Kardinal Robert W. McElroy o sinodskom procesu Crkve

Kojim je putovima Crkva pozvana ići u nadolazećim desetljećima? Dok je sinodalni proces koji je već u tijeku tek počeo otkrivati neke od tih putova, dijalozi koji su se odvijali identificiraju niz izazova s kojima se Božji narod mora suočiti ako želimo odražavati identitet Crkve koja je ukorijenjena u pozivu Krista, apostolske predaje i Drugog vatikanskog koncila.

Mnogi od ovih izazova proizlaze iz stvarnosti da Crkva koja poziva sve žene i muškarce da pronađu dom u katoličkoj zajednici sadrži strukture i kulture isključivosti koje previše ljudi otuđuju od Crkve ili njihovo putovanje u katoličkoj vjeri čine strahovito teškim.

U ovoj etapi sinodskog procesa važno je da katolička zajednica u Sjedinjenim Američkim Državama produbi naš dijalog o ovim strukturama i kulturama isključivosti iz dva razloga. Prvi je nastaviti pridonositi univerzalnom razlučivanju ovih pitanja, prepoznajući da su se ta ista pitanja pojavila u mnogim nacijama svijeta. Drugi razlog je spoznaja da će, budući da je poziv na sinodalnost poziv na kontinuirano obraćenje, reforma naših vlastitih struktura isključivosti zahtijevati dugo hodočašće stalne molitve, razmišljanja, dijaloga i djelovanja, a sve to treba započeti sada.

Takvo hodočašće mora biti prožeto snažnom predanošću pozornog slušanja Duha Svetoga u procesu razlučivanja, a ne političkog djelovanja. Mora odražavati stvarnost da smo dio univerzalne i hijerarhijske Crkve koja je povezana na putu vjere i zajedništva. Ono uvijek mora upućivati na misionarsku narav Crkve koja na ono izvana gleda s nadom. Naš trud mora pronaći smjer i utjehu u Euharistiji i Božjoj riječi. A oni moraju odražavati razumijevanje da su u Crkvi koja traži jedinstvo, obnovu i reformu procesi često postepeni.

„Raširi prostor svog šatora”, dokument koji je prošle godine izdala Sveta Stolica kako bi obuhvatila glasove muškaraca i žena iz cijelog svijeta koji su sudjelovali u sinodskom procesu, zaključio je da je „vizija Crkve sposobne za radikalnu uključivost, koja dijeli zajedničku pripadnost i duboko prihvaćanje Isusovog učenja, u središtu sinodalnog procesa.” Moramo ispitati proturječja u Crkvi uključivosti i zajedničke pripadnosti, koje su identificirali glasovi Božjeg naroda u našoj naciji te u sinodalnosti razlučiti put za izlazak iz njih.

Polarizacija unutar života Crkve
Sve jača kontradikcija viziji Crkve uključivosti i zajedničke pripadnosti leži u rastu polarizacije unutar života Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama te strukturama isključivosti koje ona stvara. Riječima „Raširi prostor svoga šatora” (Iz 54,2), „rane Crkve blisko su povezane s ranama svijeta.” Naše je političko društvo zatrovano plemenskim poretkom koje iscrpljuje našu energiju kao naroda i ugrožava našu demokraciju. I taj je otrov razorno ušao u život Crkve.

Ta se polarizacija odražava u raskolu koji je tako često prisutan između pro-life zajednica te zajednica pravde i mira u našim župama i biskupijama. Nalazi se u lažnoj podjeli između „katolika pape Franje” i „katolika sv. Ivana Pavla II.” Ona se nalazi u trvenju između katolika koji naglašavaju uključivanje i drugih koji u toj uključivosti vide doktrinarnu nevjernost. Čak je i Euharistija bivala narušena ovom ideološkom polarizacijom, kako u raspravama o pretkoncilskoj liturgiji tako i u sukobima oko nošenja maski koje su uzdrmale mnoge župe tijekom pandemije posljednjih nekoliko godina.

