Draga braćo i sestre u Kristu!

Svaka devetnica u Crkvi nije tek pobožni niz dana, nego duhovni put, vrijeme u kojemu se vjernik i zajednica svjesno stavljaju pred Boga kako bi dopustili da ih njegova riječ pročisti, ispravi i obnovi. Osobito je to istinito kada se okupljamo oko lika Blaženika koji je vlastitim životom pokazao kako evanđelje nije teorija, nego konkretan izbor učinjen u vremenu, često pod cijenu gubitka svega onoga što svijet smatra sigurnošću.

Na početku devetnice blaženome Alojziju Stepincu Crkva nas ne poziva na promatranje jednoga povijesnog lika, još manje na zaustavljanje na izvanjskim okolnostima njegova života. Poziva nas na preispitivanje vlastitoga duhovnog stava pred Bogom u svjetlu Evanđelja. Blaženi Alojzije ne stoji pred nama kao nedostižni ideal, nego kao zrcalo u kojemu Crkva ispituje vlastitu vjernost Kristu u svakom vremenu.

Nije slučajno da ova devetnica započinje evanđeljem o Isusovim blaženstvima. Zaustavit ćemo se upravo na prvome: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko“ (Mt 5,3). Ono je temelj i ključ svih ostalih jer bez njega nema ni pravoga shvaćanja kršćanskoga života, ni ispravnog razumijevanja Alojzijeva svjedočanstva.

U tome blaženstvu već je sadržano cjelokupno evanđelje, ali i čitav Alojzijev život, život čovjeka koji je znao da prava snaga Crkve ne leži u moći, nego u siromaštvu duha, u slobodi srca koje pripada jedino Bogu.

Večeras s vama želim zastati nad trima pitanjima: što doista znači biti siromašan duhom, kako je to siromaštvo živio blaženi Alojzije u vrlo konkretnim okolnostima svoga života, što taj evanđeoski stav danas znači za nas i za Crkvu?

1. Biti siromašan duhom

Kada Isus izgovara prve riječi Govora na gori, on ne započinje opisivanjem izvanjskih životnih okolnosti, nego otkrivanjem nutarnjeg stanja srca koje je sposobno primiti kraljevstvo Božje. Upravo zato crkveni oci s osobitom pažnjom razlučuju što Isus ne misli pod siromaštvom, kako bi jasno pokazali što on doista naviješta (usp. tumačenja koja sv. Toma Akvinski sabire u Catena aurea, Mt 5,1-3).

Sveti Augustin jasno razlikuje materijalno siromaštvo od siromaštva duha. Čovjek može biti siromašan po imetku, a ipak ostati zarobljen ohološću i samodostatnošću; isto tako, može imati službu, odgovornost ili ugled, a biti istinski siromašan duhom ako svoje pouzdanje ne polaže u sebe, nego u Boga. Augustin siromaštvo duha objašnjava kao unutarnji stav povjerenja i potpunoga predanja Bogu. To je stanje srca koje se ne brani grčevito i ne oslanja se na sebe, nego se smiruje u Bogu poput djeteta.

U tome svjetlu, siromaštvo duha nije bijeda niti psihološka slabost. To je istina o sebi pred Bogom, priznanje da je sve dar i da se život ne može graditi samo na vlastitim sposobnostima i zaslugama. Takav čovjek ne gradi svoj identitet na moći, položaju ili prolaznim sigurnostima, nego na povjerenju u Oca.

Sveti Ivan Zlatousti dodatno naglašava da Isus blaženima ne naziva one koji su poniženi protiv svoje volje, nego one koji slobodno biraju poniznost, koji svjesno prihvaćaju malenost pred Bogom. Takvi ljudi nisu slabi, nego istinski snažni, jer su se oslobodili najdubljega ropstva vlastitoga ega.

Zato siromaštvo duha nije jedno blaženstvo među drugima, nego je temelj svih blaženstava i cjelokupnoga kršćanskog života. Bez toga temeljnoga siromaštva duhom nema ni krotkosti, ni milosrđa, ni čistoće srca, ni istinskoga obraćenja. Katekizam Katoličke Crkve sažima tu istinu riječima: „Blaženstva otkrivaju cilj ljudskog života, konačnu svrhu prema kojoj teže ljudski čini“ (KKC, 1719).

No put do te sreće ne započinje gomilanjem sigurnosti, nego čišćenjem srca od zlih nagona (usp. KKC 1723). Kraljevstvo nebesko ne osvaja se, nego prima; ne posjeduje se, nego daruje. Zato ono nije obećano onima koji misle da imaju sve, nego onima koji znaju da bez Boga nemaju ništa.

