Duhovna obnova počela je moljenjem Devetoga časa, a nastavljena je razmatranjem koje je predvodio profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu dr. don Marinko Vidović. U razmatranju je govorio o pojedinim tekstovima iz sva četiri evanđelja koji su vezani uz sinodski hod. Između ostaloga, istaknuo je kako je Crkva subjekt vjere koju baštini od apostola. Ona je pluralna strukturalna zajednica i čuvateljica cjelovite vjere, jer se od vjere lako napravi njena karikatura. Crkva je tijelo zemaljskoga i proslavljenoga Krista. Pogreška može nastati ako se naglašava jedna od tih dviju Kristovih dimenzija. Evanđelja su četiri različite, pluralne vizije Krista koje je Crkva prihvatila. Nije prihvatila petu viziju, peto evanđelje. Don Marinko je opširno govorio o vizijama Krista kod pojedinih evanđelista. Istaknuo je važnost Staroga zavjeta za našu vjeru. Napomenuo je kao oni koji su kroz stoljeća čekali Mesiju nisu ga prepoznali nego su ga prepoznali oni koji ga nisu čekali. Mi znamo za Krista vjere i Crkve. Govorio je aramejski. Ali, samo se jedna riječ tog jezika sačuvala u evanđeljima – Abba, Otac. Na Nicejskom saboru Isus je proglašen istobitnim s Ocem. Takvo prericanje evanđelja u filozofske kategorije uzdiglo je vjeru u visoke sfere, za nekakve plemiće i ostale velikaše, a puk je ostao bez vjere. Zato su napisana evanđelja, da budu pristupačna puku. Ona su pripovjedna vrsta. Navještaj u obliku izvještaja ili obratno. To je oznaka književne vrste evanđelja. Nisu im nakana Isusova biografija ili pojedine činjenice iz njegova života. Nakana im je prenijeti vjeru, o čemu piše evanđelista Ivan: „A ovo je napisano da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te vjerujući imate život po njemu“ (Iv 20, 31).

U ovo predbožićno vrijeme don Marinko se osvrnuo na pluralnost evanđeoskih izvješća o Isusovu rođenju, osobito o mjestu rođenja. Napomenuo je pri tome kako su evanđelisti kao izvore koristili pučke židovske predaje. Kod evanđelista Mateja spomenuo je govor poslanja (10), govor u usporedbama (13) i govor crkveni (18). Temelj svega je opraštanje. Kao primjer naveo je prispodobu o ljulju ili kukolju. Domaćin ne dozvoljava da se on čupa prije žetve pšenice. Također je naveo primjer bratske opomene gdje se sve rješava razgovorom, dijalogom, ali bez kompromisa. Jer, dijalog može biti i tako da ostanemo na svojim pozicijama. Bitno je da one nisu neprijateljske, da jedni drugima ne radimo o glavi, da se ne tučemo. Ne možemo svi biti uniformirani. Potrebno je znati da nitko nema svu istinu. Svi smo na putu traženja istine. Mi prihvaćamo da nam je Istina utjelovljena i u povijesti očitovana u Kristu, ali ne cjelovito. Idemo dalje i tražimo je. Imamo o čemu razgovarati, možemo i moramo. Istina je nešto što se traži. Grčki istina znači ono što nije skriveno, ona je ono što se otkriva, što se objavljuje. Ta istina nas obvezuje, ujedinjuje. Tad možemo reći da isto mislimo. Jer mislimo da je Istina ušla u povijest, došla k nama, kako kaže evanđelist Ivan, da je možemo i rukama pipati, i očima gledati i ušima slušati. Nama je to Istina. Ivan na tome inzistira. A Isus kaže: „Ja ću moliti Oca i dat će vam drugoga Branitelja koji će ostati s vama zauvijek; Duha istine…“ (Iv 14, 16-17). „On će nas uvoditi u svu istinu, on će nas voditi na putu do istine. Tu se rađa ekumenski i međureligijski dijalog i svi mogući dijalozi, kad shvatimo da smo na putu prema istini. Kad se budemo mjerili srcem, bit će mjesta za pluralnost, za sinodalnost i sinodski put“, rekao je don Marinko.