Kao što se primjećuje u „Raširi prostor svoga šatora”, nalazimo se „zarobljeni u sukobu, tako da nam se horizonti sužavaju i gubimo osjećaj za cjelinu te se lomimo u podidentitete. To je iskustvo Babilona, a ne Pedesetnice.”

Kultura sinodalnosti put je koji danas najviše obećava i može nas izvesti iz ove polarizacije u našoj Crkvi. Takva kultura može pomoći relativizirati ove podjele i ideološke prizme naglašavajući Božji poziv da prije svega tražimo put na koji smo pozvani u jedinstvu i milosti. Sinodalna kultura zahtijeva slušanje, slušanje koje ne želi uvjeravati, već razumjeti iskustva i vrednote drugih koji su ih doveli do ovog trenutka. Sinodalna kultura istinskog susreta zahtijeva da u našim sestrama i braći vidimo zajedničke hodočasnike na životnom putu, a ne protivnike. Moramo prijeći od Babilona do Pedesetnice.

Dovesti periferije u središte
„Usko povezana s ranom polarizacije”, zaključuje američko izvješće o Sinodi, „je rana marginalizacije. Ne samo da pate oni koji iskuse ovu ranu, već je njihova marginalizacija postala izvor skandala za druge.” Stalni grijeh rasizma u našem društvu i našoj Crkvi stvorio je zatvore isključivosti koji su trajali generacijama, posebno među našim afroameričkim i američkim urođeničkim zajednicama.

Sudionici Sinode rječito su svjedočili o postojanim načinima na koje su obrasci rasizma ugrađeni u crkvene prakse i kulturu. Ti isti obrasci inficiraju postupanje s mnogim etničkim i kulturnim zajednicama unutar crkvenog života, ostavljajući ih u kritičnim trenucima na periferiji crkvenog života. Crkva prodorno marginalizira žrtve seksualnog zlostavljanja od strane svećenika na niz destruktivnih i trajnih načina.

Najsiromašniji među nama, beskućnici, osobe bez dokumenata, zatvorenici i izbjeglice često nisu pozvani s istom energijom i djelotvornošću kao drugi u puninu crkvenog života i vodstva. A glas Crkve u zalaganju za njihova prava ponekad je nečujan.

Suočeni s takvim obrascima isključivosti u našoj Crkvi i našem svijetu, moramo uzeti k srcu poruku pape Benedikta koji je govorio ljudima Latinske Amerike o ranama koje nanosi marginalizacija: „Crkva mora ponovno živjeti i postati ono što je bio Isus, milosrdni Samarijanac koji je došao izdaleka, ušao u ljudsku povijest, pridigao nas i nastojao da nas ozdravi.”

Jedan način da se pridignemo i iscijelimo obrasce i strukture marginalizacije u našoj Crkvi i našem svijetu jest sustavno dovođenje periferija u središte života u Crkvi. To znači uočavati marginalizaciju Afroamerikanaca i američkih urođenika, žrtava seksualnog zlostavljanja od strane svećenika, ljudi bez dokumenata i siromašnih, beskućnika i zatvorenika, i to ne kao sekundarni element poslanja u svakoj crkvenoj zajednici, već kao primarni cilj.

Dovođenje periferija u središte znači stalno nastojanje da se obespravljene osobe podrže kao protagonisti u životu Crkve. To znači onima koji su najviše žrtve i koji su ignorirani dati povlašteno mjesto u prioritetima, proračunima i energijama svake crkvene zajednice. To znači snažno zagovaranje protiv rasizma i ekonomskog iskorištavanja. Ukratko, to znači stvarati istinsku solidarnost unutar naših crkvenih zajednica i našeg svijeta, na što nas je uvijek iznova poticao sveti Ivan Pavao.

