Kateheza o pastoralnom pohodu Kubi

1. Prekjučer sam se vratio s Kube gdje sam, odgovarajući na pitanja biskupâ i samoga predsjednika Republike, završio nezaboravni pohod. Gospodin je htio da Papa pohodi tu zemlju i utješi Crkvu koja živi i naviješta Evanđelje. Njemu ide, ponajprije, moja zahvala, koja se potom proteže na cijeli Božji narod, koji mi je prošlih dana bio trajna duhovna potpora.
Misao posebne zahvalnosti upravljam gospodinu predsjedniku Republike Kube, doktoru Fedelu Castru Ruzu, i drugim vlastima, koje su omogućile to moje apostolsko hodočašće. S velikom ljubavlju zahvaljujem biskupima na tom otoku, počevši od havanskog nadbiskupa, kardinala Jaimea Ortege, kao i svećenicima, redovnicima i redovnicama te svim vjernicima, koji su mi ukazali dirljiv prijam.
Doista, od mog dolaska bio sam okružen velikim narodnim oduševljenjem, koje je zadivio također sve koji, kao i ja, poznaju zanos latino-američkih naroda. Bio je to izraz dugog iščekivanja, davno željeni susret od strane naroda koji kao da se u njemu pomirio s vlastitom poviješću i vlastitim pozivom. Pastoralni pohod bio je veliki događaj duhovnog, kulturalnog i socijalnog pomirenja, koji nije izostavio donijeti blagotvorne plodove također na drugim poljima.
Na velikom Trgu revolucije (Plaza de la Revolucion Jose Marti) u Havani, vidio sam ogromnu sliku koja prikazuje Krista, s natpisom “Isuse Kriste, ufam se u te!” Zahvalio sam Bogu, jer je upravo na tom mjestu, koje nosi naziv “revolucija” našao mjesto Onaj koji je donio na svijet pravu revoluciju: revoluciju ljubavi Božje, koja oslobađa čovjeka od zla i nepravde i dariva mu mir i puninu života.
2. Uputio sam se u kubansku zemlju, koju je Kristofer Kolumbo označio kao “najljepšu koju su ikada ljudske oči vidjele”, ponajprije iskazati poštovanje tamošnjoj Crkvi i utvrditi je u njezinu hodu. To je Crkva koja je prošla prilično teške trenutke, ali je ustrajala u vjeri, nadi i ljubavi. Htio sam je posjetiti da podijelim njezin duboki vjerski duh, njezine radosti i njezine patnje; da joj dam poticaja u njezinu evangelizatorskom djelu.
Išao sam kao hodočasnik mira učiniti da među tim plemenitim narodom ponovno odzvanja trajni navještaj Crkve: Krist je Otkupitelj čovjeka, a Evanđelje je jamstvo istinskog razvoja društva.
Prva sveta misa koju sam imao radost služiti u kubanskoj zemlji, u gradu Santa Clara, bila je zahvaljivanje Bogu za dar obitelji, ideal povezan s velikim svjetskim susretom obitelji prošloga listopada u Rio de Janeiru. Htio sam se solidarizirati s kubanskim obiteljima pred problemima koje nameće suvremeno društvo.
3. U Camageyu sam mogao govoriti mladima, sasvim svjestan da je biti mladi katolici u Kubi bio i ostaje izazov. Njihova nazočnost u cjelini kubanske kršćanske zajednice veoma je značajna što se tiče bilo velikih događaja bilo svagdašnjeg života. Sa zahvalnošću mislim na mlade katehiste, misionare i djelatnike Caritasa i drugih društvenih pothvata.
Susret s kubanskom mladeži bio je nezaboravna svečanost nade, u tijeku kojega sam ih upozorio da otvore srce i cijeli život Kristu, pobjeđujući ćudoredni relativizam i njegove posljedice. Njima ponavljam izraz svojega ohrabrenja i sve svoje ljubavi.
