Sveti sinod Asirske Crkve Istoka – jedne od najstarijih kršćanskih Crkava koja se u povijesti nazivala i „nestorijanska“, „Crkva Mezopotamije“ ili „Perzijska Crkva“ – ima sjedište u Bagdadu, ali se za izbor novog patrijarha sastao u sjevernoiračkom mjestu Ankawi, predgrađu Erbila.

Ondje su biskupi Sinoda izabrali novog katolikosa – patrijarha nakon što se dosadašnji patrijarh Mar Gewargis III. Sliva odrekao službe zbog bolesti.

Novi patrijarh mar Awa Royel ima 46 godina. Rođen je u Chicagu, gdje je godinama bilo sjedište patrijaršije te često progonjene i mučeničke bliskoistočne Crkve. Teologiju je studirao na katoličkom isusovačkom Loyola Institutu u Chicagu, kao i na Sveučilištu Saint Mary of the Lake koje pripada katoličkoj nadbiskupiji Chicago. Kasnije je doktorirao na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu.

Za biskupa ga je zaredio pokojni patrijarh mar Dinkha IV. 2008. godine. Tom prilikom uzeo je ime Awa (sirska izvedenica od grč. abba – otac). Prvi je biskup Asirske Crkve Istoka rođen u SAD-u. Poznat je po svom ekumenskom nastojanju i bratskim odnosima osobito s Katoličkom Crkvom. Godine 2011. objavio je znanstveni rad  „Svete Tajne Kraljevstva: Sakramenti Asirske Crkve Istoka“.

O ASIRSKOJ CRKVI ISTOKA

Asirska Crkva Istoka prva se u povijesti odijelila od opće Crkve, 431. godine, nakon Efeškog sabora koji je osudio patrijarha Nestorija kao krivovjerca. Mnogi njegovi sljedbenici pobjegli su u Perziju gdje je već postojala snažna mjesna Crkva koja je prihvatila Nestorijev nauk. Ta se Crkva razvila u misionarsku Crkvu koja je do 13. st. imala stotine biskupija i metropolija u Kini i Indiji, prevela Bibliju na kineski jezik i u svoje vrijeme bila najveća crkvena zajednica u kršćanstvu. Tijekom 14. stoljeća asirsku Crkvu je gotovo posve uništio mongolski osvajač Tamerlan te je svedena na malobrojnu zajednicu koja se povukla u gorja Hakkarija u istočnoj Turskoj i sjevernom Iraku gdje je izolirano živjela do 20. stoljeća kada je ponovno doživjela progone i desetkovanja od strane Osmanlija i Kurda. Najnoviji islamistički terorizam na Bliskom Istoku dodatno je raspršio asirske kršćane diljem svijeta.

U 16. st. jedan dio te Crkve se odvojio i obnovio zajedništvo s Rimskom Crkvom te je tako nastala Kaldejska katolička Crkva. Obje Crkve danas imaju oko 1.5 milijuna vjernika koji žive na svim kontinentima svijeta, a tek manji broj u samom Iraku. Veći broj asirskih kršćana ostao je do danas u Indiji, u pokrajini Kerala, na Malabarskoj obali, gdje je tijekom povijesti nastala i nova, s Rimom sjedinjena Crkva koja se naziva Siro-malabarska katolička Crkva i koja broji više milijuna vjernika.

Sve te Crkve služe se istočno-sirijskim ili asirsko-kaldejskim obredom koji je vrlo arhaičan i koji još koristi drevni siro-aramejski (Isusov) jezik u liturgiji. Godine 1994. patrijarh mar Dinkha IV. i papa sv. Ivan Pavao II. potpisali su zajedničku kristološku deklaraciju u kojoj se izražava zajednička vjera obje Crkve po pitanju Kristove bogočovječanske naravi kao i zajedničko poimanje sedam svetih sakramenata, čime je i službeno završen spor tzv. „nestorijanskog krivovjerja“ između dviju Crkava te se asirski kršćani i njihova Crkva više ne nazivaju „nestorijancima“. Između Asirske Crkve Istoka i njezine katoličke blizanke Kaldejske katoličke Crkve postoji i službeni dogovor o zajedničkom pristupanju sakramentima između pripadnika tih dviju Crkava istočno-sirskoga obreda i baštine.

Više o asirsko-kaldejskim kršćanima i Crkvama može se saznati u tekstu đakona Livija Marijana objavljenom u Booku u srpnju 2015.