Žene u životu Crkve
Sinodalni dijalozi u svim regijama našeg svijeta posvetili su stalnu pozornost strukturama i kulturama koje isključuju ili umanjuju žene unutar života Crkve. Sudionici su snažno istaknuli da žene predstavljaju i većinu Crkve i još veću većinu onih koji doprinose svojim vremenom i talentima napretku crkvene misije. Izvješće Svete zemlje o njezinim sinodalnim dijalozima zabilježilo je ovu stvarnost: „U Crkvi u kojoj su gotovo svi donositelji odluka muškarci, malo je mjesta gdje se žene mogu čuti. Ipak, one su okosnica crkvenih zajednica.”

Sinodalni dijalozi odražavaju široku potporu za promjenu ovih obrazaca isključivosti u globalnoj Crkvi, kao i za promjenu struktura, zakona i običaja koji učinkovito ograničavaju prisutnost bogate raznolikosti ženskih darova u životu katoličke zajednice. Postoje pozivi na uklanjanje pravila i proizvoljnih postupaka koji onemogućuju ženama mnoge uloge ministerijalne službe, uprave i pastoralnog vodstva, kao i na primanje žena u stalni đakonat i ređenje žena za svećenice.

Jedan produktivan put za odgovor Crkve na ove plodove sinodalnih dijaloga bio bi usvajanje stava da trebamo dopustiti, pozvati i aktivno uključiti žene u svaki element života Crkve koji nije doktrinarno isključen.

To prije svega znači ukloniti one prepreke koje su ženama podignute na svim razinama crkvenog života i ministerijalne službe ne zbog zakona ili teologije, već zbog običaja, klerikalizma, netrpeljivosti ili osobnog protivljenja.

Drugo, poziv na uključivanje izaziva Crkvu da pažljivo ispita pravne prepreke ženskom vodstvu u životu Crkve. Papa Franjo pokrenuo je reformu u ovom području kada je umanjio obveznu poveznicu između biskupskog identiteta i vodećih uloga u Rimskoj kuriji, uključujući ih u vodstvo glavnih rimskih dikasterija. Ovo preispitivanje također bi trebalo uključiti pitanja kao što su zakonska ograničenja laicima u biskupijskom vodstvu, uključujući sudove, kao i prirodu jurisdikcije u župi, koja trenutno zabranjuje svakom laiku da bude upravitelj župne zajednice.

Prijedlog da se žene rede za trajni đakonat imao je široku potporu u dijalozima diljem svijeta. Iako postoji povijesna rasprava o tome kako su točno žene vršile kvazi-đakonsku službu u životu rane Crkve, teološko ispitivanje ovog pitanja ide u prilog zaključku da ređenje žena u đakonat nije doktrinarno isključeno. Crkva bi se stoga trebala pomaknuti prema primanju žena u đakonat, ne samo zbog uključivosti, već zato što bi žene trajne đakonice mogle pružiti kritični važne ministerijalne službe, talente i perspektive. Na Sinodi o Amazoniji 2019. biskupi amazonske regije velikom su većinom, u molitvi i razlučivanju, podržali ovaj put, navodeći da bi to bila ogromna milost za njihove mjesne Crkve kojima tako očajnički nedostaju svećenici.

Pitanje svećeničkog ređenja žena bit će jedno od najtežih pitanja s kojim će se suočiti internacionalne Sinode 2023. i 2024. Poziv na primanje žena u svećenički red kao čin pravde i službe Crkvi izražen je u gotovo svim krajevima naše svjetske Crkve. U isto vrijeme, mnoge žene i muškarci koji su sudjelovali na Sinodi založili su se za zadržavanje svećeništva za muškarce u skladu s Kristovim djelovanjem i poviješću Crkve.

Vjerojatno će Sinoda usvojiti ovo drugo stajalište zbog njegove ukorijenjenosti u teologiju i povijest Crkve. Koji god stav proizašao iz sinodalnog razlučivanja o ovom pitanju, stvarnost ostaje da su sinodalni dijalozi zatražili od Crkve da se po tom pitanju kreće u dva proturječna smjera. Tijekom sinodskog procesa u sljedeće dvije godine, Bog će morati dati duboku milost Crkvi ako želimo pronaći pomirenje usred ove kontradikcije.

