Draga braćo u biskupstvu i svećeništvu, Eccellenza reverendissima Nunzio apostolico, poštovani izaslanici i predstavnici civilnih vlasti, redovnici, redovnice, bogoslovi, dragi Božji narode!

Na početku ovog razmišljanja upućujem najsrdačnije pozdrave svima vama okupljenima u ovoj Eufrazijevoj bazilici sv. Maura, kao i svima vama koji nas pratite preko radio valova, TV-servisa i ostalih medija. Poseban pozdrav vama, dragi bolesnici i nemoćnici, koji nas pratite sa svojih bolesničkih postelja. Neka Gospodin Isus vaše križeve pridruži svomu slavnom križu i sve ih učini plodonosnima za spasenje naših duša. Cordiali saluti a tutti.

Riječi proroka Izaije, koje čusmo u prvom liturgijskom čitanju (Iz 61,1-3a) nalazimo ne samo u Knjizi proroka Izaije nego i u Lukinu evanđelju (Lk 4,16-21) gdje je opisan Isusov posjet nazaretskoj sinagogi. Te nam riječi potvrđuju Isusovu angažiranost i brigu za zajedništvo bogoštovne zajednice svoga vremena te nas ujedno pozivaju da se i mi odgovorno uključimo u život svoje crkvene zajednice, na što nas osobito poziva papa Franjo kada govori o sinodskom putu, te nas potiče da svim žarom srca svijetu ponudimo Radosnu vijest spasenja.

Svetopisamski tekst pred nas stavlja ponajprije proroka Izaiju, koji nekoliko stoljeća prije Krista najavi posebna Pomazanika koji dolazi snagom Duha Gospodnjega. Pomazanik i Kralj Isus, prepoznatljiv je u sinagogi, koju sam naziva kućom Oca svoga. Kao da ga vidimo kako stoji ispred svojih sunarodnjaka i podiže ozbiljan i blag glas: „Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena… zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje… utješiti sve ožalošćene…“ Prije nego što odloži knjigu reče: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam odzvanja u ušima“. Oni koji su se „divili milini riječi“ zasigurno su shvatili da je među njima željno očekivani Mesija. No gnjev, ljubomora i zavist, koji su i danas mnogima kočnica na putu čovječnosti i vjere, ne dopuštaju im da prepoznaju  Spasitelja i Otkupitelja i prime ga u jednostavnosti i poniznosti srca.

„Duh Gospodnji“, koji je proroka Izaiju nadahnuo da te riječi napiše nekoliko stoljeća prije Kristova rođenja, isti je onaj Duh koji je nadahnuo BDM da će začeti i roditi Sina Božjega. Taj isti Duh je lebdio nad Isusom kod krštenja na Jordanu, pratio ga u pustinju, vodio po raznim mjestima oko Galilejskoga mora i još šire, vodio ga na Goru Tabor. Duh je Gospodnji Isusa odveo i do Jeruzalema, na Kalvariju, vodio ga sve do pobjede nad smrću, bio s Njim o uskrsnuću, o uzašašću, da bi ga na kraju Isus, zajedno s Ocem svojim nebeskim, darovao svojoj Crkvi na dan Pedesetnice. Taj Duh Gospodnji vodi Kristovu Crkvu do naših dana, vodi tebe i mene sestro i brate. Danas nas ujedinjuje u ovoj Presvetoj Euharistiji i šalje nas da uz njegovu pomoć na ovim prostorima izgrađujemo Kristovo kraljevstvo istine, pravde, ljubavi i mira.

Braćo i sestre! Snagom Duha Gospodnjega svi smo pozvani biti blagovjesnici siromasima, iscjelitelji slomljenih, osloboditelji zarobljenih, tješitelji i razveselitelji žalosnih. Pomazanik, prorok i poslanik nad kojim lebdi Duh Božji ne dolazi radi bogatih, radi onih koji su moćni i koji vladaju svijetom, nego dolazi radi siromašnih, bolesnih, gladnih, žednih, prezrenih, odbačenih, ostavljenih, radi onih kojima je potreban liječnik, otkupitelj i spasitelj.

Tamo gdje se ne događaju takva svjedočanstva Duha, slobodno možemo reći da tamo nema Duha Božjega, tamo je odsutnost milosti i ljubavi Božje, tamo je pustinja u kojoj malo tko sluša a svatko govori, pustinja u kojoj se sve manje čuje i sluša Riječ Božja. To ne znači da je Bog prestao govoriti, ta Bog uvijek govori istim tonom i istim jezikom ljubavi. To, zapravo, znači da čovjek sve manje treba božanska vertikala, sve više je okrenut sebi i svojim izumima koji odudaraju od originalne slike koju je Stvoritelj postavio u svijetu.

