Na proslavi će biti predstavnici Katoličke Crkve, potom predstavnici Srpske pravoslavne Crkve, Evangeličke Crkve i Islamske zajednice kao i predstavnici državne vlasti Republike Srbije i uzvanici Grada Beograda te diplomatski i vojno-diplomatski predstavnici.

U pastirskom pismu kojim poziva na proslavu obljetnice beogradski nadbiskup Ladislav Nemet potaknuo je da obilježavanje toga datuma bude povod za obnovu vjere. „Dok sa zahvalnošću gledamo na proteklih sto godina, pozvani smo s vjerom zakoračiti naprijed, u budućnost ispunjenu nadom. Neka nam svijetli primer naše prošlosti, ali neka nas i snaga i blagodat Duha Svetoga vode da budemo aktivni graditelji mira, ljubavi i jedinstva u našem društvu“, potaknuo je nadbiskup Nemet.

U povodu obljetnice početkom rujna objavljena je monografija „Naša nada jeste Bog“ koju su priredili Miloš Vulić i Velimir Martinović. U njoj je prikazan život i razvoj Beogradske nadbiskupije, od njene uspostave do danas, kroz četiri dijela. U prvom dijelu koji nosi naslov „Postojanost i delatnost“ opisano je naslijeđe i početci djelovanja Nadbiskupije. Drugi dio nosi naslov „Nadbiskupija i crkve“ i daje prikaz Ordinarijata i svih župa. U trećem dijelu „Nadbiskupi i susreti“ prikazani su svi nadbiskupi i neki od susreta koji zrcale njihovu pastoralno-duhovnu brigu, a u četvrtom dijelu „Jubilej i proslava“ prikazana je proslava zlatnog jubileja Beogradske nadbiskupije. Monografija je na srpskom i engleskom jeziku i ima 201 stranicu. Izdavač je Beogradska nadbiskupija.

U najavi proslave podsjeća se kako je došlo do uspostave Beogradske nadbiskupije:

„U vremenima nimalo lakim ni za svijet, ni za Europu, ni za tadašnju državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), katolici su u Beogradu težili dobivanju svoje mjesne Crkve. Ipak, niz različitih okolnosti nije išao na ruku toj želji, čija je sudbina bila u rukama Kraljevine Srbije (od 1918. godine Kraljevine SHS), Svete Stolice i Habsburške monarhije. Krenulo se prvobitno od pravnog reguliranja života katoličke zajednice u Srbiji, koje je trebalo definirati međunarodnim ugovorom između Beograda i Vatikana. Od samog početka Austro-Ugarska nije gledala blagonaklono na konkordatsko rješenje jer nije željela izgubiti svoj status zaštitnika katoličke vjere. S druge strane, potreba da se odredi položaj Katoličke Crkve u Srbiji bila je u interesu i Svete Stolice i Kraljevine Srbije. Jasno, ti interesi obiju strana bili su koliko crkvenog toliko i političkog karaktera. Konkordat je na kraju, uza sve poteškoće, ali i velike napore diplomata obiju strana, potpisan u Rimu 24. lipnja 1914. godine i jednoglasno ratificiran u Narodnoj skupštini Srbije u Nišu 8. kolovoza 1914. godine. Konkordat je uime kralja Srbije Petra I. potpisao dr. Milenko Vesnić, srpski veleposlanik u Parizu, dok je uime pape Pija X. to učinio državni tajnik Svete Stolice kardinal Rafael Merry del Val. Zaključeni konkordat je već u svojim prvim člancima predviđao osnivanje Beogradske nadbiskupije: ‘Rimokatolička apostolska vjeroispovijest vršit će se slobodno i javno u Kraljevini Srbiji; U Kraljevini Srbiji osniva se jedna crkvena pokrajina koja se sastoji iz Arhiepiskopije Beogradske, sa sjedištem u prijestolnici […].’

Prvi svjetski rat zaustavio je primjenu potpisanog konkordata, a samim tim i osnivanje nadbiskupije, pa je ona osnovana tek nakon jednog desetljeća. Beograd je postao sjedište nadbiskupa, a za prvog beogradskog nadbiskupa imenovan je Ivan Rafael Rodić, tada apostolski administrator za Banat. Rodić je dekretom Svete Stolice postavljen za beogradskog nadbiskupa 29. listopada 1924. godine. Njega je za biskupa posvetio i uveo u tron beogradskih nadbiskupa apostolski nuncij Hermenegildo Pellegrinetti. Svečani čin izvršen je 7. prosincal 1924. godine u tada jedinoj postojećoj katoličkoj crkvi, zapravo kapeli svetog Ladislava u Beogradu.“