Čitanja: 2 Kor 1,3-7. 8b-9.12; Ps.16, 1-2a.5.7-11; Iv 12, 23-28

Draga braćo i sestre u Kristu,

zahvaljujem župniku na pozivu koji mi je uputio da s vama proslavim spomen proglašenja blaženim zaštitnika ove župne zajednice, blaženog Alojzija Stepinca.

U ovih pet godina otkako sam u Hrvatskoj imao sam ga priliku bolje upoznati i moje poštovanje i odanost prema njemu postupno su rasli.

U nemogućnosti da se zbog katastrofalnih posljedica potresa pomolim na njegovu grobu u Zagrebu, ni sam ne znam  koliko sam puta bio u Krašiću, njegovoj rodnoj župi i u kojoj se i vratio u kuću Očevu – gdje su me, između ostalog, uvijek dočekivali izuzetno gostoljubivo. Odlazim tamo kako bih svoje poteškoće i sumnje povjerio zagovoru Blaženika te pronašao nadahnuće u svojem radu.

Želio bih iznijeti neka razmatranja o njegovoj duhovnoj ostavštini, počevši od čitanja odabranih za njegov liturgijski spomendan, koja su upravo naviještena i koja mi se čine vrlo lijepom sintezom njegove poruke i njegovoga života, a dobro opisuju bit i suvremenost blaženikove svetosti.

1. Posebno je lijep i prikladan odlomak iz Druge poslanice svetog Pavla Korinćanima, koji smo čuli u prvom čitanju. Govori nam o „Božjoj utjesi“, koja nam, kaže Apostol, može biti korisna u vrijeme patnje.

Ta nam „utjeha“ pomaže da i mi tješimo svoju braću koja su u kušnjama. Ono što primamo od Boga, moramo dati drugima.

Promislimo koliko li je puta Blaženik osjetio utješnu ljubav Božju – nedvojbeno i onu Marijinu – u brojnim kušnjama svojega života! Upravo mu je ta „utjeha“, koja je dolazila odozgor, davala snagu da ide naprijed, da vodi Nadbiskupiju u jednom od najtežih trenutaka u njezinoj povijesti, kao i da izdrži klevete, progone pa čak i nepravednu osudu. Da nije vjerovao u ljubav Boga, koji nam je blizu osobito u vremenima kušnje, da nije osjetio Njegovu nutarnju utjehu, ne bi mogao, onako mlad, preuzeti vodstvo najveće biskupije u Hrvatskoj i suočiti se s izazovima tako delikatne službe. Kako je uspijevao podnositi teret svakodnevne odgovornosti? Gdje je crpio hrabrost da se odupre tolikom zlostavljanju koje ga je dovelo do smrti, nakon onoga što možemo smatrati polaganim mučenjem, smrtnom kaznom, koja nije pravno donesena, već je zapravo namjerno uzrokovana? Samo u nepokolebljivoj vjeri u Božju ljubav.

2. U prvom je čitanju posebno znakovita posljednja rečenica u kojoj sveti Pavao kaže: Jer naša je slava ovo: svjedočanstvo savjesti naše. I zatim kaže u čemu se sastoji ovo svjedočanstvo naše savjesti: Da smo se u svijetu, i više nego ikad prema vama, ponašali s Božjom svetošću i iskrenošću, ne s tjelesnom mudrošću, nego s Božjom milošću.

Pavao se hvali da ima čistu savjest, pred svijetom i pred svojom braćom. U savjesti može posvjedočiti da se uvijek ponašao s Božjom svetošću i iskrenošću, to jest ne s tjelesnom mudrošću nego s Božjom milošću.

Nije teško shvatiti na što mislim. Upravo 3. listopada 1946., prije točno 78 godina, zagrebački se nadbiskup obratio sudu ovim riječima: „Na sve optužbe koje su ovdje izrečene protiv mene odgovaram da mi je savjest mirna… i jer mi je savjest čista, spreman sam u svakom trenutku dati svoj život.“

Blaženi Stepinac je zasigurno mogao učiniti svojima riječi apostola koje sam ranije citirao i također ponoviti: „Ovo je moja pohvala: svjedočanstvo moje savjesti.“ „Ja u svijetu – to jest pred civilnim vlastima – a više nego ikad prema vama – njegovim dragim vjernicima – s Božjom svetošću i iskrenošću, nisam bio vođen tjelesnom mudrošću, nego Božjom milošću.“

Blaženik je miran jer se boji samo Božjeg suda, a ne onog ljudskog, te stoga može reći: „Spreman sam život svoj dati u svakom trenutku.“

3. Iz naviještenog odlomka Druge poslanice Korinćanima vidimo kako je Stepinčeva duhovnost duboko “pavlovska”. Zapravo, vidimo ga ujedinjenog sa svetim Pavlom u poteškoćama – i on je iskusio zatvor – ali također i u apostolskom žaru. Kada obilazim Zagrebačku nadbiskupiju – pa i šire, jer je naknadno bila podijeljena – uvijek ostajem zadivljen kada saznam koliko je toga, koliko samostana, koliko župa pokrenuo ili barem planirao i želio utemeljiti nadbiskup Stepinac. Potiče nas na razmišljanje o plodnom djelovanju svetoga Pavla koji je, kamo god je išao, osnivao nove zajednice o kojima je, poput našeg blaženika, potom brinuo neumornim pisanjem poslanica.

