Susret je započeo molitvenim dijelom u kapeli Milosrdnog Isusa. Pokorničko bogoslužje i ispit savjesti predvodio je župnik Župe Navještenja BDM – Vrgorac fra Josip Repeša.

U središte svoga izlaganja fra Josip je stavio odlomak iz Prve knjige o Samuelu, kazavši kako se za njega odlučio zbog toga što je ova godina u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji posvećena osobama treće životne dobi i „jer nam puno govori o međusobnom odnosu mlađih i starijih svećenika”. „Kada je Ana dovela Samuela u dom Jahvin u Šilu, morala je podsjetiti svećenika Elija na svoju molitvu Jahvi za dijete koje je odlučila posvetiti Bogu. Taj trenutak Elijeva zaborava možemo promatrati kao prednost njegove osobnosti. On je smatrao kako je kao svećenik učinio ono što je Jahve od njega tražio i na tome se zaustavlja, milosni događaj koji se je dogodio u Aninu životu ne pamti kao vlastiti uspjeh. Nažalost, mi svećenici smo za razliku od Elija puno puta spremni naglašavati milosne događaje koje je Gospodin preko nas učinio kako bismo u očima ljudskim i Božjim ispali veliki”, ustvrdio je, dodavši kako svećenik Eli u djetetu Samuelu ne vidi opasnost iako je imao svoja dva sina „koji su na određeni način u očima mnogih starijih predodređeni za velika dostignuća”. „Vrijednost starijih svećenika se očituje, ne samo u prenošenju iskustva mlađim, nego i u vjeri kako netko tko je mlađi može biti Božji dar od kojeg možemo puno naučiti”, pojasnio je. Rekao je i kako su mlađi svećenici pozvani „u poštivanju prema starijem svećeniku primjećivati odnos po kojem ih Bog istinski podučava”.

Euharistijsko slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić u koncelebraciji s generalnim vikarom mons. Miroslavom Vidovićem, pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem te s ostalim okupljenim svećenicima. Liturgijsko pjevanje pripremio je i animirao maestro don Šime Marović.

Tumačeći u homiliji evanđeoski tekst Matejeva evanđelja, mons. Barišić je naglasio kako on u svome evanđelju donosi izvještaj u kojemu za prva mjesta Isusa mole sinovi Zebedejevi, bez posredovanja majke. „U izvještaju koji donosi Matej vidimo kako Isus ne vrijeđa majku sinova Zebedejevih jer je razumije, nego se obraća sinovima te im govori kako ne znaju što traže. U isto vrijeme ostala desetorica apostola su se razgnjevila na sinove Zebedejeve jer su bili zavidni”, konstatirao je, poručivši kako se u majci, u sinovima Zebedejevim i u ostalim apostolima može prepoznati isti mentalitet „koji ni nama nije stran”. „Isus nam svima u nastavku evanđelja donosi imperativ koji je suprotan našem mentalitetu. Tražeći od onoga tko želi biti prvi da bude poslužitelj Isus mentalitetu egoizma suprotstavlja ljubav”, nastavio je, dodavši „kako nas vrijeme korizme poziva da svoj mentalitet podredimo Isusovom imperativu2. „Često želimo biti osobno uspješni, a ako nam to ne uspije tražimo one koji su bogati i utjecajni. Ako nismo prvi želimo biti uz prve. Takav mentalitet ne može razumjeti Isusa i zbog toga ga trebamo mijenjati”, ustvrdio je.

Osvrnuo se i na događaj ozdravljenja dva jerihonska slijepca u nastavku Matejeva evanđelja, rekavši kako „Isus želi otvoriti i naše srce, kako bi progledalo i bilo sposobno razumjeti njegovu poruku”.

Govoreći o važnosti Božje riječi u svećeničkom životu, nadbiskup je naglasio kako je „često zamijenimo s vlastitim riječima te prikrijemo i zaniječemo njezinu udaljenost od naših života”, zaključivši kako ju je potrebno prepoznati i po njoj živjeti kako bi je „kao svećenici mogli donositi drugim ljudima”.

Nakon mise i kratke stanke, susret je nastavljen u velikoj dvorani Svetišta. Tema radnog dijela korizmene rekolekcije bila je „Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život”. Program radnog dijela moderirao je pastoralni vikar mons. Nediljko Ante Ančić.

