Na misi su koncelebrirali mons. Ferdinand Vražić, umirovljeni svećenik i mons. Antun Sente, rektor Josipova svetišta. Pjevanje su animirali članovi župnog zbora Presvetog Srca Isusova.

Uvodeći u misnog slavlje mons. Sente rekao je kako se zahvaljujući mnogim Josipovim štovateljima u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu kroz 52 srijede u godini na osobit način časti svetog Josipa. „Siguran sam da nas s nebeski visina gleda i graditelj ovog svetišta preč. Marijan Radanović, koji je nekad, u puno manjem broju, ali ustrajno srijedama častio svetog Josipa. Ipak treća srijeda u siječnju je prva srijeda kojom započinjemo hod srijedama uz pomoć svetog Josipa i Marije kako bismo došli do Isusa. Svake srijede jedna zajednica predvodi hodočasnike. Danas je to župna zajednica Presvetog Srca Isusova Karlovac Novi Centar“, rekao je na početku misnog slavlja mons. Sente. Pozdravio je hodočasnike iz Draganića, Dugog Sela, Hrvatskog zagorja, Slovenije, i svih drugih krajeva Lijepe Naše kao i sve koji su pratili izravni prijenos na društvenim mrežama i televiziji.

U homiliji tumačeći čudo u kojem Isus izlječuje čovjeka usahle ruke preč. Karačić je između ostalog kazao kakao je čovjek s usahlom rukom samo znamen usahlosti Isusovih protivnika, ljudi koji su zakinuti, hendikepirani u bitnome, u ljudskosti, svojim postupcima, nazorima, koji su životno osakaćeni, koji se nalaze u okovima zakona u kojima se čovjek sklanja, bježeći od odgovornosti. Isus čovjeku naređuje da ustane, to jest da uskrsne. Usahla ruka biva u novom eonu izliječena snagom vjere u Isusa Krista. U toj vjeri u Isusa Krista pohranjena je sva kršćanska etika i moral, a ne u etičkim programima, sustavima, načelima, ciljevima, zahtjevima ili pak moralnim pozivima na činjene dobra. Za vjernika postoji samo jedno pravilo, naime činiti dobro, spašavati život. Treba djelovati iz vjere, i samo tada će se pretvoriti uzetost u čin ljubavi, rekao je između ostalog preč Karačić.

Pri kraju misnog slavlja o čudesnom zagovoru svetog Josipa govorila je Paula Vučko. „Sveti Josip, tihi svetac, u moj je život ušao upravo tako – tiho. Obično se kaže ‘Idite k Josipu!’, a ja bih rekla da je ipak on našao mene i zagovarao me kod našeg Gospodina.

Moje svjedočanstvo počinje 2016. godine u Asizu na brdu Carceri kamo je sveti Franjo često odlazio u šutnju. Tamo sam pred ambonom na kojem se nalazila slika Svete Obitelji počela prvi put moliti za svoga budućeg muža. Doduše, to sam činila poprilično pogrešno, namećući svoju volju i tražeći Boga da ga upoznam kada ja to zaželim. Ubrzo sam na internetu naišla na svjedočanstvo jedne djevojke Marije koja se utjecala svetome Josipu i molila za svoga budućeg muža, a eto sveti Josip joj je baš poslao u život budućeg supruga imenom Josip. Rado se sjetim tog svjedočanstva jer se djevojka šalila zbog njihovih imena, a na kraju svjedočanstva bila je priložena molitva svetom Josipu koju sam počela moliti. Molila sam tako godinu dana. Ubrzo sam se vratila na već spomenuto brdo i prvi put istinski predala život svoga supruga Gospodinu i tražila njegov blagoslov gdje god da on je i što god da radi. Odlazeći s tog mjesta, naslonila sam se na tablu koja tumači mjesto na kojem sam se nalazila i iako je na ambonu slika Svete Obitelji, to je zapravo bio ambon svetog Josipa. No, u tom trenutku nisam previše pažnje posvećivala tome. Kada sam se vratila s Hoda franjevačke mladeži na kojem je sve bilo obilježeno razgovorom o ljubavi i obitelji, prijavila sam se i za hodočašće mladih u Mariju Bistricu. Tamo sam pak saznala da je cijela 2017. godina bila proglašena Godinom svetog Josipa pa je shodno tome i na Bistrici bilo puno govora o bračnoj ljubavi, zaljubljivanju i Josipovom zagovoru. Nakon toga sam, kao i većina Framaša zagrebačkog područnog bratstva, sudjelovala i na kapitulu Franjevačke mladeži u Klanjcu. Tema je, naravno, bila predbračna čistoća, a kao trešnja na šlag, u listopadu je došlo i moje sudjelovanje na zagrebačkom Holywinu gdje se nakon misnog slavlja u dvosatnoj predstavi prikazivao život svetog Josipa. Svi ti događaji, koliko milosni, toliko su me i razljutili jer je sve upućivalo na Josipa, na ljubav, na nekog posebnog u mom životu, ali ja takvu osobu nisam pronalazila. Nedugo nakon početka Holywina neki Josip mi je poslao zahtjev za prijateljstvo na Facebooku. S obzirom na to da nemam naviku prihvaćati nepoznate ljude na društvenim mrežama, ostavila sam zahtjev na čekanju, a nakon nekoliko dana mi se javila prijateljica koja me potaknula da provučem kroz molitvu i njega i okolnost u kojoj sam se pronašla i, eto, nakon nekoliko Božjih intervencija i pravih ljudi na pravom mjestu s potrebnim riječima, prihvatila sam Josipov zahtjev za prijateljstvo. Ubrzo smo se i upoznali. Iako, tek kada sam ga uživo vidjela uz riječi ‘Bog, Josip, drago mi je’ shvatila sam da se zove Josip. Ne mogu reći da je taj trenutak bio filmski te pun leptirića i trnaca kako nam to filmovi prikazuju, ali bilo mi je dovoljno tek nekoliko susreta, iskrenih razgovora i mirnoće u srcu da shvatim da je to zapravo taj moj izmoljeni muž kojeg je dragi Bog, uz zagovor svetog Josipa, sve te godine čuvao za mene, a i mene za njega.

Zaručili smo se na brdu Carceri baš pred ambonom svetog Josipa, u braku smo dvije godine. Imamo veselog sina Mihaela, a sve ostalo je povijest. Mogu samo poticati na molitvu i utjecanje svetom Josipu te reći da ga i danas zazivam tijekom brojnih bračnih situacija, a on uvijek intervenira kao i 2016. – tiho i pravovremeno.“

Potvrdivši svjedočanstvo svoje supruge Josip Vučko je nadodao kako je na poticaj don Damira Stojića poslao zahtjev za prijateljstvom Pauli i eto isplatilo se. Josip je završio kineziologiju i radi u struci, a Paula je učiteljica, trenutačno na porodiljinom dopustu.