Homilija nadbiskupa Hranića na proslavi sv. Vinka Paulskoga

UVOD

Poštovane i drage sestre milosrdnice, je li Vam lijepo i jeste li sretne u Vašoj poslije potresa obnovljenoj crkvi? Radostan sam što Vas u njoj mogu pozdraviti pozdravom Krista uskrsloga: Mir vama!
Među Vama, zahvalan za poziv da predvodim ovo euharistijsko slavlje, pozdravljam Vas mnogopoštovana Majko Generalice i Provincijalna poglavarice te sve članice generalne i provincijalne uprave. Čestitam Vam Dan Utemeljitelja i Nebeskog zaštitnika Vaše redovničke zajednice, svetkovinu sv. Vinka Paulskoga. Pozdravljam i vas draga braćo svećenici, vas sestre redovnice članice drugih redovničkih zajednica i svakoga od vas draga braćo i sestre, dragi vjernici!
Današnja nas svetkovina sv. Vinka i Božja riječ pozivaju na suobličenje s Kristom Gospodinom, koji se svojim utjelovljenjem poistovjetio s čovjekom, koji svojim autoritetom štiti sve i služi svima, i koji je kao kriterij naše vjere i pobožnosti postavio naš odnos prema drugom čovjeku, osobito prema onome običnome čovjeku koji nema neki poseban ugled, društveni status ili čast, koji je nerijetko marginaliziran, igračka u tuđim rukama i lišen svojih prava, zaštite, podrške, svoga ljudskog dostojanstva, solidarnosti i ljubavi. Svjesni da naš kršćanski život nije usklađen s njegovim kriterijima, prepustimo se Isusovoj milosrdnoj ljubavi i zamolimo ga da nas slabe obnovi i osnaži, da nas pomiri sa sobom i međusobno, te da naša srca pripravi na sveto slavlje koje započinjemo.

HOMILIJA

Liturgijska čitanja: Dj 9,36-42; 1 Kor 1,26-31; 2,1.2; Mt 25,31-46
Poštovane i drage sestre milosrdnice, mnogopoštovana Majko Generalice i Provincijalna poglavarice te članice generalne i provincijalne uprave, draga braćo svećenici, Rektore ove crkve, redovnici o redovnice, draga braćo i sestre, dragi vjernici!
U evanđeoskom odlomku što smo ga čuli Isus sebe samoga uspoređuje s pastirom koji razlučuje svoje ovce. Pojavljuje se u svojoj slavi okružen svojim anđelima. On će na koncu vremena sjesti na svoje prijestolje, a pred njim će se sabrati svi narodi svijeta. Cijeli će se svijet razdvojiti na dvije strane: na desno i lijevo. Kriterij razdvajanja jesu djela učinjena drugim ljudima. U kriteriju razdvajanja zrcale se blaženstva o kojima je bilo riječi na početku Isusova javnog djelovanja. Prihvaćanje i ulazak u Kraljevstvo ili odbacivanje i zabrana ulaska ovisit će o tome što je tko činio drugom čovjeku. Na koncu vremena neće biti ni saslušanja niti rasprava. Odnos s Bogom i vječna sudbina ovise o našim odnosima prema drugim ljudima, nadasve prema najneznatnijima. Krist Gospodin ima zadnju riječ o sudbini svih naroda. On razlučuje ljude na dvije skupine. Naliči pastiru koji razlučuje ovce od jaraca. Razlučuje dobre od zlih i izriče konačan sud. Naš odnos prema Bogu mjeri se po tome kakav je naš odnos prema čovjeku, i to onom najmanjem. Isus jedne proglašava blagoslovljenima, a druge prokletima. Tko je izabrao život i dobro drugog čovjeka, sada je blagoslovljen, a tko nije, sada je proklet. Isus sebe poistovjećuje s najmanjima. Naša konačna sudbina ovisi o tome što je tko činio najmanjima. Konačna sudbina ne ovisi o tome je li netko bio običan vjernika laik ili biskup; ne ovisi o sposobnostima i društvenom ugledu. Nego, Isus na ljudski život gleda iz perspektive najmanjih, neprimjetnih, onih od kojih nitko nije mogao očekivati ništa. Iz njihove se perspektive vidi tko je nahranio gladne, napojio žedne, primio strance, zaogrnuo gole, pohodio bolesne i zatvorene. Jedni su proglašeni blagoslovljenima. O njima se ne kaže da su susreli Isusa u molitvi, u slušanju propovijedi ili katehizaciji. Odlučujući je odnos prema najmanjima. Slutimo da vjera u Isusa, pobožnost i odnos s njim nisu svrha sebi samima. Nego onaj tko ima odnos s njim, taj otkriva i svijet drugih ljudi te zna kako odgovoriti na njihove potrebe. Odnos vjere je otvaranje očiju za tuđu glad i žeđ, za tuđu golotinju, bolest ili utamničenost, za drugog čovjeka koji nije moje krvi, jezika, naroda i vjere.