U tome evanđeoskom paradoksu otkriva se prva i temeljna istina kršćanskoga života: blaženstvo nije nagrada za uspjeh, nego dar onima koji se usuđuju priznati svoju potpunu ovisnost o Bogu.

Sada, braćo i sestre, zaustavimo pogled na našemu blaženiku Alojziju i pokušajmo vidjeti kako je on u stvarnosti svoga života utjelovio to prvo blaženstvo.

2. Siromaštvo duhom blaženoga Alojzija

Promatrajući život blaženoga Alojzija Stepinca u svjetlu prvoga blaženstva, postaje jasno da nije riječ samo o svjedoku jedne teške povijesne epohe, nego o čovjeku koji je Evanđelje shvatio doslovno, ozbiljno i do kraja. Njegovo siromaštvo duha nije bilo apstraktna duhovna ideja, nego konkretna povijesna odluka, donesena upravo onda kada je imao mogućnost izabrati sigurniji i razumniji put.

Nadbiskup Stepinac živio je u vremenu u kojemu su se od Crkve očekivali kompromisi, prilagodbe i šutnja radi vlastite sigurnosti. Upravo se tu očituje dubina njegova blaženstva. Nije bio siromašan duhom zato što nije imao izbora, nego zato što je slobodno izabrao ne uzdati se u moć, zaštitu i nagodbe, nego jedino u Boga. To siromaštvo duha koje crkveni oci opisuju nije prisilno, nego slobodno; nije slabost, nego snaga.

Alojzijev život pokazuje da blaženstva nisu „lijepi ideali“ za mirna vremena, nego logika križa utisnuta u povijest. Isus blaženstva izgovara na početku svoje službe, ali ih u punini ostvaruje na Kalvariji. Ona su, zapravo, unutarnja arhitektura križa. Siromaštvo duha, krotkost, trpljenje i žeđ za pravednošću sabiru se u Raspetome Kristu.

Isus blaženima ne proglašava one koji izbjegavaju patnju, nego one koji su spremni u patnji ostati vjerni Bogu. Upravo je to ključ za razumijevanje kardinala Stepinca. On nije tražio patnju, ali ju je prihvatio kada je došla prepoznajući je kao mjesto vjernosti.

Njegovo siromaštvo duha doseglo je vrhunac kada mu je oduzeto sve na što se čovjek prirodno oslanja: sloboda, ugled, javna riječ i zdravlje. U tim trenucima nadbiskup Stepinac nije branio sebe, nego istinu Evanđelja i slobodu savjesti pokazujući da siromaštvo duha nije bijeg iz svijeta, nego najradikalniji oblik duhovne slobode.

Njegove riječi moja je savjest mirna, jer se uzda u Gospodina, zvuče kao živa parafraza prvoga blaženstva. Isus ne kaže da će siromašnima duhom kraljevstvo biti dano, nego da ono njima već pripada. Noseći svoj križ, blaženi Alojzije je već živio slobodu koju svijet nije mogao razumjeti niti mu je oduzeti.

Zato se u njegovu životu blaženstva i križ ne razdvajaju. Blaženstvo bez križa postaje sentimentalna utjeha, a križ bez blaženstva besmisleno trpljenje. U kardinalu Stepincu oboje se sjedinjuje – blaženstvo koje se rađa iz križa i križ koji se nosi u nadi Kraljevstva.

U tom svjetlu, blaženi Alojzije stoji pred nama kao proročki znak za Crkvu danas s porukom da se Kraljevstvo Božje ne gradi osiguravanjem vlastite pozicije, nego vjernošću Kristu; ne gradi se bijegom od križa, nego njegovim prihvaćanjem u povjerenju da Bog iz njega izvodi život.

No, sve to nije samo lijepa prošlost. To je riječ za nas danas jer Crkva u svakomu vremenu prolazi kroz ista iskušenja, a blaženi Alojzije nas i večeras tiho, ali snažno, poziva da im se suprotstavimo.

3. Siromaštvo duhom danas

Isusovo prvo blaženstvo i čitav Blaženikov život razotkrivaju zabludu, koju putujuća Crkva nikada u potpunosti ne nadvladava, da se, naime, može spasiti strategijama, prilagodbama i moćima ovoga svijeta. Ta zabluda ne dolazi Crkvi samo izvana. Često tiho prodire u samo njezino razmišljanje. Nudi se kao razumna, pragmatična, odgovorna i kao alternativa Evanđelju. No, to nije alternativa, nego iskušenje.

Isus, međutim, na samome početku Govora na gori presijeca takvu logiku. On ne kaže: „Blago uspješnima, blago jakima, blago onima koji se znaju snaći“, nego jasno i bez zadrške: „Blago siromašnima duhom.“

Time Isus razotkriva mjerila po kojima svijet procjenjuje vrijednost čovjeka i plodnost vjere: učinkovitost, utjecaj i vidljivi uspjeh. Kraljevstvo Božje ne raste ondje gdje se sve ima pod kontrolom, nego ondje gdje se srce usuđuje biti slobodno pred Bogom.

