Poštovane školske sestre franjevke,
draga braćo i sestre u Kristu,

u Evanđelju smo čuli što nam Isus govori o drugom dolasku Sina Čovječjega. Bit će kao u dane Noine.

Poslušajmo ponovno: „Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu niti slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega.“

„Ništa nisu niti slutili…“

Možda su mnogi mislili: „Noa je lud! Što radi? Gradi korablju na ovom gotovo pustinjskom mjestu? More je daleko, a jezera nema. Rijeka Eufrat je, iako velika, premala za ovakav brod. Samo gubi vrijeme!“

Dok nije došao potop i sve odnio.

Noa, Božji čovjek, bio je dalekovidan. Iako je bio neshvaćen, slijedio je svoje nadahnuće. Dok drugi nisu razmišljali ni o čemu drugom nego kako proživjeti taj dan, što će jesti, piti, prodati, kupiti…, on je mislio na budućnost.

Katastrofa koje se Noa bojao je stigla i sve ih je, a da to nisu niti slutili, voda preplavila. Spasio se samo onaj koji je ušao u korablju.

Tako će biti i o dolasku Sina Čovječjega…

Ni mi nećemo ništa slutiti. Mislit ćemo da je to dan kao i svaki drugi… nastavit ćemo prodavati i kupovati, jesti i piti, ratovati i pregovarati…

I doći će kraj, i svi ćemo biti potopljeni, osim… ako ne uđemo u korablju.

Ali gdje ćemo pronaći korablju i tko će u nju moći ući?

Postoji li danas netko tko gradi korablju koja će nas spasiti od sveopćeg potopa, od kraja svijeta?

Korablju crkveni oci vide kao sliku same Crkve i stoga možemo zaključiti: bit će spašeni oni koji uđu u Crkvu.

Katekizam Katoličke Crkve kaže: Otac je cijelo čovječanstvo htio skupiti u Crkvu svoga Sina da ponovno ujedini svu svoju djecu, koju je grijeh raspršio i zaveo. Crkva je mjesto gdje čovječanstvo treba pronaći svoje jedinstvo i svoje spasenje. Ona je „pomireni svijet“ (KKC br. 845).

Ako u korablji vidimo Crkvu u koju je pozvano cijelo čovječanstvo, moramo li stoga zaključiti da izvan Crkve nema spasenja, prema poznatom izrazu koji često ponavljaju sami crkveni oci, da baš kao u dane Noine, izvan korablje nema spasenja?

Katekizam dalje objašnjava: ova tvrdnja (da izvan Crkve nema spasenja) (…) znači da svako spasenje dolazi od Krista-Glave po Crkvi koja je njegovo Tijelo: (…) ta putujuća Crkva je potrebna za spasenje. Jedino je, naime, Krist posrednik i put spasenja (KKC 846).

Odmah zatim, citirajući Lumen gentium, Katekizam precizira: Ta se tvrdnja ne odnosi na one koji bez svoje krivnje ne poznaju Krista i njegovu Crkvu. I objašnjava: Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga, (…) mogu postići vječno spasenje (KKC 847).

Krist je umro za sve, i za one koji ga nisu imali prigodu susresti ili upoznati Njegovu Crkvu. Sve one za koje je Krist umro, znali oni to ili ne, u određenom je smislu Krist otkupio. I njima je namijenjeno spasenje. I oni su, ako iskreno traže Boga, spašeni i uvedeni u tu korablju sagrađenu od drveta križa.

Dakle, jesu li spašeni i oni koji nisu kršteni?

Da, ali ne bez korablje.

Zašto bi se onda krstili ako se svi mogu spasiti?

Jer je Isus rekao: Tko bude vjerovao i pokrstio se, bit će spašen, tko ne bude vjerovao, bit će osuđen (Mk 16, 16).

U korablju se, odnosno u Crkvu, može ući na dva načina: ili kroz vrata krštenja, a to je izraz kojim se koristi Katekizam, što je redovit, uobičajeni način ili se u Crkvu može ući… recimo… kroz prozor, odnosno da toga nismo niti svjesni. To se događa kada se slijedi vlastita savjest, odnosno kada se Boga traži iskrenim srcem.

Zašto bi se onda krstili? Ne bi li bilo bolje prestati odlaziti u misije, naviještati Evanđelje?

Ako je istina da se možemo spasiti i bez krštenja, također je istina i da samo krštenje daje mogućnost da već na ovoj zemlji budemo u punom jedinstvu s Bogom dok iščekujemo dolazak Sina Čovječjega.

Krštenjem imamo priliku odmah ući u korablju, ne čekajući potop. Imamo priliku već sada živjeti kao „spašeni“, odnosno živjeti kako na nebu tako i na zemlji.

Primivši krštenje odmah postajemo dio otkupljenog naroda koji ima zadaću pokazati put otkupljenja, korablju spasenja za čovječanstvo.

Kako je žalosno, kada oni koji su kršteni, dakle oni koji bi trebali biti znak obnovljenog čovječanstva, daju suprotno svjedočanstvo i idu čak toliko daleko da se bore jedni protiv drugih, umjesto da se uzajamno ljube. Kakva sablazan! Možemo li na taj način biti vjerodostojni? Svojim ponašanjem, svojim sablaznima i svojim podjelama, umjesto da narode privlačimo u Crkvu, mi ih udaljavamo od nje.

