U klanjanju su sudjelovali đakonski ređenici, Antonio Oltran, Rudi Juras i Tin Vidov te zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Riječ đakon, na grčkom diakonos, znači poslužitelj. Poistovjećujući služenje s ljubavlju, na poticaj i način kako je Isus pokazao, don Tomislav je podsjetio da se u Djelima apostolskim spominju sedmorica muževa koji su se trebali brinuti za milostinju i zbrinjavanje siromašnijih u zajednici. To su đakoni Stjepan, Nikanor, Timon, Parmen, sva četvorica mučenici te Filip, Prohor i Nikola.

Don Tomislav je naveo imena i kasnijih svetih đakona. To su Lovro, Demetrije Srijemski, Ćiril, Vinko, Efrem Sirski (crkveni naučitelj koji je umro kao žrtva zaraze koju je dobio brinući se za oboljele od kuge), Franjo Aisški i bl. Henrik iz Almazore, kapucin ubijen 1936. godine.

Istaknuvši da su većina tih đakona bili mučenici, don Tomislav je rekao da mučeništvo znači biti svjedok Božje ljubavi do kraja.

„Ako živimo po istini, čeka nas mučeništvo. Ali, čega se trebamo bojati, ako služimo Božjoj ljubavi? Onima koje poziva, Bog daje svu potrebnu snagu. Često ćemo se susresti s vlastitom nemoći, a to je dobro – da vidimo da nismo samodostatni. Naš život je u Božjim rukama. A to je najsigurnije mjesto koje postoji“, poručio je don Tomislav, rekavši da „Bog želi našu otvorenost, povjerenje, odgovor na njegovu ljubav. Ne želi da glumimo, da budemo dvolični, licemjerni.“

Potaknuvši da se svatko zapita kako upravlja sa svojim životnim imanjem, koliko ploda donosi i koliko raduje nebeskog Oca, don Tomislav je rekao: „Svi smo u životu upravitelji onoga što smo primili od Gospodina: talente, poziv, karakter, obitelj, darove. Možemo ih umnažati ili zanemariti, obezvrijediti, kako i kaže prispodoba o talentima. Ne možemo ih zakopati bez posljedica.“

Biti đakon znači biti poslužitelj – sebe dati, sebe razdati. „A kad se razdamo, sjeme koje je umrlo donosi obilat rod. Križ je mjera Božje ljubavi – ljubav bez mjere! Do zadnje kapi krvi! Do zadnjeg daha“, naglasio je don Tomislav, citirajući misao sv. Ivana Pavla II.: „Ljubav bez križa nećete naći, a križ bez ljubavi nećete podići“.

Istaknuvši vrijednost klanjanja u odnosu s Bogom, don Tomislav je ilustrirao primjerom kako je jedan čovjek, da bi dobro vidio kip, trebao kleknuti na koljena. Tek tada je bio zadivljen njegovom ljepotom. „Treba kleknuti da bi se vidjele lijepe stvari, da bi se vidjela ljepota života, da bi se uživalo u prijateljstvu s Bogom. Na koljenima umire oholost, a rađa se poniznost. O, kako Bog voli maleno. Neizmjerni Bog u maloj betlehemskoj špilji, kao malo, krhko dijete, ovisno o svojim bližnjima i Bog prisutan u lomljivom komadiću kruha. Mi se često hvastamo, uzdižemo, oholimo, a Bog nam pokazuje pravi put – put malenosti, jednostavnosti, u služenju, put razdavanja, put sebedarne ljubavi“, istaknuo je don Tomislav, rekavši da je to primjer da i mi tako činimo.

Don Tomislav je molio da nas Bog oslobodi od svakog straha, jer strah priječi čovjeka da potpuno preda svoj život Bog. „Ali, Bog računa i s našim slabostima. Želi nam pokazati koju snagu imamo u njemu. Neka nas oslobodi straha da su nas obilježili slabosti i grijesi, da ne možemo izaći iz svoje prošlosti. Neka nas oslobodi straha da nismo dovoljno dobri i priječi nam da prihvatimo sebe onako kako nas Bog gleda. Neka nas oslobodi straha da nećemo moći izvršiti poslanje koje Bog ima za nas. Neka nas oslobodi uspoređivanja s drugima, ljubomore. Neka nas ispuni povjerenjem u sebe, jer u Bogu i s Bogom sve možemo“, poručio je don Tomislav, istaknuvši da je ljubav koja nam je dana s križa najveća cijena ikad plaćena. „Krv samoga Boga prolivena je za grešno stvorenje. Tu sebedarnu, nezasluženu ljubav, mi trebamo darovati drugima. To znači biti đakon, poslužitelj. Ispunjen Božjom ljubavlju, donijeti je svakom gladnom srcu“, potaknuo je don Tomislav, rekavši da Bog po krhkim, lomljivim rukama đakona i svećenika donosi svoje najveće darove za spasenje čovjeka.

Zahvalio je Bogu što ima povjerenja u čovjeka i vjeruje u nas i onda kad mi ne vjerujemo u sebe te da nas ražari svojom snagom, da budemo svjedoci Božje ljubavi i po cijenu mučeništva, tamo gdje nas Isus šalje.

Potaknuvši na molitvu za ređenike, don Tomislav je molio neka Bog u đakone stavi žar svoje ljubavi, žar služenja, predanja, sebedarja i čvrstog pouzdanja u živu Božju prisutnost. Zahvalio je Bogu što ih je izabrao, što im je dao snage da mu se odazovu i što će se kroz njih proslaviti u svojoj ljubavi.

Molio je da mladi u koje je posadio klicu svetog poziva, imaju hrabrosti i odvažnosti odazvati se; da očevi i majke budu ohrabreni, da prepoznaju radost poziva u djeci i podrže ih te da obitelj i Crkva imaju ljubavi, kako bi bile toplo i plodno okruženje u kojem rastu nova zvanja.

Na kraju klanjanja prisutni su molili Litanije za svećenike i molitvu za duhovna zvanja.