Na istoj liniji evanđeoske istine stoji i blaženi Alojzije. U najtežim povijesnim okolnostima mogao je izabrati put prilagodbe, šutnje ili kompromisa koji bi mu osigurali mirniji život i očuvanje vanjskih struktura. No on bira drukčije: vjernost, a ne kalkulaciju; istinu, a ne sigurnost; savjest, a ne zaštitu moći. Time pokazuje da Crkva ne gubi kada izgubi izvanjske oslonce, nego onda kada izgubi nutarnju slobodu pred Bogom. Crkva ne postaje plodna kada je jaka po mjerilima svijeta, nego kada je vjerno uronjena u Kristovu logiku križa.

Kristova logika križa suprotna je logici samoodržanja. Ona ne pita kako sačuvati sebe, nego kako ostati vjeran. Zato Crkva može izgubiti moć i sigurnost, ali ako sačuva slobodu, vjerodostojnost i autoritet Evanđelja, ne gubi ništa.

Upravo zato blaženstvo siromašnih duhom postaje kriterij crkvene autentičnosti. Crkva nije istinski snažna onda kada je velika po mjerilima svijeta, nego onda kada je vjerna Kristu, pa i po cijenu ranjivosti. Crkva je najslobodnija onda kada je najsiromašnija duhom jer tada više ne pripada sebi, nego Kristu.

U tom svjetlu, spomen blaženoga Alojzija Stepinca nije bijeg u prošlost, nego naš ispit savjesti u sadašnjosti. Ne pitamo se samo tko je on bio, nego tko smo mi danas pred Bogom. Blaženstvo siromašnih duhom nije rezervirano za mučenike ili izvanredna vremena; ono je temeljni stav svakog kršćanskog života u obitelji, u javnome prostoru i u pastirskoj službi Crkve.

U vremenu koje nas neprestano potiče da sigurnost tražimo u onome što se može izmjeriti i kontrolirati – u strategijama, planovima, brojkama i utjecaju – blaženi Alojzije nas, ponizno ali snažno, poziva na obraćenje. Poziva nas da se vratimo Evanđelju, ne kao tekstu koji se citira, nego kao logici života. Poziva nas da se ne bojimo slabosti jer slabost pred Bogom nije poraz, nego prostor njegova djelovanja. Poziva da se ne sramimo križa jer križ nije znak neuspjeha, nego put spasenja.

Hod putem blaženstva siromašnih duhom hod je putem povjerenja, čak i onda kada ne vidimo plodove. To je hod putem istine, čak i onda kada ona traži visoku cijenu; hod je putem vjernosti, čak i onda kada ona ne donosi priznanje. To je put na kojem Crkva možda postaje manja po ljudskim mjerilima, ali čišća u svome poslanju; ranjivija izvana, ali snažnija iznutra.

Život blaženoga Alojzija, poput Isusova, razotkriva zabludu moći. Njegova je poruka poziv Crkvi da ne zaboravi tko ju spašava.

Na početku ove devetnice, u svjetlu prvoga blaženstva i pred likom blaženoga Alojzija Stepinca, Crkva je suočena s ozbiljnim pitanjem savjesti: živimo li doista iz blaženstva siromašnih duhom ili smo, možda neprimjetno, prihvatili mjerila ovoga svijeta kao izvor svoje sigurnosti?

Zabluda kojoj se suprotstavlja evanđelje prvoga blaženstva nije prošlost. Ona je trajna kušnja Crkve oslanjati se više na strukture nego na Evanđelje, više na uspjeh nego na vjernost, više na vlastite snage nego na Božju milost. U hrvatskome društvu ranjenom poviješću i umornom od razočaranja, ta se kušnja često očituje u traženju sigurnosti ondje gdje je ne možemo pronaći.

Zato, dragi vjernici, neka ova večer ne završi samo lijepim i pobožnim mislima, nego odlukom savjesti. Na što se uistinu oslanjam? Gdje tražim sigurnost? Čega se zapravo bojim odreći ako Evanđelje živim do kraja?

Isusova riječ ostaje jasna i snažna i danas. Ne sutra, ne nekad u budućnosti, nego upravo sada odjekuje njegova riječ: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko.“

Neka nam blaženi Alojzije isprosi milost evanđeoske slobode te se ne bojimo biti mala, ali vjernija Crkva; ranjena, ali vjerodostojnija; siromašna, ali bliža Kristu. Jer samo takva Crkva ima što reći današnjemu svijetu. Amen.