Poštovani oče biskupe, nedavno ste opisujući skupštinu Sinode o sinodalnosti kazali da se „razmatra u velikoj slobodi“ i da se krećete „u Crkvi otvorenosti, u Crkvi susreta“. Kakvi su Vaši dojmovi?

Moram priznati da je i nadalje moj dojam ove otvorenosti i slobode ostao vrlo snažan. Mislim da se na susretima u okviru ove Sinode otvaraju mnoga pitanja koja dolaze iz različitih životnih iskustava. Riječ je o želji da se čuje iskustvo pojedinaca koje je ostvareno u različitim životnim kontekstima crkvene zajednice, i to diljem svijeta. To se osluškivanje želi dogoditi najprije u otvorenosti Božjem Duhu, osluškujući njegove glasove, no osluškujući u isto vrijeme braću i sestre koji su svi dionici života i poslanja Crkve.

Na Sinodi je istaknuta žurnost da i žene budu uključene u procese donošenja odluka u Crkvi. Koliko je to važno i što bi to značilo za Crkvu u Hrvatskoj?

Pitanje žena i njihove uključenosti u život Crkve, zapravo je jedan dio otvorenosti i velike želje da, koliko je moguće, više osoba – članova Božjega naroda – sudjeluje u ostvarivanju crkvenoga poslanja. Pitanje uključenosti žena nije neko odvojeno pitanje, nego se o njemu promišlja u okviru potrebe da se svi krštenici osjete nositeljima onoga poslanja koje izvire iz milosti, snage i poziva sakramenta krsta, odnosno kršćanske inicijacije. Ono što je od početka Crkvu resilo jest da su Kristovi učenici ujedno i navjestitelji Njegove radosne vijesti. Čini mi se da su žene uključene u život Crkve, no svakako treba voditi računa o tome da mehanizmi i strukture odlučivanja budu otvoreniji, uopće za vjernike laike, tako i kad su u pitanju žene.

Smatrate li važnim jačanje postojećih struktura poput pastoralnih vijeća? Na koji način se ta vijeća mogu osnažiti u biskupijama i župama?

U našim biskupijama u Hrvatskoj, koliko mi je poznato već su prisutna pastoralna vijeća u župama. Ona prema sadašnjim općim kanonskim odredbama nisu obvezatna. Međutim kad ih biskup u nekoj biskupiji uvede, onda postaju obvezatnima u svim župama. Potrebno je da ta vijeća budu vrednovana kao nositelji pastoralnoga života, svakako uvijek pod vodstvom pastirske službe župnika, u snažnom dijalogu i osjećaju suodgovornosti da pastoralna vijeća doista budu odraz cijele zajednice koja sudjeluje na glavnim područjima crkvenoga života i njezina poslanja, a to je evangelizacija, liturgija i molitveni život te djelatna kršćanska ljubav, odnosno karitativno djelovanje Crkve.

Klerikalizam, koji između ostaloga nerijetko zna zaraziti i laike, često je spominjan kao problem. Koči li klerikalizam procese sinodalnosti?

Svakako da se i u okviru sinodskih događanja i susreta, ovaj pojam klerikalizama poprilično snažno dotiče. Mi svi primjećujemo da ga Papa jako ističe i u njemu vidi jedan velik problem. U pitanju je sadržaj koji označava zatvorenost, koja može pogoditi i pogađa mnoge u različiti službama i različitim životnim ambijentima i odgovornostima. Poteškoća je kad se taj pojam, povezuje s onima koji su nositelji jednog važnoga i dragocjenoga identiteta i službe u Crkvi, a to su klerici – đakoni, prezbiteri i biskupi. Zašto ovo spominjem? Zbog toga što se doista trebamo sjetiti da je toliko mnogo vrijednih svećenika, koji u okviru svoga pastirskoga identiteta doista pokazuju kako su bliski vjernicima, kako osjećaju njihove poteškoće i potrebe. Međutim, klerikalizam usmjeruje na okrenutost samo prema sebi, na odvajanje od drugih, na stvaranje neke vrste zida, svojevrsnoga ‘ponora’ u odnosu prema drugima. Zapravo, klerikalizam je ono što prepoznajem već u Kristovu govoru i upućivanju na farizejski pristup i pristup pismoznanaca. Krist je, zapravo, najviše usmjeravao na problematiku lažnoga, licemjernoga. Čini mi se da u tom smislu klerikalizam trajno predstavlja poteškoću. Izazov je i uvijek ga treba pobjeđivati i od njega se odmicati.

