protivi a poniznima daruje milost“, reći će sv. Petar u svojoj Prvoj poslanici (1 Pt 5, 5). Bog se oholima protivi jer je oholost potpuno strana njegovoj biti, dok ljepota ponizne duše leži upravo u tome što dopušta da Božje svjetlo po njoj zablista. Bog svoju povijest gradi preko poniznih, jer „njegova je dobrota od koljena do koljena nad onima što se njega boje.“

Konačno, Marija u Božjoj čudesnoj intervenciji u njezin život vidi moralne, socijalne i ekonomsko-političke posljedice za cijeli narod. Svjesna je preokreta koji Bog želi za svijet i koji se zbiva utjelovljenjem Bogočovjeka Isusa Krista.

Bog rasprši oholice umišljene. Kršćanstvo je moralna revolucija jer je potpuno oprečno svakoj oholosti.

Ono donosi i socijalnu revoluciju jer silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne, potpuno preokrećući naše razumijevanje veličine i značaja.

Prvi je posljednji, a posljednji prvi; onaj koji želi gospodariti, pozvan je na služenje.

Na koncu, kada Marija najavljuje da Bog gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne, dotiče se nečega što je primjenjivo na potrebe mentalnog, moralnog i tjelesnog života, čovjekove duhovne i materijalne potrebe. Što je hrana za tijelo, što je korisna informacija ili spekulativna misao za ljudski um, to su vjerska istina i nadnaravna milost našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista za čovjekovu besmrtnu dušu. Vjerska istina otkrivena duši koja nema želju za njom ne prosvjetljuje. Duša mora željeti Boga kao svoj pravi život, svoju pravu snagu, ako želi da je Bog prosvijetli i ojača. Ako nemamo takvih želja danas, barem poželimo imati ih, kako nas s ovog svetog mjesta Bog ne bi otpustio prazne.

3. Marijin “Veliča” je pohvala Božjoj vjernosti. Marija je svjesna da silna djela koja čini u njoj Bog, ne čini samo zbog njezine osobne poniznosti, već i zato što je vjeran obećanju svojeg milosrđa. Bog je prihvatio Izraela, slugu svoga, kako je i obećao ocima našim, da će se spomenuti dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka (usp. Lk 1, 54-55). Abrahamovo potomstvo su oni koji vjeruju u Boga. Marija kliče jer je svjedokom da njihova nada kroz stoljeća nije bila uzaludna. Kristovu utjelovljenju prethodi duga povijest izabranog izraelskog naroda koji je iščekivao ispunjenje Božjih obećanja. Primjećujemo da Marija svoj hvalospjev započinje krećući od osobnog iskustva, a završava ga jasnom sviješću da se u njoj ispunilo iščekivanje cijeloga naroda. Ona pjeva pjesmu čiste vjere u ono što će se sigurno dogoditi jer će to Bog ostvariti: „Marijina duhovna revolucija izdvaja se od svih drugih, neduhovnih revolucija, jer se temelji na istinskoj psihologiji čovječje naravi. Ona se zasniva na postojanju beskonačne težnje, tako ozbiljne i tako imperativne da svako neizopačeno ljudsko srce mora žudjeti za njezinim ispunjenjem. Sretni su oni koji u sebi samima doživljuju protjerivanje oholosti i sebičnosti, koji osjećaju duhovnu glad i prije negoli je već prekasno, koji uviđaju da su siromašni, goli i slijepi, te se trude zaodjenuti se odjećom milosti koju nosi njezin božanski Sin.“[6]

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici, svetkovina Velike Gospe, koja nas je danas ovdje okupila, slavi Božje milosrđe i Božju vjernost obećanjima koja nam je dao. Sjetimo se da kao vjernici i mi danas polažemo svoju vjeru u obećanja Božja prema nama. Smijemo se pouzdati da će uslišati sve naše molitve i naše duhovne i materijalne potrebe kad ga za njih molimo ponizna srca. Možemo se nadati da ćemo jednom biti potpuno slobodni od grijeha i da će i naša tijela jednom uskrsnuti jer to je vjera naše Crkve.
Eto što konkretno za naš život znači Marijino uznesenje: ono je jamstvo ispunjenja Božjih obećanja i znak nade putujućem narodu Božjemu. Njezina pjesma hvale je molitva života koji je usklađen s Božjim naumima. Utecimo se danas u svojim potrebama Blaženoj Djevici Mariji, a svoju hvalu dajmo Bogu jer dobrota je njegova kroz vjekove nad onima koji ga ljube. Amen.

[1] Antun Weissgerber, Evo ti Majke!, Zagreb, 1997., str. 313.
[2] Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium 59.
[3] Edith Stein, Žena, Zagreb, 2011., str. 10.
[4] Edith Stein, Žena, str. 10.
[5] Fulton Sheen, Prva ljubav svijeta. Marija Majka Božja, Zagreb, 2004., str. 35.
[6] Fulton Sheen, Prva ljubav svijeta, str. 41.