Vi ste i prošle godine bili delegat Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i sudjelovali ste u radu prvog djela Sinode o sinodalnosti. Možda bismo prvo trebali pojasniti sam termin Sinoda o sinodalnosti jer najveći dio vjernika, kada razgovarate s njima, uopće ne može dokučiti što taj pojam znači. Evo, za početak molim Vas da nam malo pojasnite i približite sam taj termin.

Slažem se s tom tvrdnjom. I doista ovaj sinodalni hod u Crkvi traje već neko vrijeme i vjernici su, rekao bih, u jednoj nedoumici o čemu zapravo Sinoda stvarno raspravlja. Imali smo različite sinode, različite teme. Govorilo se o točno određenoj temi i onda je ljudima bilo jasno: biskupi su se sastali, govore o točno određenoj temi. Mislim da je ovoj maloj konfuziji pridonijela i činjenica da se u isto vrijeme održava i tzv. Sinodalni put u Njemačkoj. I odmah na početku treba reći da su to dvije različite stvarnosti.

Sinodalni put u Njemačkoj je nešto što se održava na području Njemačke biskupske konferencije i tiče se samo Crkvu u Njemačkoj.  Sinoda o sinodalnosti je stvar čitave Crkve. Sam pojem sinhodos znači zajedno ići, zajedno hodati.

Dakle, razgovara se upravo o svim tim dimenzijama zajedništva. Zajedništva između biskupa, svećenika i vjernika; zajedništva između samih vjernika; zajedništva i zajedničkog hoda s onima koji ne vjeruju; zajedničkog hoda s onima koji su udaljeni od Crkve; zajedničkog hoda s onima koji pripadaju drugim vjerskim zajednicama. Rekao bih da mi ovom Sinodom o sinodalnosti učimo tu dimenziju zajedništva.

Tri pojma s prošlogodišnje Sinode – „zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“ – zapravo osvjetljavaju što mi na Sinodi činimo, oni koji sudjeluju izravno, i kako bi se ti zaključci, odnosno ta usmjerenja, trebali provesti na nižim razinama.

I ove je godine odlučeno da pođete u Rim kao delegat BK BiH. Vaš odlazak se približava. Možete li samo kratko podijeliti Vaše dojmove i zapažanja s prošlogodišnjeg susreta?

Već sam u dosadašnjim razgovorima, intervjuima rekao, budući da sam prvi put sudjelovao na jednoj sinodi, da je Sinoda na mene ostavila veoma pozitivan dojam. Nisam baš otišao oduševljen, ne s toga što mi se nije išlo, nego zato jer sam imao puno obveza. Kao što znate, otišao sam na Sinodu kao zamjenik biskupa Semrena koji je bio izabran kao član Sinode od strane Biskupske konferencije. No radi zdravstvenih razloga on nije mogao otići, pa sam onda kao zamjenik otišao ja. I sve ono što sam tamo doživio, te susrete, razgovore, razmjene mišljenja,  sve to pomogne čovjeku shvatiti ljepotu upravo tog zajedništva koje se nalazi i ostvaruje u Katoličkoj Crkvi.

Tim više, kao što je poznato, na Sinodi nisu više prisutni, kao što je bilo dosada, isključivo biskupi, nego je papa Franjo unio i promijenio tako da sada na Sinodi imamo i laike koji glasuju i čiji glas vrijedi jednako kao što vrijedi i glas biskupa pri izglasavanju određenih tekstova, prijedloga i tako dalje. Sve u svemu, moj osobni dojam je jako pozitivan. Ponavljam, s druge strane vidite kako Crkva živi na svim kontinentima.

Nije nikakva tajna da je bio i nemali broj negativnih komentara unutar same Crkve o Sinodi. Što Vi kažete na to?

Sve ovisi iz kojega kuta gledate. I naravno da je u Crkvi, ako se osvrnemo na način života ili unutarnji život Crkve, uvijek bilo nekih koji su neke stvari prihvaćali, a neke stvari odbijali. Činjenica jeste, ono što se stalno nastoji posvijestiti na Sinodi, da svako sinodsko zasjedanje uvijek započinje molitvom Duhu Svetom. Stojimo pred tobom Duše Sveti – Adsumus Sancte Spiritus. I to je nekako „light“ motiv svega onoga što se na Sinodi događa.

Ako je čovjek doista otvoren Duhu Svetom, onda mora dopustiti da taj Duh mijenja stvari, da ih mijenja i po nama ljudima. I naravno da Crkva ima svoj, rekli bismo, životni ritam. Ono što mi sada u 21. stoljeću živimo, sigurno nisu živjeli oni u 18., ni oni u 15., ni oni u 11., ni u 6. niti u 2. stoljeću. Tako da Crkva ima svoj životni ritam i zadaću. Mislim da u tome Sinoda može pomoći.

Zadaća svih nas je čitati i danas znakove vremena. To što će netko imati neko svoje promišljanje, pa katkada i kritičkog tona, ne smatram da je to tako opasno. Jer svatko ima, rekli bismo, legitimitet izreći svoje mišljenje. S druge strane svi moramo biti vođeni s jedne strane Duhom Svetim, a s druge strane svi zajedno to svoje mišljenje iznositi u ljubavi, i naravno, u cilju izgradnje i jačanja zajedništva. Ako tako pristupamo, ako tako nastupamo, onda i ta naša mišljenja mogu služiti samo izgradnji zajedništva, pa i onda kada su možda oprečna od većine.

