Homilija nuncija Lingue na Malu Gospu u Mariji Bistrici

Čitanja: Rim 8, 28 – 30; Psalam 12; Mt 1,1 – 16.18 – 23

Draga braćo i sestre!

Čast mi je slaviti svetu Misu na ovom mjestu, toliko znakovitom za Zagrebačku nadbiskupiju i za cijelu zemlju.

Na ovom prekrasnom mjestu, uz Zaštitnicu svih Hrvata, sveti je Ivan Pavao II. okrunio molitve i očekivanje mnogih hrvatskih vjernika i uzdignuo na čast oltara slavnoga sina ove zemlje, kardinala Stepinca.

Ovamo je kardinal dolazio svake godine na hodočašće, pješačeći među svojim narodom i predvodeći svoje vjernike, baš onako kako bi to biskup trebao činiti prema uputama pape Franje, kojemu u ovom trenutku upućujemo naše molitve dok se priprema za odlazak u Mađarsku (a potom u Slovačku) kako bi svečanom euharistijskom koncelebracijom zaključio 52. međunarodni euharistijski kongres. Na tom Kongresu sudjeluje i predstavnik Crkve u Hrvata, uzoriti kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, kojega također pratimo našim molitvama.

Isusovo rodoslovlje

Na svetkovinu Marijina rođenja Crkva nam predlaže čitanje Isusova rodoslovlja, donoseći dugi popis Isusovih predaka – uglavnom nepoznatih likova.

Nalazimo se pred jednom od onih stranica Evanđelja koje djeluju ponešto suhoparno, ne baš poticajno i teško je izreći neko razmišljanje koje može dirnuti srce i naše osjećaje.

No, mislim da je poruka ipak vrlo značajna: Isus je rođen od Djevice, ali je ušao u određenu povijest, u pleme, u obitelj koja je imala duboke korijene. Nije da se pojavio niotkuda. Njegov je dolazak bio dugo pripreman.

Među imenima njegovih predaka spominju se sveci i grešnici, ludi i mudri.

Za utjelovljenje svoga Sina, Bog je izabrao narod koji je bio poput svih ostalih, nije bio bolji, bio je takav kakav jest, sa svojim vrlinama i slabostima.

No ipak je taj narod imao nešto što ga je činilo posebnim: bio je „izabrani“ narod. Božji odabir čini taj narod posebnim, ali ga ne čini boljim.

I evo prve poruke: i mi, kada nas Bog odabere, nismo time postali bolji, već smo postali „posebni“. Posebni po daru, a ne po zasluzi.

Ovdje ne mislim samo na osobe koje su pozvane na poseban način posvetiti se Bogu, već na sve one koje su odgovorile Božjem pozivu, također i u braku.

Tako i bračni par – supružnici, jer ih je Bog pozvao, postaju „posebni“, „jedinstveni“, ali ne i bolji. Božji nas poziv, kakav god on bio, na koji god nas put usmjerio, ne čini „imunima“ od grijeha, ne cijepi nas protiv napasti, već nam povjerava poslanje koje samo mi možemo ispuniti i nitko drugi.

„Posebni smo“ jer se pogled Božje ljubavi spustio na nas i pozvao nas, takve kakvi jesmo, s našim vrlinama i s našim nedostacima.

Ako mi u tome imamo neku zaslugu, to je ta što nismo skrenuli drugim putem. Naša je zasluga to što smo znali pogledati Bogu u oči, bez skrivanja i što smo imali hrabrosti reći Gospodinu: „Evo me.“

To je taj „evo me“ koji je rekla Marija, koje se danas radosno sjećamo na njezin rođendan.

Marija, Isusova majka, postaje dio tog „posebnog“ naroda, po podrijetlu o kojemu smo čuli, ali ne kao kći iz te loze, već kao supruga. Supruga Josipa, sina Jakovljeva, koji je bio sin Matanov, koji je bio sin Eleazarov, koji je bio sin Elijudov i tako dalje, sve do Abrahama, 42 naraštaja.

Marijino rođenje

Naravno, i Marija je imala svoju povijest, ali mi znamo samo imena njezinih roditelja: Joakim i Ana.

O tom čitamo u „Jakovljevu protoevanđelju“. To je apokrifno evanđelje koje nije odobreno kao nadahnuto evanđelje, što ne znači da je krivo, jer može sadržavati legende, ali i povijesne istine. Ovo „Jakovljevo protoevanđelje“ navodi da je Joakim, Anin muž, bio pobožan i vrlo bogat čovjek i da je živio u blizini Jeruzalema.

Kao i svake godine, jednoga dana donio je svoje bogate darove u Hram. Veliki svećenik ga je prekorio rekavši mu: „Nemaš pravo doći prvi, jer nisi rodio potomstvo.“

Supružnici Joakim i Ana istinski su se voljeli, no nisu imali djece, a već su bili i u poodmaklim godinama. U skladu s tadašnjem židovskim shvaćanjem veliki svećenik u njima je vidio Božju kaznu zbog činjenice da su bili neplodni.

Iz ljubavi prema Ani Joakim nije htio uzeti drugu ženu da mu rodi dijete. Rastužen riječima velikog svećenika, počeo je tražiti po hramskom arhivu i kada je ustanovio da su svi pobožni i bogobojazni ljudi imali djecu, sav potresen, nije imao hrabrosti vratiti se kući. Povukao se u planine i četrdeset je dana i četrdeset noći kroz suze zazivao Božju pomoć, molitvom i postom.

