U kojem svjetlu gledate na pohod pape Franje Mađarskoj u ovo doba koje je još označeno pandemijom?

Prošlih se dana u Mađarskoj dogodilo nešto što se više ne može izbrisati, a zasigurno će plodovi Međunarodnoga euharistijskoga kongresa u Budimpešti 2021. dozrijevati i moći ćemo ih brati. Ta sigurnost na neki način polazi i od ugodnoga iznenađenja koje sam osjetio i vidio, a ono je često spominjano u razgovorima s domaćinima kongresa, s organizatorima te brojnim, uglavnom mladim, volonterima. Iznenadilo ih je, naime, neočekivano mnoštvo okupljenih ljudi koji je premašio sve dotadašnje najave. Kažu da je najbrojnija bila veličanstvena procesija od oko 300 tisuća vjernika koja se slijevala iz raznih ulica grada. Odasvud su dolazili i ulazili vjernici jer su željeli ići u procesiji za Presvetim do mjesta na kojem je drugi dan papa Franjo slavio misu, na Trgu heroja.

Čudi me što su kao programirano ponavljali neki medijski izvjestitelji da je na misi s Papom bilo tek nekoliko desetaka tisuća ljudi. Osobno sam vidio nepregledno mnoštvo. Organizatori govore da je prema izvještaju policije bilo više od 100 tisuća ljudi, to jest onih koji su mogli stajati na cesti i biti u vidokrugu. Znam da su neki i iz Hrvatske bili u Budimpešti i nisu od mnoštva uopće mogli vidjeti ni oltar, ni Papu pa su pratili misu preko postavljenih ekrana uz glavnu aleju. Mnogi su se zadnjih dana prijavljivali za sudjelovanje, što se slično zbivalo i s velikim hrvatskim crkvenim slavljima. Naime, tako je to i u nas, i tjedan dana prije događaja teško je znati koliko će ljudi biti prisutno. Ljudi reagiraju spontano kad osjete da se nešto veliko događa. Među okupljenim vjernicima, uz Mađare, isticali su se hodočasnici iz susjednih zemalja, iz područja srednje Europe, što je bio veliki znak zajedništva.

Papa Franjo je svojim dolaskom i sudjelovanjem dao velik dar i Mađarskoj i svim vjernicima koji su se okupili na 52. međunarodnom euharistijskom kongresu jer vrlo rijetko pape sudjeluju na završetcima euharistijskih kongresa. Papin dolazak u Mađarsku bila je njegova osobna gesta – i prema okupljenim vjernicima i prema državi i prema široj regiji – srednjoj Europi. Papin je dolazak na kongres, dakle, bio osobni izbor pape Franje, što je on spojio i s pastoralnim pohodom susjednoj Slovačkoj.

Koje pouke Crkva može izvući nakon kongresa u Budimpešti?

Euharistija je okupila vjernike nakon višemjesečnoga euharistijskoga posta usred pandemije koronavirusa. Time se manifestiralo što za Crkvu znači euharistija. Crkva je najviše Crkva u euharistijskom slavlju. Crkva se tu na otajstven način očituje kao Božji narod okupljen u Duhu Svetom s Kristom svojim Gospodinom. Ona je mistično tijelo Kristovo, kojoj je glava sam Krist. Crkvu se, naime, može gledati pod raznim vidovima, na primjer kao sociološki fenomen. Međutim Crkvu se može istinski shvatiti jedino u euharistiji i po euharistiji. Crkva slavi euharistiju, a euharistija gradi Crkvu.

Pandemija koronavirusa sve nas je iznenadila. Svi smo se našli pred velikim iskušenjem. Možda je to bio i znak od Boga da bolje shvatimo i produbimo značenje euharistije. Zajednica vjernika bila je uvjetovana euharistijskim postom. Euharistija se i tada redovito slavila, ali u veoma zatvorenu krugu. I vjernici su to jako dobro osjetili. Doživljavali su potrebu za euharistijskim slavljem. Prvi kršćani su ponavljali: „Mi ne možemo bez nedjeljne euharistije“. Čini mi se da se nešto od toga živjelo i na kongresu, kao da je nakon pandemijskoga euharistijskoga posta ponovno među vjernicima današnjice odjeknulo: »Ni mi ne možemo bez euharistije.«

Može li onda nakon Međunarodnoga euharistijskoga kongresa sve biti kao prije?