U srpnju je objavljen instrumentum laboris. Što mislite, koliko zapravo taj dokument usmjerava sam tijek nastavka Sinode? Isto tako, što prema vama možemo očekivati na koncu Sinode?

Da, mi smo taj dokument dobili i smatram ga veoma, veoma dobrim. Sad se tu s termina zajedništva, sudjelovanja i poslanja prelazi na malo drugačije termine, na konkretnije termine. Dakle, u međuvremenu se dogodilo puno toga.

Papa je osnovao deset komisija ili radnih skupina koje su dobro studirale sve ono što se pojavilo na prošlogodišnjem zasjedanju, dakle na općoj skupštini. Oni su, rekao bih, te kritične točke definirali i sagledavali, bilo da se radi s teološke, s kanonsko-pravne, pastoralne strane… Na taj način su povjerenstva radila.

Mi smo dobili zaključke svih tih deset komisija, dakle plod rada tih komisija, ali i dodatnog, nazovimo ga tako, sondiranja koje je u međuvremenu provedeno. Tako je bilo urađeno i za prošlogodišnju prvu skupštinu. I sada je provedeno to dodatno sondiranje u svim biskupskim konferencijama. Kao plod toga je nastao i ovaj instrumentum laboris, odnosno radni materijal koji smo dobili.

Prvi pojam koji se pojavljuju u ovom novom radnom materijalu su temelji, na čemu sve to temeljimo, odakle zapravo krećemo.

Drugi pojam su odnosi. Znači, na koji način živimo kao kršćani, kao pripadnici Crkve i kakvi su ti naši međusobni odnosi? Sve to opet u duhu sinodalnosti. Kako se ti odnosi ostvaruju? Kako se ostvaruju odnosi između karizmi i službi u Crkvi? Kako se ostvaruju odnosi između onih koji su zaređeni službenici i onih koji nisu zaređeni službenici, a također imaju svoje poslanje u Crkvi? Moraju ga imati. Na kraju, kako se ostvaruju odnosi između Crkve u svijetu?

Tu je i pojam putovi, odnosno načini. Što bi trebalo učiniti da bi ti odnosi stvarno bili izrađeni na pravim temeljima?

Treći pojam kojim će se baviti sljedeća skupština jesu mjesta. Gdje su ta mjesta gdje mi doista možemo zajedno ići naprijed? Što to mogu lokalne ili partikularne Crkve pridonijeti u odnosu na sveopću Crkvu? Koje su veze koje se ostvaruju unutar Crkve? I naravno, koja je to služba koju bi jedan biskup trebao imati u partikularnoj Crkvi u odnosu na papu, Petrova nasljednika? Također, koja je služba samoga biskupa Rima, odnosno pape, u cijelom tom sinodalnom procesu? Mogu reći da se, bez obzira što to stvarno dugo traje, radujem  tom susretu, radujem se novim iskustvima i svemu onome što će Sinoda donijeti.

Koji će konkretan zaključak biti, teško je sada reći. Papa se o nekim temama koje su se pojavljivale, pa su možda i izazivale nekakve oprečne reakcije, jasno izjasnio; recimo konkretno o ređenju žena, a rečeno je da do toga neće doći,  kazano je da to nije tema Sinode. Tema Sinode je kako ponuditi druge službe u Crkvi koje, također, i žene mogu vršiti. Prema tome, teško je sada predviđati kakav će biti konačni ili završni dokument, ali vjerujem da će sigurno pomoći svima nama da shvatimo taj pojam zajedničkoga hoda te da svi zajedno, kao krštenici koji imaju svoju ulogu u Crkvi, moramo pridonositi tom zajedništvu.

Na tragu toga, htio bi Vas upitati o budućnosti sinoda. Izvješće koje je objavljeno nakon završetka prvog dijela prošlogodišnjeg skupa je predložilo tri opcije za održavanje budućih globalnih sinoda: da tu budu samo biskupi, da budu biskupi i ostali, ili skupština laika nakon koje slijedi biskupska skupština. Što mislite o tome?

Mislim da je Papa s tom promjenom, što se njega osobno tiče, a time i svih nas koji sada živimo i koji smo sudionici Sinode, tu već jasno dao do znanja što je njemu na srcu – da svi mi koji po krštenju baštinimo Duha Božjega imamo svoje poslanje u Crkvi. Svi smo mi odgovorni za tu Crkvu. I mislim da će on ići upravo u tom smjeru da to doista bude zajednički hod svih krštenika i da svatko u tom zajedničkom hodu vrši svoju ulogu i poslanje.

Dakako da je na prošlom zasjedanju bilo već nekih intervenata, ali ne intervenata u smislu da bi se sustav srušio, nego radi pojašnjavanje poimanja. Recimo pojma sinode u istočnim Crkvama. Što je to sinoda kod njih i na koji način oni djeluju u okviru sinode?

Sa svim tim promjenama koje je papa Franjo unio to je sad jedan novi način koji se pojavio u Katoličkoj Crkvi, Tu su se već vidjele razlike. Smatram da je papa Franjo samom tom promjenom i željom da uključi laike u sinodalni hod već odredio na koji način će se pristupati svemu tome.

Preuzvišeni biskupe, hvala Vam što ste govorili za Katoličku tiskovnu agenciju. Nadam se da ćemo uskoro biti u prilici ponovno razgovarati i da ćemo čuti Vaše dojmove s drugog dijela sinodalnog zasjedanja.

Hvala i vama.