U Pismu Božjem narodu kao sudionici skupštine napisali ste između ostaloga da „Crkva našeg vremena ima dužnost slušati, u duhu obraćenja, one koji su bili žrtve zlostavljanja od strane članova crkvenog tijela“. Kako vratiti povjerenje i stajati na strani žrtava?

Upravo sam i u prethodnom pitanju spomenuo Kristov primjer, njegovu riječ i kritiku usmjerenu na pismoznance i farizeje. Riječ je o problemu licemjerje i nevjerodostojnosti. Čini mi se da se ta nevjerodostojnost pokazuje u takvo snažnom obliku upravo kad su u pitanju slučajevi zlostavljanja. Doista je potrebno otvoriti se onima koji su bili žrtve i s istinskim osjećajem za istinu prepoznati sve ono što se dogodilo. A to će ujedno omogućiti da ponovno zasja vjerodostojnost lica Crkve. Potrebno je da se dogodi obraćenje koje uvijek vodi prema istinskoj ljubavi koja progovara čestitošću i čistoćom koja uvijek može razvedriti srca, makar i nakon velikih poteškoća i problema.

Na Sinodi ste bili uključeni u skupinu koja je obrađivala tematiku ekumenskog dijaloga. Kakve su Vaše nade po tom pitanju?

Ova Sinoda uvelike želi ostvarivati ono što je započeto na Drugom vatikanskom koncilu, kad se zajednicu Katoličke Crkve htjelo otvoriti prema drugim kršćanskim Crkvama i zajednicama. Ujedno i prema drugi religijama, kao i prema kulturama  diljem svijeta. Koncilski nas poziv upućuje da dijalogu kršćanskih zajednica pristupimo „ex novitate mentis“ – s obnovljenim duhom. Taj poziv doživljavam vrlo snažnim i danas. Ne možemo ne prepoznati mnoge poteškoće na tom putu, događaje u povijesti koji su uvelike zasjenili i opteretili uzajamne odnose. I s naše katoličke strane. Nastojimo se postavljati u velikoj iskrenosti i otvorenosti. Za nas je osobito važan dijalog s Pravoslavnom crkvom. I na tom planu ima vrijednih koraka. Želimo doista u velikoj istinoljubivosti učiniti koliko je moguće više da kršćansko svjedočanstvo bude zajedničko, da ono ponovno bude ujedinjeno.

Kako se nadate da će Sinoda o sinodalnosti oblikovati budućnost Crkve u Hrvatskoj i šire?

Mislim da su naše crkvene zajednice otvorene, gledajući i našu Hrvatsku biskupsku konferenciju u cjelini i nače biskupije, osobito gledajući one zajednice koje su jako važne, koje su istodobno i najbliže, a to su župne zajednice. Nadam se da će se u njima sinodalnost osjetiti u tome da se život i poslanje Crkve doista prepozna kao zajedničko djelo. Da se prepozna kako je u središtu Krist koji poziva i da se zajednica Crkve doista vidi onako kako se to u procesu priprave na ovu Sinodu u razdoblju savjetovanja moglo čuti: Crkva je prije svega zajednica u čijem je središtu krsni poziv koji dotiče svakoga krštenika, po kojem je svaki krštenik pozvan dati osobno svjedočanstvo i doprinos u poslanju Kristove Crkve.