Sve što će se odsad događati, a vidjeli smo koliko se naroda okupilo oko euharistijskoga Gospodina, poziv je Crkvi da bude veoma oprezna ako se bude pokušalo na bilo koji način dirnuti euharistiju. Glede euharistije ne možemo se olako prepustiti odredbama koje dolaze izvana. Naime, odredbe u nekim drugim prigodama – što se događa na primjer u turističkoj sezoni, ili tijekom nekih svjetskih događanja – lako relativiziraju pitanje broja okupljenih ljudi, i na otvorenim i na zatvorenim prostorima. Stoga je ovo poziv i Crkvi da čuva euharistiju te da se omogući vjernicima sudjelovanje na euharistiji. Ne može nikad neki radijski ili televizijski prijenos zamijeniti istinsko sudjelovanje na euharistiji, iako su ti prijenosi korisni za one koji su zbog dobi, bolesti ili drugih opravdanih razloga spriječeni doći na misu.

Crkva se ne smije dati zavesti pritiscima, ni onima s takozvane desnice ni ljevice, jer svi oni rade isti posao, ciljevi im se u konačnici spajaju, a upitno je jesu li u službi ljudi ili neke ideologije kojoj svjesno ili manje svjesno služe, jer drugi njima manipuliraju. Ne smijemo zatvoriti oči i reći da nema ništa, ali ne smijemo ni blokirati život i prepustiti se diktatu režije na daljinu koja iz dana u dan mijenja odredbe i otkriva takozvane nove istine.

Kako je Crkva u Hrvatskoj bila prisutna na kongresu?

Razgovarao sam i s predsjednikom Poljske biskupske konferencije koji je ondje bio s delegacijom poljskih biskupa u tjednu prije nedjelje 12. rujna. S žaljenjem mi je rekao da on kao i mnogi Poljaci ne će moći sudjelovati na središnjem slavlju kongresa jer će istoga dana biti u Varšavi beatifikacija kardinala Stefana Wyszyńskoga, poljskoga primasa. Toga novoga poljskoga blaženika na kraju mise spomenuo je Sveti Otac. Te su riječi velikim pljeskom popratili prisutni, a zavijorile su i zastavice nazočnih poljskih hodočasnika. On je, poput našega bl. Alojzija Stepinca, još jedan proglašeni blaženik od stupova Crkve zemalja srednje i istočne Europe iz vremena komunističke diktature.

U vrijeme kongresa u Budimpešti na svim glavnim okupljanjima dominirao je kongresni misijski križ. Taj je križ bio i u zagrebačkoj katedrali na Stepinčevo 2020. godine. U svojoj je pozdravnoj riječi papi Franji primas Mađarske kardinal Péter Erdő istaknuo simboliku toga križa na kojem su moći stotinjak mučenika iz nedavnih vremena totalitarnih režima. Mi smo ponosni što se na tom križu među relikvijama mnogih mučenika nalaze i relikvije i naših blaženika: nadbiskupa kardinala Stepinca, svećenika Miroslava Bulešića i sestara redovnica Drinskih mučenica. Hrvatski narod može biti ponosan što su mučenici iz hrvatskoga naroda bili prisutni ondje, u svetosti mučeništva, u znaku križa. Bili su ondje i hrvatski biskupi i vjernici, a osobno sam osjećao svojom dužnošću biti ondje, upravo idući stopama bl. Stepinca.

Kako su naši vjernici iz domovine mogli pratiti Papino predsjedanje središnjemu slavlju kongresa?

Žao mi je da naša javna televizija nije dala važnost misi kojoj je predsjedao Papa u nama susjednoj zemlji. Čak bi se moglo reći da se time dogodilo i omalovažavanje te znakovite geste pape Franje. Možda se radi o krivoj procjeni odgovornih, možda i o njihovu nesnalaženju usred raznih krivih i ispolitiziranih interpretacija, a možda i o nečemu drugom, ako uspoređujemo koliko mjesta na našim javnim medijima zauzimaju neke puno manje važne vijesti i događanja iz drugih nama susjednih zemalja. Zahvaljujući upravo Laudato televiziji, u Hrvatskoj se moglo pratiti slavlje kojemu je predsjedao papa Franjo na Međunarodnom kongresu u Budimpešti.

Kongres se dogodio u srednjoj Europi. Poznato je da ste Vi osobno bili zauzeti u organizaciji Srednjoeuropskoga katoličkoga dana koji se dogodio u prvom desetljeću ovoga stoljeća, i tijekom kojega je Hrvatska preko crkvene karte bila ravnopravna sa zemljama srednje Europe. Danas se koncept srednje Europe sve više dovodi u pitanje. Postoji li srednja Europa?