Prisutnost Duha nad Isusom znak je da Isus nije samozvan, nije došao slučajno, sam svojom voljom. Isusa šalje Otac nebeski. Nitko od nas ne dolazi svojom voljom. Ne možemo poslati sami sebe. Ima netko u čije ime dolazimo i činimo ono što činimo.

Isus čini novi svijet i novu zemlju u ime Oca Stvoritelja koji ga šalje da uspostavi prekinutu vezu s palim čovjekom, uspostavlja novu vezu preko kalvarijskoga križa, te čudesne „antene“ s koje progovara novi izraz Božje ljubavi koja traži novu brigu, nove zamahe u čemu pomažu djela milosrdne ljubavi, pokore, molitve i odricanja.

Riječi sv. Ivana: „Ljubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; … Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav, danas posebno odzvanja u našim srcima“ (1 Iv 4,7- 9). Sv, Ivan je jasan: Upoznati Boga, znači susresti Boga koji je ljubav, i živjeti po toj ljubavi koja nikoga ne isključuje pa čak ni neprijatelja.

Mi kršćani smo pozvani biti odraz te Božje ljubavi odraz Božjega lica i Božjega srca. Istinski želim i molim Gospodina da ova mjesna Crkva bude ozračje i prostor u kojemu će biti vidljiva i prepoznatljiva ljubav Božja, prostor u kojemu će se radosno prihvaćati i živjeti Božje zapovijedi. Želio bih da se našom Istrom, Porečkom i Pulskom biskupijom, širi ljubav prema Bogu i svakomu bratu i sestri, starcu i djetetu. I danas u ovoj svetoj misi molim da Božju ljubav osjeti svako začeto dijete, i da je osjete svi ljudi osobito siromašni, bolesni, obespravljeni, zakinuti, ostavljeni, osamljeni, posebno ugroženi zbog rata, nepravde, neistine…

U današnjoj svečanoj liturgiji u središtu su riječi: „Bog je ljubav!“ Nisu to samo lijepe riječi i najljepša definicija Boga nego je to odraz najljepše blagovijesti koja govori o milosrdnoj ljubavi Boga koja se snagom Duha Svetoga utjelovila u Isusu Kristu te po njemu želi poći po svem svijetu, razliti se i pretočiti u srca budućih generacija. A put do budućih generacija jesmo ti i ja, brate i sestro. Ljubeći Boga iznad svega a bližnjega svoga kao same sebe, mi postajemo provodnici i pronositelji Božje ljubavi u svijetu.

Sveto Evanđelje koje smo čuli (Lk 10, 25-28) donosi razgovor između Isusa i zakonoznanca koji završava pohvalom: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš“.

Zakonoznanac je dobro naučio lekciju, dobio je dobru ocjenu, čak i pohvalu. No, na tomu je završilo. Nije položio praktičan dio ispita. Izostalo je ono najvažnije, svjedočanstvo života. Teorija odlična, čista petica. Praksa, nažalost, čista nula. A Isus gleda samo djela, praktičnu milosrdnu ljubav i to očekuje od svih krštenika, od nas pastira, svećenika, od posvećenih osoba, od sviju nas. To isto od nas traži Kristova Crkva, papa Franjo koji se ne umara govoriti o sinodalnoj Crkvi.

S posebnim osjećajem vjere i nade danas molim Gospodina za sve vas, dragi vjernici Porečke i Pulske biskupije, za drage mlade obitelji, za vas, draga mladeži i djeco, da budete otvoreni Kristovoj ljubavi i da ovaj naš svijet učinimo labirintom ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svim ljudima. Pozivam vas sve da zajedno molimo na tu nakanu.

Posebne molitve upućujem za vas, dragi bolesnici, nemoćni, osamljeni, za vas koji živite s raznim životnim poteškoćama. Ujedno vas pozivam i molim da svoje patnje i križeve sjedinite s Kristovim križem kako bi postale plodonosne za spasenje naših duša.

Molite i za mene svoga biskupa, molite za nas svoje svećenike, da vam budemo uzor i primjer poput sv. Maura i sv. Tome, zaštitnika naših biskupija, te brojnih istarskih mučenika, brojnih hrvatskih blaženika i svetaca sve do naših posljednjih svjedoka vjere bl. Miroslava Bulešića i bl. Alojzija Stepinca. Neka nas ti brojni i uzorni Božji ugodnici zagovaraju i neka nam zajedno s Marijom Majkom Crkve i sv. Josipom izmole potrebnu milost i snagu kako bismo i mi bez pridržaja živjeli svoju kršćansku vjeru, širili nadu i svjedočili ljubav. Neka Bog usliši naše ponizne molitve. Tako neka bude. Amen.