4. Na havanskom Sveučilištu, u nazočnosti također predsjednika Fidela Castra, susreo sam predstavnike kubanskog kulturnog života. U petstoljetnom luku taj je život upoznao različite utjecaje: španjolski, afrički, utjecaj različitih doseljeničkih skupina i upravo onaj američki. U posljednjim desetljećima utjecala je na njega marksistička i ateistička ideologija. U dubini, međutim, njezina fizionomija, ona koja se naziva “kubanska”, ostala je duboko označena kršćanskim nadahnućem, što dokazuju brojni likovi katoličkih kulturnih djelatnika, prisutnih u cijeloj njezinoj povijesti. Među tima se ističe Sluga Božji Felix Varela, svećenik, čiji se grob nalazi upravo u velikoj sveučilišnoj dvorani. Poruka tih “otaca domovine” je veoma aktualna i pokazuje put sinteze između vjere i uljudbe, put slobodnog i odgovornog odgoja savjesti sposobnih za dijalog i istodobno vjernosti temeljnim vrijednostima osobe i društva.
5. U Santiago de Cuba, prvostolnom sjedištu, moj je pohod postao jednostavno hodočašćem: tamo sam, doista, počastio Zaštitnicu kubanskog naroda, Virgen de la Caridad del Cobre. Utvrdio sam s dubokom i dirljivom radošću koliku ljubav imaju Kubanci prema Majci Božjoj, i kako Virgen de la Caridad doista predstavlja, bez obzira na svaku razliku, glavni znak i potporu vjere kubanskog naroda i njegovih borbi za slobodu. U svezi te pučke pobožnosti, istaknuo sam neka se Evanđelje, poruka istinskog oslobođenja, utjelovi u svagdanji život, živeći potpuno kao kršćani uklopljeni u društvo. Prije otprilike sto godina, pred Viergen de la Caridad bila je objavljena nezavisnost Zemlje. S ovim hodočašćem povjerio sam Njoj sve Kubance, u domovini i u inozemstvu, da stvore zajednicu sve više osnaženu istinskom i doista sretnom i bratskom slobodom.
U svetištu svetoga Lazara susreo sam svijet boli, kojemu sam donio Kristovu utješnu riječ. U La Habani, naposljetku, mogao sam pozdraviti također predstavništvo klera, redovnika, redovnica i zauzetih laika, koje sam ohrabrio da se velikodušno troše u služenju narodu Božjem.
6. Božja providnost je htjela da, upravo u nedjelju kad bogoslužje predlaže riječi proroka Izaije: “Duh Gospodnji na meni je… On me posla blagovjesnikom biti siromasima” (Lk 4,18), nasljednik apostola Petra izvrši u glavnom kubanskom gradu Havani, povijesnu postaju nove evangelizacije. Imao sam, doista, radost navijestiti Kubancima Evanđelje nade, poruku ljubavi i slobode u istini koju Krist ne prestaje nuđati muškarcima i ženama svih vremena.
Kako ne priznati da taj pohod poprima znakovito važnu vrijednost zbog jedinstvenog položaja koji Kuba zauzima u svjetskoj povijesti ovoga stoljeća? U tom smislu, moje je hodočašće na Kubu – toliko očekivano i strpljivo pripravljano – označilo nadasve koristan trenutak da se predstavi socijalni nauk Crkve. Više puta sam htio istaknuti da bitni sastojci crkvenoga Učiteljstva o osobi i društvu pripadaju također baštini kubanskog naroda, da ga je primio u baštinu od otaca domovine, koji su ih crpli iz evanđeoskih korijena i svjedočili ih sve do žrtve. Papin je pohod došao omogućiti da progovori kršćanska duša kubanskog naroda. Ta kršćanska duša, uvjeren sam u to, za Kubance je najdragocjenije blago i najsigurnije jamstvo cjelovitog razvoja istinske slobode i mira.
Od srca želim da Crkva na Kubi sve slobodnije raspolaže s odgovarajućim prostorima za svoje poslanje.
7. Smatram značajnim što se veliko zaključno euharistijsko slavlje dogodilo na dan obraćenja svetoga Pavla, kao da pokazuje da je obraćenje velikog Apostola “duboka, trajna i sveta revolucija, koja vrijedi za sva vremena”. Svaka istinska obnova započinje obraćenjem srca.
Majci Božjoj povjeravam sve težnje kubanskoga naroda, koji hrabro i ustrajno slijedi svoje poslanje u službi Evanđelja.