Predavanje pod nazivom „Riječ Božja – vodič i hrana kroz korizmu” održao je mr. don Ivan Lovrić. Don Ivan je kazao kako je naslov susreta i predavanja kompilacija tri biblijska citata. Osvrćući se na dio iz Ivanova šestog poglavlja (Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život), predavač je istaknuo kako je Duh onaj koji oživljuje čovjeka čiji integritet dolazi od Božje riječi. Dodao je i kako se drugi dio naslova odnosi na Božju riječ koja je vodič kroz korizmu. „Ovaj dio se referira na psalam 119., a svrha Božje riječi u židovstvu je spoznajne prirode, ona je židovima putokaz, a za nas je puno više od putokaza”, istaknuo je, ustvrdivši kako se treći dio naslova odnosi na Prvu poslanicu Timoteju u kojoj se kaže kako je dobar Kristov sluga hranjen riječima vjere. Pojasnio je i kako ne postoji znak jednakosti između Svetog pisma i Božje riječi jer je Riječ postojala i prije i poslije Svetog pisma u tradiciji, dodavši kako se odnos Riječi i Pisma objašnjava u konstituciji Dei Verbum (broj 24). Govoreći o Božjoj riječi u Starom i Novom zavjetu, don Ivan je poručio kako „Riječ Božja koja je bila pokretačka snaga u Starom zavjetu i po kojoj je Bog stvarao svijet u novom zavjetu postaje sam Sin Božji, a slušati Isusa isto je što i slušati Boga”.

Naglasio je i kako Pismo nije cilj za postizanje kršćanskog života, nego glavni instrument u njegovu ostvarenju, navodeći primjer sv. Augustina koji je rekao kako je punina i svrha svih božanskih pisama u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Govoreći o sv. Jeronimu, predavač je ustvrdio kako on stavlja naglasak na Svetom pismu kao instrumentu u kršćanskom poučavanju, posebice u poučavanju djece. „Jeronima možemo smatrati kršćanskim egzistencijalistom jer je bio uvjerenja kako se kršćaninom ne rađa, nego postaje. Najizvrsniji način za postajanje kršćaninom je čitanje Svetog pisma tako da se ono što se čita nastoji uskladiti s onim što se živi. Sveti Jeronim povezuje razumijevanje Svetog pisma sa skromnošću života i odsutnošću želja jer tako možemo povezati vlastiti očišćeni duh s duhom teksta. Za svećenika to znači stalna izmjena ritma molitva-čitanje. Jeronim kaže kako nam se je hraniti Kristovim tijelom ne samo u euharistiji, nego i u čitanju pisma. U ovome se očituje pravi sakramentalni karakter Božje riječi koja ima moć, koja je u nama vidljivi znak milosti jer pomaže čovjeku u ispravnom oblikovanju svijesti o samom sebi”, pojasnio je.

U nastavku predavanja rekao je kako je svećenik sam potreban propovijedi i evangelizacije te kako ne smije zaboraviti da vjera nastaje slušanjem jer je to osnovni preduvjet za navještaj. Dodao je kako je osim slušanja važno i izvršavanje Riječi kako bi postojao sklad između onoga što svećenik vjeruje i živi. „Osim slušanja i vršenja važno je i naviještanje Riječi. Revno čitanje i skrutacija osnovni su preduvjeti propovijedanja. Uvijek trebamo Riječ pokušati primijeniti na konkretne životne prilike slušatelja jer ta Božja riječ može čovjeka spasiti”, nastavio je, zaključujući kako je za postizanje živog kontakta s Riječi potrebno oraspoložiti nutrinu kroz tri duhovna stupa; naviku šutnje, sposobnost meditacije i razvoj osjećaja kako nisam sam.

Nadovezujući se na predavanje dr. don Ivana Lovrića, mons. Ančić iznio je praktične savjete u svrhu boljeg slušanja i razumijevanja Božje riječi. Pozvao je svećenike na animiranje čitača i slušača te na uredno održavanje liturgijskih knjiga.

Generalni vikar mons. Miroslav Vidović svećenike je upoznao s obavijestima iz Nadbiskupijskog ordinarijata, posebno se osvrćući na predstojeće proslave krizme, Uskrsa i sv. Dujma. Govorio je i o aktualnoj situaciji koja je povezana s koronavirusom, pozvavši svećenike da upoznaju vjernike s mjerama prevencije. Upozorio je sve nazočne i na važnost dostojanstvene komunikacije s vjernicima. Uime don Jakoslava Banića pozvao je sve da se uključe u korizmenu Misijsku akciju Ureda za misije Splitsko-makarske nadbiskupije. Kazao je kako će svećenička skupština biti 27. svibnja.

Zaključujući korizmenu rekolekciju, nadbiskup Barišić se prisjetio nedavno preminulog fra Petra Vrljička, rekavši: „Fra Petar je uvijek bio nazočan na našim susretima. Bio je raspoloživ za suradnju sa svim svećenicima. Puno će nam nedostajati i neka mu dragi Bog daruje pokoj vječni”. Nadbiskup je zahvalio fra Josipu i don Ivanu na trudu kojim su obogatili ovogodišnju korizmenu rekolekciju, zaželjevši svima „u vremenu korizme mir i obraćenje” jer se samo tako može „autentično doživjeti radost Uskrsa”.