Govoreći o došašću, kardinal Müller istaknuo je da to liturgijsko vrijeme nije tek priprava za božićne blagdane u vanjskom smislu, nego razdoblje duhovne budnosti, pročišćenja i nade, usmjereno prema otajstvu Kristova dolaska. Naglasio je da se kršćanska nada ne može temeljiti na ideologijama, političkim projektima ili lažnim obećanjima spasenja, nego isključivo na Isusu Kristu, koji je ispunjenje proročkih obećanja i jedini Spasitelj čovjeka.

Osvrnuvši se na suvremeni način života obilježen snažnim utjecajem potrošačke kulture, kardinal Müller upozorio je na opasnost postupnog gubitka duhovne dimenzije ljudskog života, osobito u razdoblju došašća i božićnih blagdana. Istaknuo je da se priprava za Božić često svodi na vanjske aktivnosti, potrošnju i zabavu, dok se zanemaruje unutarnja priprava srca i savjesti.

U tom je kontekstu pozvao vjernike da se kroz molitvu, razmatranje i redovito sudjelovanje u liturgiji oslobode buke tržišta, medija i ideoloških poruka koje opterećuju savjest i odvraćaju pozornost od istinskoga smisla Božića, odnosno od otajstva utjelovljenja Sina Božjega. Naglasio je da upravo duhovna sabranost i povratak evanđeoskim vrijednostima omogućuju vjernicima da Božić dožive ne kao prolazni društveni događaj, nego kao središnji događaj kršćanske vjere..

Govoreći o Europi, kardinal Müller ocijenio je da današnji sekularizam ne znači jednostavno odsutnost religije ili ravnodušnost prema vjeri, nego predstavlja poseban oblik dekršćanizacije koji nastoji potisnuti kršćansku vjeru iz javnog i privatnog života te je zamijeniti svojevrsnom religijom samootkupljenja, u kojoj čovjek sebe postavlja u središte i preuzima ulogu konačnog mjerila istine, dobra i spasenja. Upozorio je da se pritom ne radi o neutralnom procesu, nego o dubokoj duhovnoj krizi koja zahvaća identitet Europe i njezine povijesne i kulturne temelje.

U tom je kontekstu kardinal Müller upozorio i na instrumentalizaciju islama u pojedinim ideološkim i političkim sukobima usmjerenima protiv kršćanstva, istaknuvši da se religija nerijetko koristi kao sredstvo u širim kulturnim i svjetonazorskim obračunima, bez stvarnog poštovanja njezine unutarnje istine. Naglasio je da za kršćane odlučujuće nije pitanje žive li u društvu koje se smatra sekularnim ili religioznim, nego ostaju li vjerni Bogu kroz vjeru, nadu i ljubav, jer je jedino u Isusu Kristu moguće pronaći trajno uporište, istinsku slobodu i pouzdanu nadu za osobni i društveni život.

U osvrtu na rasprave o Drugom vatikanskom koncilu kardinal Müller odbacio je suprotstavljanje „duha“ i „slova“ Koncila, naglasivši da Crkva može ispovijedati Isusa Krista kao Gospodina samo po Duhu Svetome te da je koncilski nauk sastavni dio apostolske Predaje i obvezujući za cijelu Crkvu.

Govoreći o Bratstvu sv. Pija X., kardinal Müller istaknuo je da je nužno priznati Drugi vatikanski koncil kao legitiman ekumenski sabor te upozorio da, unatoč krizama i zloporabama koje su ranile Crkvu, ne postoji opravdanje za udaljavanje od njezina vidljivog zajedništva.

Govoreći o Njemačkom sinodalnom putu, kardinal Müller rekao je da taj proces nema učiteljsku vlast niti kanonske ovlasti za mijenjanje crkvenog nauka, sakramentalnog poretka i božanskog ustroja Crkve. Istaknuo je da su njemačke biskupije dio opće Crkve te da mogu ostati katoličke samo ukoliko dijele istu vjeru, sakramente i crkveno zajedništvo utemeljeno na apostolskoj Predaji.

Upozorio je da se kroz Sinodalni put nastoji provesti zamjena kršćanske antropologije rodnom ideologijom, pri čemu se takav zahvat predstavlja kao navodni „razvoj nauka“, premda je riječ o sadržajima koji su, prema njegovim riječima, nespojivi s Objavom i crkvenim učiteljstvom. Naglasio je da taj proces ne predstavlja legitimnu reformu, nego pokušaj prilagodbe Crkve dominantnim ideološkim strujanjima suvremenog društva.

Kardinal Müller upozorio je i na dugoročne posljedice takvog pristupa, istaknuvši da se višedesetljetni progresivizam u Njemačkoj već očituje u masovnim istupima vjernika iz Crkve, drastičnom padu broja zvanja, praznim sjemeništima, zatvaranju samostana te raširenom neupućenošću u temeljne sadržaje katoličke vjere. Dodao je da se time ne obnavlja Crkva, nego se dodatno produbljuje kriza identiteta i povjerenja, kako unutar crkvenih struktura tako i u odnosu prema vjernicima.

Na kraju je podsjetio na pismo pape Franje iz 2019. godine, upućeno katolicima u Njemačkoj, u kojem je istaknuto da se Crkva ne obnavlja prilagodbom duhu vremena, nego ponovnim otkrivanjem Evanđelja i jačanjem nove evangelizacije.

Kratki životopis kardinala Müllera

Gerhard Ludwig Müller (rođen 31. prosinca 1947. u Mainzu) njemački je katolički kardinal, teolog i biskup. Za svećenika je zaređen 1978. godine, a doktorirao je teologiju s područja dogmatike. Dugi niz godina djelovao je kao profesor teologije na sveučilištima u Njemačkoj.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2002. godine biskupom Regensburga. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2012. prefektom Kongregacije za nauk vjere (danas Dikasterij za nauk vjere), jedne od najvažnijih institucija Rimske kurije, na kojoj je službi ostao do 2017. godine. Kardinalom ga je imenovao papa Franjo 2014. godine.

Kardinal Müller poznat je kao istaknuti dogmatski teolog i snažan zagovornik crkvene Predaje, vjernosti crkvenom učiteljstvu i teološke jasnoće. Autor je brojnih teoloških knjiga i članaka te je čest sugovornik u raspravama o suvremenim izazovima Crkve i društva.