I Ana je također trpjela zbog svoje neplodnosti i još više kada se njezin muž, kojega je toliko voljela, nije vratio kući. I ona je tada počela usrdno moliti Boga da im usliši želju i da dobiju dijete.

Tijekom molitve, piše nadalje u Jakovljevu protoevanđelju, ukazao joj se anđeo i navijestio joj: „Ana, Ana, Gospodin je uslišao tvoju molitvu. Zatrudnjet ćeš i roditi, a o tvome će se potomstvu govoriti u cijelom svijetu.“ To se i dogodilo i Ana je nakon nekoliko mjeseci rodila djevojčicu i dala joj ime Marija, što znači „ljubljena od Gospodina“. To je bilo prvo Marijino ukazanje na zemlji.

Prvo Marijino ukazanje

Sve nas ispunjaju znatiželjom i privlače Gospina ukazanja. Rado odlazimo u svetišta gdje ljudi govore da se Marija ukazala.

Ponekad se ne zna ili je teško reći jesu li to doista Gospina ukazanja ili samo unutarnje vizije ili, možda, halucinacije.

Jedno je sigurno: Marijino rođenje nesumnjivo je prvo Marijino „ukazanje“ na zemlji. I mi ga danas želimo radosno proslaviti.

Došla je na ovu zemlju, ušla u našu povijest, gdje se bol i ljubav, svetost i grijeh, uvijek isprepliću.

Pojavila se u svijetu vrlo sličnom onome u kojemu mi danas živimo, gdje uz toliko zla koje vidimo da se širi svijetom, možemo uočiti i remek-djela svetosti i predanosti, koje možda puno puta ne uočavamo, jer ne prave buku.

Marija je došla kada je narod bio obeshrabren jer je mislio da je prošlo slavno vrijeme proroka. Njezino nam rođenje govori da Bog ne napušta svoj narod. On je uvijek s nama, i onda kada to ne osjećamo, kada izgleda da polje na kojem živimo, ovaj svijet, zahvaća korov što guši dobru pšenicu. A što Bog čini na tom polju? Kosi korov? Ne. Sadi cvijet.

Marija je cvijet koji se rađa iz blata grijeha čovječanstva.

Sveti Pavao VI. u homiliji svete mise koju je slavio za skupinu redovnica 8. rujna 1964. rekao je: „(današnji blagdan) obvezuje nas da se prisjetimo Gospina pojavljivanja u svijetu kao dolaska zore koja prethodi svjetlu spasenja, Kristu Isusu. Kao da se na zemlji, svoj pokrivenoj blatom grijeha, rastvorio najljepši cvijet koji je ikada procvao u opustošenom vrtu čovječanstva. To je rođenje najčišćeg, najnedužnijeg i najsavršenijeg ljudskog stvorenja.“

Gospino rođenje znak je Božje providnosti. To je Božja milost koja intervenira i „nečiste nas umiva, suha srca zalijeva, vida rane ranjenim. Mekša ćudi kamene, grije grudi ledene, ne da nama putem zlim“, kao što pjevamo u molitvi Dođi Duše Presveti.

Vjerovati u Božju ljubav

Rođenje Marije, kao najvrjednijeg cvijeta čovječanstva, govori nam da nas Bog uvijek može iznenaditi, da može na čudesan način intervenirati u našem životu kada to želi. Možda ne onako kako bismo mi to zamišljali ili kako bismo to željeli, nego kako to On zna učiniti!

Na početku smo nove školske i pastoralne godine koja još jednom započinje uz mnogo neizvjesnosti.

Bolje organizirane župe već su pripremile godišnji plan, možda su ga neke već predstavile vjernicima. Ne smijemo zaboraviti da će u svakom planu biti nepredviđenih događaja, pozitivnih ili negativnih, bit će pogrešaka, osobnih i kolektivnih, ali moramo vjerovati da Bog  može dati da i iz blata procvjeta cvijeće: „Iz dijamanata se ništa ne rađa, iz gnoja se cvijeće rađa“, pjevao je poznati talijanski kantautor (Fabrizio De André).

„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani“, čuli smo u prvom čitanju uzetom iz Poslanice Rimljanima.

Sve doprinosi dobru, dakle: „Sve će biti dobro.“ Taj se slogan proširio na početku pandemije u Italiji, kada su vojna mrtvačka kola odvozila žrtve koronavirusa iz bolnica u Bergamu, a Italija je bila zatvorena u lockdownu.

„Sve će biti dobro“ nije slogan naivnih ljudi koji pokušavaju prikriti tužnu stvarnost. „Sve će biti dobro“ je vapaj nade. Sam Isus je to rekao kada se ukazao engleskoj mističarki, blaženoj Julijani iz Norwicha. Teško bolesna, imala je vizije Gospodina koje su prestale nekoliko mjeseci kasnije kada je ta mlada žena ozdravila. Tada je napisala: „Naučila sam od Božje milosti da moram ostati čvrsta u vjeri, pa sam morala čvrsto i savršeno vjerovati da će sve dobro završiti…“

Rođenje Marijino govori nam da će „sve biti dobro“, jer smo zahvaljujući njoj sigurni „…da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani“, s onima koji vjeruju u Njegovu ljubav!

Marija je dokaz da Bog ne napušta svoj narod. Ona je zvijezda jutarnja i majka nade!

Povjerimo joj svaku želju koju imamo u srcu, sigurni da će uspjeti razvezati i najčvršće čvorove koji nam se čine nerazrješivima, na slavu Božju i dobro sve njezine djece.

S tom se nadom vratimo svojim kućama.

Hvala na pažnji.