Kristološki paradoks
Izvješće o sinodalnim dijalozima Američke katoličke biskupske konferencije ukazuje na dodatni i jasan element isključivosti u životu Crkve „onih koji su marginalizirani jer se okolnosti u njihovim vlastitim životima doživljavaju kao zapreka punom sudjelovanju u životu Crkve.” Tu spadaju oni koji su razvedeni i ponovno vjenčani bez crkvene izjave o ništavnosti, članovi LGBT zajednica i oni koji su u civilnom, ali ne i u crkvenom braku.

Ova isključenja dotiču se važnih učenja Crkve o kršćanskom moralnom životu, obvezama braka i značenju seksualnosti za učenike i učenice. Vrlo je vjerojatno da će se o svim tim doktrinarnim pitanjima raspravljati na sinodskim susretima ove jeseni i sljedeće godine u Rimu.

Ali isključivanje muškaraca i žena zbog njihovog bračnog statusa ili njihove seksualne orijentacije/aktivnosti prvenstveno je pastoralno, a ne doktrinarno pitanje, s obzirom na naša učenja o seksualnosti i braku, kako bismo se trebali odnositi rema ponovno vjenčanim ili LGBT muškarcima i ženama u životu Crkve, osobito u vezi s pitanjima Euharistije?

Dokument „Raširi prostor svog šatora” navodi prilog Katoličke crkve Engleske i Walesa, koji daje putokaz za odgovor na ovu pastoralnu dilemu: „Sanjamo o Crkvi koja potpunije živi kristološki paradoks: hrabro proglašavajući svoje autentično naučavanje, a istovremeno nudi svjedočanstvo radikalne uključivosti i prihvaćanja kroz svoju pastoralnu i pronicljivu pratnju.” Drugim riječima, Crkva je pozvana naviještati puninu svog učenja nudeći svjedočanstvo trajne uključivosti u svoju pastoralnu praksu.

Kao što je sinodski proces započeo razlučivati kako se pozabaviti isključenosti razvedenih i ponovno vjenčanih te LGBT katolika, posebno po pitanju sudjelovanja u Euharistiji, treba podsjetiti da postoje tri dimenzije katoličke vjere koje podupiru kretanje prema uključivanju i zajedničkoj pripadnosti.

Prva je slika koju nam je papa Franjo predložio o Crkvi kao poljskoj bolnici. Primarni pastoralni imperativ je liječiti ranjene. A snažna pastoralna posljedica je da smo svi ranjeni. Upravo u tom temeljnom priznavanju naše vjere nalazimo imperativ da našu Crkvu učinimo Crkvom pratnje i uključivanja, ljubavi i milosrđa. Pastoralne prakse koje imaju učinak isključivanja određenih kategorija ljudi iz punog sudjelovanja u životu Crkve u suprotnosti su s ovom ključnom predodžbom da smo svi ranjeni i da svi jednako trebamo ozdravljenje.

Drugi element katoličkog učenja koji ukazuje na pastoralnu praksu sveobuhvatne uključivosti jest relevantnost savjesti u katoličkoj vjeri. Muškarci i žene koji žele biti učenici i učenice Isusa Krista bore se s golemim izazovima u življenju svoje vjere, često pod nesnosnim pritiscima i okolnostima. Dok u donošenju odluka vjernika katolički nauk mora igrati ključnu ulogu, savjest je ta koja ima privilegirano mjesto. Kategorička isključivanja potkopavaju tu povlasticu upravo zato što ne mogu obuhvatiti unutarnji razgovor između žena i muškaraca i njihovoga Boga.