Tko vjeruje da je Isus Sin Čovječji, on druge ljude gleda njegovim očima te i u najmanjima prepoznaje njegovu prisutnost. Djela ljubavi dobivaju vrijednost po tome što su učinjena Isusu na čast, ali tako da se Isus poistovjećuje s čovjekom koji je u potrebi. To načelo vrijedi za sve ljude, pa i one izvan vidljivog prostora Isusovih učenika. Kršćanski je poziv univerzalan, on je upućen svim ljudima.
Prokletima Sin Čovječji govori da ga nisu nahranili, napojili, zaodjenuli, pohodili. Oni su zatečeni tim sudom jer se ne sjećaju da su ga ikada susreli. Isus im tada otvara oči da vide kako se on sam skrivao u gladnima, žednima, golima, bolesnima, strancima i utamničenima. Sve što su propustili činiti najmanjima, nisu učinili njemu. Sada im ne sude najmanji, nego Sin Čovječji koji se poistovjetio s njima. Ova slika pojednostavnjuje pitanje ljudskoga zla. Ljudsko zlo se ne sastoji samo u grešnim i u sebi zlim činim, nego se zlo krije i u propustima. Ljudi propuštaju činiti dobro. Ali i propustiti činiti dobro je zlo. Ljudi čine zlo i propuštaju činiti dobro. I činjenje zlih čina i propuštanje dobrih čina su zlo. I zadnji kriterij Božjega suda ostaje uvijek isti: pitanje odnosa prema drugom čovjeku.

Drage sestre i braćo, svaki od nas koji po sakramentima krsta i potvrde imamo odnos s Kristom Gospodinom, zato nužno otkrivamo i svijet drugih ljudi te stječemo oči za tuđu glad i žeđ, za tuđu golotinju, bolest ili utamničenost, za drugog čovjeka koji nije naše krvi, jezika, naroda i vjere. Snagom vjere da se Bog po utjelovljenju druge božanske osobe i po rođenju od Djevice Marije poistovjetio s čovjekom pozvani smo druge ljude gledati Isusovim očima i njegovim srcem te i u najmanjima prepoznavati Isusovu prisutnost. Slavimo danas sv. Vinka Paulskog, zaštitnika karitativnih ustanova, kao i reda lazarista i sestara milosrdnica te klera, sirotišta i bolnica, siročadi i zatvorenika. Slavimo jednoga koji je kao rijetko tko nasljedovao Krista siromaha i u siromasima prepoznavao i ljubio Krista, za njega se zauzimao i njemu činio dobro. Ljubio je ono što Bog ljubi, a to su, kako sv. Pavao kaže, prvenstveno maleni, siromašni, prezreni, tj. ljudi koji u društvu ne znače puno.

Sv. Vinko je u svojoj ljubavi prema siromasima bio i revolucionaran. Ustvrdio je nešto što može biti i opasan izvor anarhije. Napisao je: „Karizma je uvijek ispred institucije, ispred ustanove: život se odvija prije zakona, stvaralačka djelatnost ide prije odredaba i normi“.
Do sv. Vinka su sve redovnice isključivo živjele klauzurnim oblikom života u samostanu, a sveti Vinko je znao da njegove sestre ne mogu pomoći siromasima i bolesnicima na takav način, nego nužno moraju djelovati u bolnicama, sirotištima, domovima, ubožnicama, po kućama i na drugim mjestima. I uspio je da sestre milosrdnice postanu prva ženska kongregacija za koju ne vrijedi pravilo stroge klauzure. „Njihov je samostan bolnica, njihova ćelija iznajmljena sobica, njihova kapelica župna crkva, njihov klaustar otvorena cesta, njihova klauzura poslušnost, njihov zid strah Božji, a veo sveta skromnost“, kaže pravilo sv. Vinka. Sestre milosrdnice su tako utrle put i mnogim drugim tzv. aktivnim ženskim redovima, odnosno onima koji nisu isključivo vezani uz samostan, nego svoje djelovanje organiziraju izvan njega, a ii vi same ste mogle s vremenom otvorenije pokazati svoju karizmu.
Drage sestre, svaki put kad se sabiremo oko Kristove prisutnosti u Riječi, u tijelu i krvi, susrećemo se uvijek na neki način i s današnjim evanđeoskim odlomkom te smo pozvani propitati svoje odnose i svoje stavove te svoja opredjeljenja. Svi smo podložni zadnjoj mjeri Isusova suda, a to je odnos prema neznatnima. Nismo pozvani brinuti se samo za svoje ili samo za članove svoje zajednice. Krist Gospodin nas poziva na otvaranje očiju za najmanje, za najneznatnije, za najmanje primjetne. Oni mogu biti začeta djeca kojima prijeti ubojstvo, bolesni i stari izloženi odbacivanju, izbjeglice istjerane iz svoje domovine, nezaposleni, siromašni, zapušteni i osamljeni. Svaka zajednica ima svoje neznatne. Krist je u njima bez obzira na izvanjske okolnosti njihova života. On se uvijek nalazi i u gladnima i žednima, u strancima, u golima, bolesnima i zatvorenima. Tako mi vjernici iskustveno znamo da se euharistijski susret s Uskrslim zrcali u našem svakodnevnom odnosu prema potrebama drugih ljudi, a susret s neznatnima kao lomljenje euharistijskoga kruha od kojega živimo. Zadnje mjerilo suda, patnja i potreba drugog čovjeka, prvo je mjerilo i prvi imperativ žive vjere.