Homilija zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića na misi prigodom 32. obljetnice stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu  

Draga subraćo u biskupstvu, braćo svećenici, braćo i sestre!

Poštovani sudionici ovoga misnoga slavlja prigodom obilježavanja Dana sjećanja u Škabrnji!

Srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem na vašoj nazočnosti i sudjelovanju u ovom misnom slavlju. Pozdravljam prof. dr. sc. Željka Tanjića, rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu.  Srdačno pozdravljam ovdje nazočne, mons. Tomislava Rogića, biskupa šibenskog kao i mons. Antu Ivasa, biskupa šibenskog u miru. Hvala vam na dolasku i sudjelovanju na ovom molitvenom susretu.

I ove godine okupili smo se u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji kako bismo s dubokim poštovanjem, molitvom i euharistijskim slavljem obilježili Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.

Došli smo i ove godine, 18. studenog u Škabrnju, obilježiti najtužniji dan u povijesti ovog ravnokotarskog mjesta. Ovog dana prisjećamo se ratne 1991. godine, kada su Škabrnju okupirali pripadnici JNA i srpski pobunjenici. Toga dana ubijena su 43 civila i 15 branitelja. U ovom nasilju selo su spalili i u potpunosti uništili, a katoličku crkvu do temelja srušili. Nakon što je selo opustošeno, cijeli kraj je miniran. Nažalost, u danima koji su uslijedili te godine, bilo je još žrtava.

U ovom euharistijskom slavlju Bogu upućujemo naše molitve za sve duše poginule u Škabrnji, kao i za duše svih pokojnika civila i branitelja u Vukovaru i cijelom Domovinskom ratu. Molimo za sve one koji su umrli od posljedica ratnih stradanja i razaranja u Domovinskom ratu. Naše molitve upućujemo i za sve nestale i ranjene u Domovinskom rata, kao i za sve njihove obitelji.

Okupljeni u Isusovo ime, odzvanjaju nam u srcu njegove riječi: „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima.“ (Mt 5 44 – 45). Stoga, molimo i za one koji su počinili zločine u ovom mjestu ili bilo gdje drugdje, kao i za sve koji su nas mrzili ili nas mrze, kako bismo svi bili istinska djeca Božja.

Molimo Gospodina i za svakoga od nas ovdje nazočnog da nas ispuni dobrotom i milosrđem, ljubavlju i praštanjem. Sjetimo se Božje dobrote i da je Bog u Kristu nama oprostio (usp. Ef 5, 32).

Znamo što je rat. Iskusili smo zlo i sve strahote koje on sa sobom nosi. Osjetili smo bol koju nanosi mržnja. Znamo kako  se teško i sporo liječe rane duše i tijela koje rat nanosni mnogima. Imamo iskustvo straha zbog opasnosti od pogibelji i neizvjesnosti. To nas snažno potiče da danas molimo za mir u Ukrajini, mir u Isusovoj domovini i u drugim dijelovima svijeta koji su zahvaćeni ratom, strahovitim razaranjem i mnogim žrtvama.

Papa Franjo uputio je poruku sudionicima Mirovnog foruma koji se održao u Parizu prošlog tjedna, 10. i 11. studenog, i u toj poruci ponovio ono što je mnogo puta rekao na audijenciji i na nagovorima s prozora Apostolske palače u Rimu, kao i u drugim susretima – da je rat uvijek poraz čovječanstva i da nijedan, kako je istaknuo u poruci – nije vrijedan suza majke čije je dijete osakaćeno ili ubijeno; ili pak gubitka života i samo jednoga čovjeka, svetoga bića stvorenoga na sliku i priliku Stvoritelja; ili zagađenja našega zajedničkog doma, ili pak očaja onih koji su prisiljeni napustiti svoju domovinu.

Kroz našu molitvu u euharistijskom slavlju uključujemo se na put Božji. Onaj koji je na putu Božjem ne može se ne ispuniti Kristovim duhom, a njegov nas duh sigurno vodi k zajedništvu s Bogom i s drugim čovjekom. Približavajući se Bogu u molitvi, doprinosimo najvećem dobru, tako potrebnom svakom ljudskom srcu i cijelom čovječanstvu, a to je izgradnja mira. Isto tako, onaj koji izgrađuje mir, ne može se ne približiti Kristu, jer „on je mir naš“ (Ef 2, 14), mir koji želi ispuniti svako ljusko srce na zemlji, kako bi se Bog proslavio na nebu (usp. Lk 2, 14).