Postoji još jedna iznenađujuća Isusova tvrdnja u odlomku koji smo upravo čuli. Isus kaže: „Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije žene će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.“

Zašto će se jedan uzeti, a drugi ostaviti? Što to znači? Zašto jedan da, a drugi ne? Kada dođe kraj svijeta, zar ćemo se spasiti samo slučajno? Zapravo, prema primjerima koje nam Isus daje, oni rade jedno te isto! Ne kaže da jedan čovjek naporno radi u polju, a drugi da se zabavlja na moru. Obojica su bila na istom polju… Ne kaže da jedna žena pleše u diskoteci, a druga moli u samostanu. Obje su mljele pšenicu…

Dva muškarca i dvije žene o kojima Isus govori rade isto! Zašto se jedan uzima, a drugi ostavlja? Zašto se jedna utapa u potopu, a druga spašava u korablji?

Zar je spasenje lutrija u kojoj pobjeđuje onaj koji ima više sreće? Sasvim slučajno?

Obratite pozornost na to kako Isus zaključuje: „Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.“

Evo što čini razliku: to nije pitanje sreće, nego budnosti.

Korablja je spremna, u nju smo već ušli po krštenju, ali ako ne budemo budni, potop će nas iznenaditi kada izađemo u šetnju. Potrebno je bdjeti, inače ćemo ostati vani, a da toga nismo ni svjesni.

Nije pitanje „što se radi“, nego „kako se to radi“.

Ući će u korablju onaj koji bdije, odnosno onaj koji sve čini iz ljubavi prema Bogu ili prema braći.

Svima vam je poznata priča o svetom Alojziju Gonzagi. Dok je kao mladi novak Alojzije igrao nogomet sa svojim prijateljima, jedan ga je od njih upitao: „Kada bi vam rekli da je za dvadeset minuta kraj svijeta, što biste učinili?“ „Nastavio bih igrati nogomet“, odgovorio je.

Alojzije je igrao iz ljubavi prema svojim kolegama, možda je jedan nedostajao da bi ekipa bila kompletna i on im se ponudio, uvijek budan u ljubavi. I zato je bio miran.

Pripadati Crkvi, biti živi udovi Tijela Kristova ne znači imati člansku iskaznicu, pretplatu koja mi omogućava da uđem kada god poželim: Crkva, odnosno Tijelo Kristovo u punom smislu riječi, onaj je tko živi u ljubavi. Tko ljubi, u Kristu je, odnosno u korablji, tko ne ljubi, izvan nje je, pa makar bio kršten, krizman i ispovjedio se.

Ono što je važno, jest ljubiti.

„Po ovome će – naime – svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13, 34 – 35).

Sudit će nam se po ljubavi i ni po čemu drugome: „Bio sam gladan … bio sam žedan … bio sam gol, bio sam u tamnici, stranac, bolestan, siromašan … meni ste to učinili!“ Gospodine, kada? Nisam te nigdje vidio! …

Upravo u tome i jest problem! „Bio sam tamo, u svim tim ljudima koji su te trebali, a ti me nisi prepoznao!“

Ako ne bdijemo u ljubavi, krštenje je kao dar koji se ne otvori, koji se drži umotan. Svakako je jako lijep, vrlo dragocjen, ali čemu „služi“? Punina kršćanskoga života jest budnost u ljubavi.

Pokušajmo se brzo preispitati: ljubim li u ovom trenutku? Ljubim li onoga tko je kraj mene? Ljubim li sve u kući ili se trebam s nekime pomiriti? Činimo to često, što prije: zapitajmo se koji je razlog zašto nešto radimo. Činimo li to za Boga, za braću? Da bi nam se divili ili da bismo služili?

Samo tako krštenje postaje život, a mi postajemo živi znak Tijela Kristova.

„Zato i vi budite pripravni – odnosno, ostanite u ljubavi, poput svetog Alojzija – jer u čas kad i ne mislite Sin čovječji dolazi.“

Sveti Pavao se koristi jednim drugim izrazom da bi nas pozvao na budnost: „Noć poodmače, dan se približi.“ I potiče: „Odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti.“

Oružje svjetlosti su, naravno, djela ljubavi. „Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada. Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema“ (1 Iv 2, 9 – 10), kako kaže sveti Ivan.

Plod ljubavi je mir. Čuli smo proroka Izaiju. Kako li je snažno njegovo proročanstvo! „Mačeve će prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju.“ I on također zaključuje: „Hajde, dome Jakovljev, u Jahvinoj hodimo svjetlosti!“, odnosno, hodajmo putem ljubavi, putem mira.

U tami koja u ovom trenutku obavija čovječanstvo potrebni su „proroci mira“, kako ih naziva papa Franjo, osobe koje imaju hrabrosti slomiti mačeve, prekovati koplja u srpove, naučiti umijeće mira i zaboraviti umijeće ratovanja.

Drage sestre, vaša je Družba u ovih 100 godina nakon odobrenja nekoliko puta vidjela potop oko sebe. Susrele ste se s mnogo poteškoća i činilo vam se da se utapate.

Izgubile ste imovinu i bile ste prisiljene nekoliko puta napustiti svoje djelatnosti.

Bogu hvala, znale ste ploviti vodama jer ste ostale vjerne karizmi koja vam je dana.

Karizma je za redovničku ustanovu poput čamca koji vam omogućuje da ne potonete i da se ne izgubite, čak ni u najmračnijim trenucima.

Hvala Vam za ono što ste učinile, hvala Vam za ono što činite, idite naprijed imajući na umu da ono što radite nije vrijedno ako nije učinjeno iz ljubavi.

Samo Vam ljubav omogućava da bdijete i budete spremne kada Sin Čovječji dođe. Štoviše, Sin Čovječji uvijek dolazi u braći i sestrama koji kucaju na vaša vrata.