Ali, riječ Božja nije okovana u lance! (2Tm 2,10) napisao je sveti Pavao svojem učeniku Timoteju, kako bi ga uvjerio da, iako je bio u zatvoru, Riječ Božja nastavlja djelovati i širiti se. Nadilazi rešetke, nadilazi granice prostora i također, kao što i mi možemo potvrditi, vremena. Kao što Pavlovo apostolsko djelovanje nisu prekinuli okovi koje je nosio, tako je i Blaženik nastavio, iz tamnice, a potom i iz kućnog pritvora, svojim mislima i mudrošću prosvjetljivati svoje vjernike, osobito brojnim poslanicama, i to ne samo suvremenike nego i nas danas. Nije ga vodila tjelesna mudrost, ljudska inteligencija, iako mu je nije nedostajalo, već Božja milost, božanska mudrost. Ukratko, kada se sve uzme u obzir, u njegovom se pastoralnom djelovanju uočava jasna paralela s misionarskim djelovanjem Apostola naroda.

4. Ali gdje je razlika između mudrosti tijela i one koja dolazi od Božje milosti? Čini mi se da je na općoj audijenciji na Trgu svetog Petra u Rimu u srijedu nakon obreda proglašenja blaženim, sveti Ivan Pavao II. vrlo jasno kazao, citiram: Lik blaženog Alojzija Stepinca predstavlja svima polazišnu točku na koju se treba ugledati i iz koje treba crpsti nadahnuće i oslonac. Njegovom beatifikacijom pred nama se, na stoljetnoj pozadini, razotkrila borba između Evanđelja i protu-Evanđelja koja se proteže kroz povijest.

Ta borba između Evanđelja i protu-Evanđelja nije ništa drugo nego borba između Božje milosti i tjelesne mudrosti, između logike ljubavi i logike egoizma, između kulture života i kulture smrti.

U tom smislu Blaženikova poruka odnosi se i na nas danas. Ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu. U raznim sukobima koji nas okružuju, moramo se zapitati vodimo li borbu Evanđelja, oružjem Evanđelja, oruđima Evanđelja ili računamo na druga oružja, smrtonosnija i, dopustite mi, manje inteligentna, podržavajući sukob koji ne teži pomirenju, već uništenju protivnika.

U svjetlu Stepinca i onoga što je on podnosio strpljivom hrabrošću, moramo se zapitati možemo li reći da nam je savjest čista ili nam ona nešto predbacuje. Jesmo li vođeni tjelesnom mudrošću ili svjetlom Božje milosti?

Vjerujemo li u nenaoružanu borbu Evanđelja ili se iznad svega pouzdajemo u upotrebu sile?

Korištenje oružane sile često se opravdava kao neophodno sredstvo za postizanje mira, mira koji treba biti “pravedan”, a ne “pod svaku cijenu”. Često se poziva na sveto pravo na obranu kako bi se iz obrane prešlo u napad, u eskalaciju kojoj se ne nazire kraj. Svakako moramo težiti pravednom miru, ali tko određuje kada je mir pravedan?

Nije li postizanje mira vojnom silom zapravo popuštanje argumentu jačega?

Tek kada prekinemo sukobe, možemo sjesti i početi razgovarati. Tada se može pronaći istinski pravedan mir, koji uobziruje interese svih strana jer će mir nametnut silom trajati samo onoliko vremena koliko je potrebno da poražena strana organizira osvetu.

5. Papa Franjo je u tom smislu govorio o hrabrosti isticanja bijele zastave (zbog čega je bio snažno kritiziran)! Bijela zastava nije znak poraza, nego zdravog razuma. To nije znak slabosti, jer, kao što je rekao Sveti Otac: Jači je onaj koji vidi situaciju, onaj koji misli na narod, onaj koji ima hrabrost bijele zastave, jer (… ) treba imati hrabrosti pregovarati. To je sasvim suprotno predaji. To je očajnički poziv da se pronađe diplomatsko rješenje sukoba i utiša oružje, odmah. Podizanje bijele zastave vapaj je protiv buke topova. To je dalekovidnost onoga koji misli na dobro stanovništva u nadi da će moći pronaći izlaz iz tunela smrti. To je, svakako, čin vjere. To je vjera onog psalmista koji je rekao: Jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima, mi imenom Gospodina, Boga našega! Oni posrću i padaju, mi se držimo i stojimo (Ps 20, 8-9).

6. I zaključimo zadnjom mišlju iz današnjeg Evanđelja. Sada moja je duša uznemirena, i što ću reći? Oče, spasi me ovakvog časa?

Čak je i Isus bio uznemiren. Čak i kada je savjest čista, može biti uznemirena. Prije ili kasnije svakome dođe trenutak kušnje i tada moli poput Isusa: Oče spasi me ovakvog časa!

Ali u trenutku nemira Isus shvaća: No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!

Isus shvaća da je njegova kušnja, njegova smrt, na slavu Božju. Darom sebe dajemo slavu Bogu, jer veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi (usp. Iv 15,13). I odmah stiže Očev odgovor: Proslavio sam i opet ću proslaviti! I naš je Blaženik dao svoj život, živio je „najveću ljubav“, prinio se za slavu Božju, kao Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta.

I za njega vrijede riječi: Proslavio sam i opet ću proslaviti. Jer, ako mi bijasmo potpuno sjedinjeni, izjednačeni u njegovoj smrti, mi ćemo to također biti i u njegovu uskrsnuću (Rim 6,5). Neka nas blaženi Stepinac nauči živjeti na slavu Božju, prinoseći svoj život iz ljubavi prema našoj braći. Samo ćemo tako moći imati istinski čistu savjest.