Našom molitvom želimo doprinositi miru. „Kao kršćani“, rekao je papa Benedikt XVI., „uvjereni smo da najdragocjeniji doprinos koji možemo dati stvari mira jest molitva“ (Kateheza, 26. XI. 2011.).

Gospodin nam dolazi u euharistiji kako bi nas oslobodio od našega individualizma, naših uskogrudnosti, isključivosti drugoga, svakog oblika netrpeljivosti prema drugome, kako bi nas oblikovao u jedno tijelo, Tijelo Kristovo, uspostavio jedno njegovo kraljevstvo. A Kristovo kraljevstvo je kraljevstvo „istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira“ (Predslovlje Krista Kralja). Ulazeći u zajedništvo s Kristom nadilazimo naše podjele, međusobna nadmetanja, naše međusobne netrpeljivosti i mržnje.

Gospodin zasigurno i ovog trenutka želi prosvijetliti i svakome od nas naš um i naše srce, pročistiti naše nakane i djela, kako bismo postali graditelji pravednosti, istine, pomirenja, ljubavi, praštanja, u našim svakodnevnim stvarnostima, u našim obiteljima, na našim radnim mjestima, u svakoj našoj sredini, u svakom susretu s drugim i drugačijim.

Slušali smo ulomak Evanđeliste sv. Luke o Isusovoj muci na križu. Isusova muka uronjena je mrakom ljudske zloće. Isusa su glavari svećenički iz zavisti predali da se razapne (usp. Mk 15, 9). Isus je pred Pilatom okružen svjetinom koja glasno viče: „Ukloni! Ukloni! Raspni ga!“ (Iv, 19, 15). Vojnici, nakon što su Isusa bičevali, stavljajući mu trnovu krunu na glavu, ćuškaju ga, po njemu pljuju i klanjaju mu se, rugajući se „Zdravo, kralju židovski!“ (Mt 27, 29). Pilat se ruga Židovima natpisom koji je dao napisati nad Isusovim križem: „Ovo je kralj židovski“ (Iv 23, 38).  Prolaznici uz Kalvariju dovikuju Isusu, rugajući se: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“ (Mt 27, 40). Viču, rugajući se, i glavari svećenički i pismoznanci: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti!“ (Mt 27, 42). Čak i jedan obješeni zločinac pogrđuje Isusa: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ (Lk 23, 39).

Isus u najvećim mukama, u strašnoj patnji koju proživljava viseći na križu, dok drugima vladaju sile mraka, moli: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). U Isusovo nevino srce nije ušlo zlo koje je zahvatilo mnoge koji ga okružuju. Isusovo srce ostaje čisto. Ništa Isusa ne može otrgnuti od Očeve ljubavi. Isusov je pogled usmjeren u nebo. On se obraća Ocu molitvom koja zaustavlja ludilo zla koje vlada ljudskim srcima, da to i ne znaju. U bezuvjetnoj ljubavi Isusovoj prema Ocu i nama na križu, događa se naše spasenje.

Kroz ovu euharistijsku molitvu i mi želimo imati udjela u Isusovoj molitvi na križu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 29). Želimo da nam molitva danas pročisti bolno sjećanje i ranjeno srce, da nam pročisti i ono zlo koje ne prepoznajmo a činimo, u kojem sudjelujemo – pa i ne znajući, koje nas okružuje, kako nikada ne bismo bili počinitelji zla. Molimo da nam rane zla koje nam je naneseno i posljedice grijeha zbog kojih trpimo i kojeg i sami činimo, u srcu ne budu plodno tlo za rast negativnoga u našem životu.

 Poslanica Hebrejima poziva nas: „Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina! Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge“ (Hebr 12, 14 -15). Naše posvećenje, to jest, naše suobličenje Kristu, na način da mislimo, molimo, živimo i djelujemo poput Krista, neka bude naš doprinos miru u ljudskim srcima, našim obiteljima, u našoj Domovini.

Braćo i sestre!

Neka nam Blažena Djevica Marija na nebo uznesena, koju nije zaobišla mržnja u ovom mjestu, što nam pokazuje i ovaj oskvrnjeni kip sa sjekirom u podnožju, a koju rado nazivamo „Kraljice Hrvata“ i častimo kao „Najvjerniju odvjetnicu Domovine Hrvatske“, bude uzor i pomoć da ustrajemo na putu dobra, putu Božjem i izgradnji mira i pomirenja. Amen.