Kardinal Pietro Parolin u posjetu Papinskoj crkvenoj akademiji

Budućim nuncijima, koji će imati “tešku, ali fascinantnu misiju u Crkvi i u svijetu kojeg potresaju neprijateljstava i sukobi”, kardinal Parolin ponudio je neke konkretne naznake za vršenje te službe koja nikako nije pošteđena od “umora i hitnosti”, a ponekad i od “samoće”.

Kardinal Parolin predvodio je 17. siječnja II. Večernju molitvu s pitomcima Papinske crkvene akademije, u takozvanoj “školi budućih nuncija” prigodom liturgijskog spomendana svetog Antuna opata. Upravo je taj lik sveca pustinjaka koji je započeo cenobitsko redovništvo i koji je primjer potpunog povjerenja u Boga, poslužio kao vodilja za razmišljanje Kardinalu koji je potaknuo prisutne svećenike, buduće papine predstavnike (nuncije, op.), da poput ovoga sveca budu ponizni. “To ne znači biti podložan i neodlučan, kao da smo okruženi pozadinom neadekvatnosti niti znači osjećati se malenim, već činiti se malim. Potpuno je to drugačiji stav koji je potaknut sigurnošću da je ta malenost način na koji Gospodin može činiti velike stvari, ako se pouzdamo u Njega bez traženja svjetla pozornosti”.

Državni tajnik se u homiliji osvrnuo i na pojam zajedništva kako bi potvrdio činjenicu da diplomati, čak i usred teškoća koje nosi njihov rad, nikada nisu sami nego „u obitelji“. Zapravo, ta pripadnost naziva se “diplomatsko tijelo”, pri čemu se imenica “tijelo” shvaća “kao jedinstvo mnogih različitih dijelova” i iznad svega kao “odraz Tijela Kristova koje je Crkva, u koju smo umetnuti i koju smo pozvani graditi u jedinstvu”. Papinska diplomacija je obitelj “raspršena po svijetu, ali ne razjedinjena”, rekao je Kardinal; “unatoč činjenici da se ova služba odvija uglavnom unutar ureda, tiče se života mnogih ljudi i zajednica, ali ponekad, istina, doživljava samoću”.

Što učiniti u ovim trenucima kada se javlja i malodušnost? Uvijek je sveti Antun taj koji nudi primjer: opat je dugo vremena bio “uronjen u gorku unutarnju borbu koja mu nije dala predaha, osobito protiv iskušenja da se prepusti nostalgiji i žaljenju za prošlim životom”. Nakon tolike muke Gospodin ga je, vidjevši kako se bori, odupire i pobjeđuje, utješio i zauvijek mu je zajamčio svoju pomoć. “Također nam se može dogoditi da doživimo trenutke razočaranja i zbunjenosti – rekao je kardinal Parolin – ali ja vjerujem da je važno prepustiti se ne svojim osjećajima, nego Gospodinovoj vjernosti”.

Radi se o premještanju “težišta” sa sebe na Gospodina. Riječ je o poniznosti, oruđu koje pomaže u prevladavanju teških situacija i onom osjećaju da mnoge stvari idu “s lošeg na gore”. To je napast, koja se danas često događa osobito kad se “vidi mnogo mržnje i uznemirujućih sukoba koji bjesne u svijetu, što može uliti određeni pesimizam”, rekao je kardinal. Sveti Antun uvijek je uzimao poniznost “kao životnu družicu, odričući se svega za Gospodina; stavljajući Boga ispred sebe.” Ovo je stav koji treba slijediti jer “stvara povjerenje”, “čini da se osjećamo voljeno i nikad napušteno” i pomaže u održavanju unutarnjeg mira “gdje smo pozvani odreći se određenih okolnosti ili dobrodošlih okruženja, kako bi slobodno mogli poći dalje: ili zemljopisno ili možda na neku drugu neočekivanu službu”.

Na kraju je upozorio na “taštu slavu”, iskušenje – kako je to jednom rekao Pascal – koje treba nadzirati jer je “sveprisutno”. Poniznost je “lijek” i može se vježbati “njegovanjem pažnje prema drugima, činjenjem korisnih, besplatnih i skrivenih gesta. Mislim, na primjer – rekao je kardinal Parolin – na odnose prema osobi koja u zajednici, u uredu ili u Nuncijaturi prolazi kroz teško razdoblje; na vrijeme koje treba posvetiti slušanju brata; na blizinu dalekog kolege koji prolazi kroz težak trenutak; do čvrstine da ne povrijediš riječima i prije svega da ne govoriš loše o drugima. S tim u vezi, koliko nam samo Sveti Otac govori o tome!”.

Upravo misleći na papu Franju, Državni tajnik naveo je asiškog sveca po kojemu je Papa uzeo ime. Poverello (siromah, op.) je, govoreći o poniznosti, znao reći: “Čovjek je ono što je u Božjim očima, ništa više”. Ovdje je, zaključio je Parolin, “naša slava i nijedna druga”.