Krist u povijesti čovječanstva koja ga je prethodila

Uvodno biblijsko čitanje: “Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovom naukom” (Iz 42,1-4).

1. “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14). Tom snažnom i sažetom tvrdnjom evanđelist Ivan iskazuje događaj Utjelovljenja. On je govorio o Riječi i nešto prije, promatrajući njezino vječno postajanje i opisujući je s dobro poznatim riječima: “U početku bijaše Riječ” (Iv 1,1). U to ivanovsko gledanje, koje povezuje vječnost s vremenom, ucrtava se tajanstveni hod koji je Krist izvršio također u povijesti koja mu je prethodila.
Njegova nazočnost u našem svijetu počela se naviještati mnogo prije Utjelovljenja. Riječ je bila na neki način prisutna u povijesti čovječanstva već od početka. Po Duhu Svetom, on je pripravljao svoj spasiteljski dolazak, potajno usmjeravajući srca da njeguju očekivanje u nadi. Tragovi nade oslobođenja susreću se u različitim uljudbama i vjerskim predajama.
2. Ali Krist je osobito nazočan u povjesti izraelskog naroda, naroda Saveza. Ta je povijest posebno označena očekivanjem Mesije, savršenoga kralja, pomazana od Boga, koji će potpuno ostvariti Božja obećanja. Malo pomalo to se usmjerenje ocrtavalo, Krist je postupno otkrivao vlastito lice obećanog i očekivanog Mesije, ostavljajući da se na njemu nazru također tragovi oštre patnje na dnu nasilne smrti (usp. Iz 53,8). Doista, povijesno ispunjenje proroštava uz sablazan križa korjenito je dovela u pitanje određenu mesijansku sliku, utvrđenu s jedne strane od židovskoga naroda, koji je očekivao nadasve političkog osloboditelja, podupiratelja nacionalne nezavisnosti i materijalnog blagostanja.
3. U svom zemaljskom životu Isus jasno očituje svijest da je on polazna točka povijesti svoga naroda. Onome koji ga prekorava da se osjeća većim od Abrahama jer je obećao nadvlađivanje smrti onima koji čuvaju njegovu riječ (usp. Iv 8,51), On odgovara: “Abraham otac vaš, usklikta u želji da vidi moj Dan. I vidje i obradova se” (8,56). Abraham je, dakle, bio usmjeren prema Kristovu dolasku. Prema Božjem naumu, Abrahamova radost zbog Izakova rođenja i zbog njegova ponovnog rođenja nakon žrtve, bila je mesijanska radost: naviještala je i ocrtavala konačnu radost koju će ponuditi Spasitelj.
4. Druge izvrsne ličnosti iz židovskoga naroda blistaju u svojoj punoj vrijednosti u Kristovu svjetlu. To je slučaj s Jakobom, koji izlazi na vidjelo iz evanđeoske pripovijesti o Isusovu susretu sa Samarijankom.
Zdenac koji je drevni patrijarh ostavio svojim sinovima postaje, u Kristovim riječima, pretkazanjem vode koju će On dati, vode Duha Svetoga, vode koja teče u život vječni. (usp. Iv 4,14).
Mojsije također naviješta neke osnovne poteze Kristova poslanja. Kao osloboditelj naroda iz egipatskog ropstva, on unaprijed označuje pravi Izlazak Novoga saveza, sadržan u vazmenom otajstvu. Kao zakonodavac Staroga saveza, on unaprijed predstavlja Isusa koji proglasuje evanđeoska blaženstva i vodi vjernike unutrašnjim zakonom Duha. I ona mana koju Mojsije dade izgladnjelom narodu predslika je konačnog Božjega dara: “Zaista, zaista vam kažem: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu” (Iv 6,32-33). Euharistija ostvaruje skriveno značenje dara mane. Krist se predstavlja kao istinito i savršeno ispunjenje onoga što je bilo predkazano u slici u Starome savezu.
I drugi Mojsijev čin uključuje proročku vrijednost: da utaži žeđ naroda u pustinji, on čini da voda izbije iz stijene. “Blagdan sjenica” Isus obećaje utažiti duhovnu žeđ čovječanstva: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene. Kao što reče Pismo! Rijeke će žive poteći iz njegove utrobe” (Iv 7, 37-38). Obilno izlijevanje Duha Svetoga, što ga je Isus navijestio slikom rijeke žive vode, unaprijed je naznačeno vodom koju dade Mojsije. I Sveti Pavao, osvrćući se na taj mesijanski događaj, ističe njegovu otajstvenu vezu s Kristom: “Svi su pili isto duhovno piće: doista su pili od duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena bijaše Krist” (1 Kor 10,4). Uz Abrahama, Jakova i Mojsija, također David ukazuje na Krista. On je svjestan da će Mesija biti njegov potomak te ocrtava njegov idealni lik. Krist uzdiže taj lik na nadnaravnu razinu, tvrdeći da sam David tajnovito smjera na njegov, Kristov, autoritet, kad u psalmu 110. Mesiju zove “svojim Gospodinom” (usp. Mt 22,45).
Iz povijesti Staroga zavjeta izbijaju neki značajni potezi Kristova lica, lica koje je na neki način “naznačeno” u likovima osoba koje ga pretkazuju.
5. Osim u takvim predkazanjima, Krist je prisutan i u proročkim spisima Staroga zavjeta koja opisuju njegov dolazak i njegovo djelo spasenja.
Na poseban je način naviješten u liku tajnovitog “potomka” o kojemu govori Knjiga Postanka prikazujući istočni grijeh, ističući pobjedu u borbi protiv neprijatelja čovječanstva. Čovjeku zavedenu na zli put, božansko proroštvo obećaje dolazak drugoga čovjeka, ženina potomka, koji će zgaziti zmijinu glavu. (usp. Post 3,15).
Proročke pjesme o sluzi Gospodnjem (Iz 42,1-4; 49,1-6; 50,4-9; 52,13-53) stavljaju nam pred oči osloboditelja koji u svom moralnom savršenstvu počinje otkrivati Kristovo lice. To je lice čovjeka koji mesijansko dostojanstvo očituje u poniženju sluge. On daje samoga sebe kao žrtvu za oslobođenje čovječanstva od robovanja grijehu. Uzorno se ponaša u tjelesnim i nadasve moralnim patnjama velikodušno podnoseći nepravde. Kao plod svoje žrtve prima novi život i postiže sveopće spasenje.
Njegovo uzvišeno ponašanje otkriva se u Kristu, Sinu Božjemu, koji postade čovjekom, čija poniznost dostiže nenadmašivi vrhunac u tajni križa.