Nadbiskup Hranić je rekao: „Među važnim odgovornostima svakog biskupa, radi osiguranja zajedničkog dobra vjernika i posebno zaštite djece i mladih, je i dužnost primjerenog reagiranja na eventualne slučajeve spolnog zlostavljanja maloljetnika. Svjesni smo sve ozbiljnosti i dubine ozljeda i rana koje nastaju zlostavljanjem i dodatno pogrešnim ponašanjem nas koji smo pozvani reagirati, zaustaviti i spriječiti daljnje nasilje, ublažiti rane žrtava, iskazati im blizinu i duboko suosjećanje te sankcionirati počinitelje. Crkva i svatko od nas crkvenih ljudi, pa tako i ja, želimo se suočiti sa svakim zlodjelom i slabošću u svojim redovima. Naime, Crkva je po svom poslanju i po svojoj naravi svjedok Evanđelja – radosne i osloboditeljske vijesti Isusa Krista. Zato kad je u pitanju nasilje nad maloljetnicima, u Crkvi danas više nema mjesta toleranciji i ne smije je biti. Susret s prijavom o možebitnom seksualnom zlostavljanju maloljetnica ili maloljetnika iznova čini nas svjesnima da je riječ o zaista delikatnom području, kojemu smo svi pozvani pristupiti s velikom ozbiljnošću i odgovornošću. Poziva nas da povedemo računa ponajprije o žrtvi, pogotovo kad su u pitanju maloljetnici te da zaštitimo njihovu ranjenost i intimu od daljnjeg ranjavanja i ponižavanja. Treba razumjeti i roditeljske osjećaje i njihovu patnju. No, biskup treba voditi računa i o dostojanstvu eventualnoga počinitelja. Pristigla prijava je prijava, koja uvijek treba biti provjerena i ispitana. Zato postoji prethodna istraga, pa se onda kad postoji određeni stupanj sumnje u počinjenje zlodjela podiže optužnica, vodi sud, iznose činjenice i dokazi, pa tek onda donosi presuda i određuje kazna.“

Nadbiskup je također izvijestio da je odmah prilikom prijave sastavio zapisnik s majkom. Majci je predložio i razgovor s njezinom kćerkom, koja je tada imala već 24 godine, no majka je taj prijedlog kategorički odbila. Tvrdila je da je jedino što želi da župnik bude uklonjen iz župe. Potom je razgovarao te napravio zapisnik razgovora i sa župnikom. Župnik mu je u tom razgovoru (15. studenoga 2016.) dao čak i puno više te detaljnijih informacija od majke navodne žrtve. Iskazi su se poklapali u činjenicama, ali ne i u interpretacijama tih činjenica: majka je tvrdila da je kćerkina bolest posljedica župnikova ponašanja, a župnik je ustvrdio da ga je kćerka već bila bolesna te da ga je obitelj potom zamolila za njegove razgovore s kćerkom; da je s kćerkom često razgovarao u prisutnosti roditelja itd.

Majka je u svom iskazu spominjala još jednu navodnu žrtvu, a nadbiskup od nje zatražio detaljnije informacije i o tom slučaju. Obećala je da će naknadno javiti dodatne informacije ukoliko joj navodna žrtva dade svoju suglasnost. Nadbiskup je nakon određenog uzaludnog čekanja obavijestio (17. prosinca 2017.) Državno odvjetništvo o primljenoj prijavi. Budući da Državno odvjetništvo (do studenoga 2018. godine) nije pokrenulo istragu, niti je podignulo optužnicu protiv župnika, nadbiskup je o prijavi obavijestio Kongregaciju za nauk vjere te joj proslijedio rezultate prethodne istrage. Budući da majka prilikom prijave nije predložila svjedoke niti dokazne dokumente, Kongregacija je tada smatrala da ne postoje niti dostatni elementi koji bi dokazali župnikovu krivnju, odlučila da nadbiskup nastavi pomno pratiti slučaj. Državno odvjetništvo je optužnicu protiv župnika podiglo 10. siječnja 2020., dakle više od dvije godine, nakon nadbiskupove prijave potencijalnog zlodjela, a nadbiskup je župnika umirovio dva mjeseca poslije toga, u ožujku 2020. godine. Župnik je umro u svibnju sljedeće 2021. godine.

Nadbiskup je također izvijestio da je nakon optužbi na njegov račun da opstruira istragu, Apostolska nuncijatura u RH 9 ožujka izvijestila: „da je nadbiskup Hranić poslao rezultate predistrage u vezi s predmetnim slučajem Dikasteriju za nauk vjere (u studenom 2018.,), te da je (u prosincu 2017.) Đakovačka nadbiskupija Državnom odvjetništvu u Vukovaru dostavila sve podatke kojima raspolaže za pokretanje građanske istrage“ te da je Dikasterij za biskupe zaključio “da se nadbiskupu Hraniću ne može pripisati optužba za ‘opstruktivno ponašanje’ s obzirom da je poštivao opće kanonske norme i Smjernice Hrvatske biskupske konferencije“.

Nadbiskup Hranić je svoje izlaganje zaključio riječima: „Solidariziramo se s potencijalnim žrtvama te suosjećamo s njima i s njihovim roditeljima, ponizno ih molimo za oproštenje zbog trauma i rana koje nose ukoliko ih je prouzrokovao svećenik naše Nadbiskupije. Stidimo se i osuđujemo ponašanje župnika o kojemu je riječ ukoliko je on doista počinio zlo. Žalimo zbog toga i želimo biti podrška žrtvama“.

No, budući da je optužnica samo podignuta, da pokojni župnik, koliko mu je poznato, nije bio pozvan ni na jedno ročište, te da nije došlo do pravomoćne presude te da je župnik umro, a da nije proglašen niti krivim niti nevinim, moramo biti oprezni u donošenju kategoričkih sudova i tvrdnji bez sudske presude na njegov račun.

Novinari su potom imali mogućnost postavljati pitanja vezana uz taj slučaj. Većina novinara nije postavljala dodatna pitanja, nego je dvoje novinara inzistiralo na odgovorima na pitanje zašto nadbiskup nije uklonio župnika kad je župnik navršio 75 godina, nego ga je i nakon prijave zadržao u službi na župi do podizanje optužnice; zašto je odlazio k njemu na župu u Sotin i Opatovac te s njim slavio sakramente krizme i krštenja; zašto mu je javno zahvalio za njegov angažman oko obnove crkve i glavnog oltara u župnoj crkvi i zašto je govorio na njegovom sprovodu te su problematizirali riječi koje je nadbiskup izrekao u tim prigodama, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.