„Skloni smo postupati po savjesti, po čemu će nas suditi naš Bog. Norma savjesti je ne uvaliti drugoga u nevolju, u sablazan. Različiti smo u mišljenjima. Problem nastaje onda kad svojim mišljenjem ubijamo drugoga, svojim stavom smetamo drugima. Zbog tih drugih potrebno je popustiti malo u svojim stavovima. Svoje uvjerenje ne treba mijenjati, ali treba popustiti u stavu tamo gdje vidimo da drugoga gazimo i ubijamo. Ako bi ovoga bilo u pluralizmu i sinodi i sinodskom putu, imali bismo plodova. Nadam se da će se stavovi morati malo korigirati na temelju stanja današnjeg čovjeka“, poželio je dr. Vidović. Potom je bila prilika za ispovijed.

Sinodsko savjetovanje počelo je molitvom „Stojimo pred tobom, Duše Sveti“. U savjetovanju su sudjelovali svećenici, vjeroučitelji i zaposlenici u crkvenim ustanovama otoka Hvara kojima su se s nekoliko riječi obratili hvarski biskup Ranko Vidović i biskupijski kancelar don Ivan Jurin. Ovaj put radilo se o odgovorima na pitanja koja se nalaze u ‘Upitniku’ Hvarske biskupije. A ‘Upitnik’ je izrađen na temelju deset najvažnijih tema koje je u Vademecumu predstavilo Tajništvo Biskupske sinode i njihove nadopune s važnim temama s područja Hvarske biskupije. ‘Upitnik’ je objavljen na biskupijskoj i župnim mrežnim stranicama i listićima te umnožen. Svi podatci iz ‘Upitnika’ bit će prikupljeni i analizirani, a na temelju njih pripremit će se završni dokument koji će se dostaviti nadležnom Tajništvu.

Nakon sinodskog savjetovanja koncelebrirano pjevano misno slavlje u samostanskoj crkvi benediktinki predvodio je biskup Vidović, a propovijedao je don Marinko. Za harmonijumom je bila s. Viktorija Marinović. Don Marinko naveo je narodnu izreku: „Nitko se nije rodio tko je svima ugodio“. Pojasnio je kako svima i svakome i ne smijemo ugađati odričući se sebe i svojih stavova. Nismo odgovorni ako se netko ljuti zbog naših stavova. Napomenuo je kako se sve u životu događa po principu frekvencije i rezonancije. Tako se događa i s nama na području naše tjelesnosti, a i duhovnosti. U tom smislu naveo je riječi prethodno pročitanog evanđelja sv. Mateja (Mt 11, 16-19) u kojemu se govori kako ljudi Isusova vremena ne samo da nisu slušali ni sv. Ivana Krstitelja ni Isusa nego su ih osuđivali. Nije bilo razumijevanja, uzajamnosti, sućuti i solidarnosti. Nije bilo uzajamnosti ni u veselju, tuzi i boli. Ljudi se znaju smijati i na sprovodu, umjesto da suosjećaju s onima koji tuguju i pate. A i svećenici koji propovijedaju teško se nalaze na istim frekvencijama s vjernicima koji ih slušaju. Brojni vjernici na svećeničku frekvenciju jednostavno ne rezoniraju i, štoviše, krivo rezoniraju, čak osuđuju, kleveću i ogovaraju, kao što su to činili suvremenici sv. Ivana Krstitelja i Isusa. Često to u životu činimo. Umjesto da vodimo brigu o sebi, radije je vodimo o drugome, o njemu sve znamo i njega ‘peremo’. Pogubno je kad se to čini namjerno i zlonamjerno. Vrlo često doživljavamo sudbinu sv. Ivana Krstitelja i Isusa. Bitno je da se svećenik bolje osjeća u crkvi i na oltaru nego u kafiću i restoranu. Važno je da ga ljudi prepoznaju po njegovim dobrim djelima. Najveća pohvala za jednog umrlog svećenika je kad se kaže: „Bio je čovjek“, a za živoga svećenika kad se kaže: „To je čovjek“; čovjek koji priznaje, prihvaća i razumije druge ljude, s njima razgovara te dijeli dobro i zlo, iako se s njima ne izjednačuje. U tom smislu don Marinko je naveo Isusove riječi: „Mudrost se opravdava svojim djelima“. To znači biti na pravom putu o kojemu ljudi mogu misliti i govoriti što god hoće. „Kao svećenici i vjernici moramo se čuvati sablazni i ne činiti zla djela poput onih koji ni u šta ne vjeruju. Uvijek moramo biti svjesni tko smo i što smo“, poručio je don Marinko.