Treći element katoličkog učenja koji podupire pastoralni stav uključivanja i zajedničke pripadnosti Crkvi je suprotstavljena stvarnost ljudske slomljenosti i božanske milosti koja čini pozadinu za svaku raspravu o dostojnosti primanja Euharistije. Kao što je papa Franjo rekao u Gaudete et exsultate, „milost, upravo zato što se nadovezuje na narav, ne čini nas odjednom nadljudima… Milost djeluje u povijesti, obično nas obuzima i postupno nas preobražava” (br. 50).

Ovdje leži temelj izjave pape Franje „da Euharistiju ne gledamo kao nagradu za savršene, već kao izvor ozdravljenja za sve nas.” Euharistija je središnji element Božjom milošću ispunjene preobrazbe svih krštenika. Iz tog razloga, Crkva mora prihvatiti euharistijsku teologiju koja učinkovito poziva sve krštene k stolu Gospodnjem, umjesto teologije euharistijske koherentnosti koja umnožava zapreke milosti i daru euharistije. Nedostojnost ne može biti prizma pratnje za učenike i učenice Boga milosti i milosrđa.

Prigovorit će se da Crkva ne može prihvatiti takav pojam radikalne inkluzije jer isključivanje rastavljenih i ponovno vjenčanih te LGBT osoba iz Euharistije proizlazi iz moralne tradicije u Crkvi da su svi spolni grijesi teški. To znači da su sve spolne radnje izvan braka tako ozbiljno zlo da objektivno predstavljaju radnju koja može prekinuti vjernikov odnos s Bogom. S ovim prigovorom treba se izravno suočiti.

Učinak tradicije da svi spolni čini izvan braka predstavljaju objektivno teški grijeh bio je nerazmjerno fokusiranje kršćanskog moralnog života na seksualnu aktivnost. Srž kršćanskog učeništva je odnos s Bogom Ocem, Sinom i Duhom ukorijenjen u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Crkva ima hijerarhiju istina koje proizlaze iz ove temeljne kerygme. Seksualna aktivnost, iako važna, ne leži u središtu ove hijerarhije. Ipak, u pastoralnoj praksi stavili smo je u samo središte naših struktura isključenja iz Euharistije. Ovo bi se trebalo promijeniti.

Važno je napomenuti da su sinodski dijalozi posvetili značajnu pozornost isključenjima LGBT katolika iz pitanja Euharistije. Bilo je raširenih poziva za veću uključenost LGBT žena i muškaraca u život Crkve te izražavanja srama i bijesa što još uvijek postoje gnusna djela isključivanja.

Demonski je misterij ljudske duše zašto tako mnogo muškaraca i žena ima duboku i instinktivnu netrpeljivost prema pripadnicima LGBT zajednice. Primarno svjedočanstvo Crkve u suočavanju s ovom netrpeljivošću mora biti zagrljaj, a ne hladna udaljenost ili osuđivanje. Razlika između orijentacije i aktivnosti ne može biti glavni fokus za takav pastoralni zagrljaj, budući da ona neizbježno sugerira podjelu LGBT zajednice na one koji se suzdržavaju od seksualne aktivnosti i one koji to ne čine. Naprotiv, dostojanstvo svake osobe kao djeteta Božjeg koje se bori u ovome svijetu te Božji zagrljaj pun ljubavi moraju biti srce, duša, lice i sadržaj crkvenog stava i pastoralnog djelovanja.

Sinodsko izvješće iz Italije navodi da „Crkva-dom nema vrata koja se zatvaraju, nego perimetar koji se stalno širi.” Mi u Sjedinjenim Američkim Državama moramo tražiti Crkvu čija se vrata ne zatvaraju i perimetar koji se stalno širi ako želimo imati ikakvu nadu da ćemo sljedeću generaciju privući životu u Crkvi te ako želimo biti vjerni Evanđelju Isusa Krista. Moramo raširiti naš šator. I to moramo učiniti sada.

Kardinal Robert W. McElroy