Misu na groblju „Kod križa“ u Krnjeuši, jedinom fizičkom tragu postojanja ove nekoć prostrane župe, predvodio je banjolučki biskup Franjo Komarica u zajedništvu s trojicom svećenika: jajačkim župnikom i gvardijanom fra Vinkom Markovićem, umirovljenim svećenikom iz Banje Luke vlč. Antom Barišićem te drvarsko-petrovačkime župnikom i upraviteljem Župe Krnjeuša don Davorom Klečinom.

Na misnom slavlju se okupilo 20-ak vjernika iz Banje Luke, Zagreba, Bosanskog Petrovca, Jajca, Drvara i Bosanskog Grahova.

Budući da se ovim misnim slavljem obilježavala 130. godišnjica osnutka župe, na početku je domaći župnik Klečina iznio povijesni prikaz osnutka, života, stradanja i nestanka Župe Krnjeuša koja je u ovom dugom razdoblju de facto postojala samo nepunih 50 godina, od osnutka 1892. do uništenja 1941. godine.

Župnik je iznio i kratke crtice iz života župnika mučenika Krešimira Barišića, koji je svjetlo života ugledao u Jajcu 1907., a s 34 godine podnio mučeništvo zajedno s trojicom mladih sjemeništaraca i s više od 240 svojih župljana koji su pobijeni 1941. godine.

U prigodnoj propovijedi biskup Komarica, osvrćući se na dvostruki spomen koji se slavi u Krnjeuši, podsjetio je na riječi starozavjetnog Propovjednika kako „sve ima svoje vrijeme: vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja, vrijeme rušenja i vrijeme građenja, vrijeme šutnje i vrijeme govorenja, vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje, vrijeme rata i vrijeme mira“.

„Prvih 5o-ak godina je za ovdašnju župnu zajednicu bilo vrijeme rađanja i vrijeme građenja i uglavnom vrijeme mira. A onda su brojni župljani i ove župe – zajedno sa svojim omiljenim i odanim im župnikom Krešimirom – doživjeli ‚vrijeme‘, zapravo nevrijeme, dapače ‚uragan‘ mržnje, rušenja, ubijanja. Preživjeli župljani su zatim doživjeli polustoljetno vrijeme prisilne šutnje i zabrane i samog spominjanja, a pogotovo govorenja i pisanja o istini, glede prošlosti svoje vlastite i svojih najbližih, tj. župljana“, rekao je banjolučki biskup.

Potom je podjetio na stradanje župnika Barišića s kojim su zvjerski ubijeni i bačeni u goruću župnu crkvu i trojica mladih sjemeništaraca: Ivan Skender (12 g.), Jure Tomičić (17 g.) i Ilija Poplašen (18 g). Mons. Komarica naveo je pismo koje je papi Piju XII. početkom rata uputio bl. kardinal Alojzije Stepinac u kojem on, uz neke druge stradale svećenike, spominje da je ubijen župnik iz Bosanskog Grahova don Juraj Gospodnetić, te također „uzorni svećenik i dobročinitelj tog istog pravoslavnog pučanstva don Krešimir Barišić, župnik u Krnjeuši, kojem su odsjekli jezik i uši i iskopali oči i onda ga živa bacili u vatru crkve u plamenu“.

Predslavitelj je također podsjetio što je do sada učinila Banjolučka biskupija na čuvanju sjećanja na mučenike, posebno u svjetlu pokretanja beatifikacije četvorice svećenika mučenika iz Drugog svjetskog rata, među kojima je i župnik Barišić. Zatim je podcrtao nužnost praštanja onima koji su nam nanijeli ili nanose zlo jer su tako činili i mučenici koji u tome trebaju biti uzor.

Na kraju mise biskup Komarica je pred spomen-križem izmolio molitvu odrješenja za župnika Barišića i duše svih pobijenih Krnjeušana u pokolju za čije se grobove ne zna, kao i za sve one koji počivaju na tom groblju.

Potom je župnik Klečina svima zahvalio na hodošašću u Krnjeušu u povodu dvostrukog spomena, a posebice izaslanstvu mučenikove rodne Župe Jajce, predvođenu župnikom, predsjednikom Općinskog vijeća Jajce Josipom Topićem i općinskim vijećnikom Ivom Šimunovićem. Kako bi se „fama sanctitatis“ mučenika Barišića što više proširila među njegovim Jajčanima dogovoreno je da se u mjesecu listopadu, na trodnevnici uoči blagdana sv. Luke, zaštitnika jajačkog samostana, u župnoj crkvi u Jajcu jedan dan održi misa i predstavljanje života i mučeništva župnika Krešimira Barišića. Također su općinske vlasti iz Jajca izrazile spremnost da financijski pomognu izgradnju manje spomen-kapelice na groblju u Krnjeuši.

Župnik Klečina je još istaknuo da istina, unatoč prisilnoj šutnji o zločinu u Krnjueši koja još uvijek traje, sporo, ali nezaustavljivo, ipak izlazi na vidjelo. Izrazio je zahvalnost Bogu što je na taj način priča o Krnjeuši ipak ostala netaknuta i čista, neokužena ideološkim i dnevno-političkim prepucavanjima, a to je prijeko potrebno kako bi Krnjeuša postala mjesto istine, praštanja, blagoslova i mira. Naveo je da je u zadnje vrijeme sve više pojedinaca i skupina koje hodočaste u Krnjeušu i svi su suglasni da je to mjesto duhovni biser u kojem se već sada događaju uslišanja.

Prije 2. svjetskog rata Župa Krnjueša imala je oko 1300 vjernika. Pogrom u Krnjeuši dogodio se 9. i 10. kolovoza 1941. kada je zapaljena cijela župa koju je činilo dvadesetak sela i zaselaka, uključujući župnu crkvu i kuću.

Točan broj ubijenih stanovnika Hrvata nikad nije utvrđen. Istraživanjima se došlo do preliminarne brojke od 240 ubijenih nedužnih civilnih osoba hrvatske nacionalnosti, od toga 72 žene i 49 djece do 12 godina starosti. Brojka od 240 osoba – koja nije konačna – odnosi se na uži dio župe i ne obuhvaća predjele koji su najviše stradali: južni dio župe oko Kulen Vakufa i Vrtoča s pripadajućim selima. Također, brojka ne obuhvaća poginule branitelje.

Župa Krnjeuša je u kolovozu 1941. u potpunosti uništena, tako da danas nema nikakva vidljiva traga njezina postojanja, osim devastiranog groblja „Kod križa” koje je uređeno i ograđeno prošlih godina.

Na komemoracije u Krnjeušu od 2015. – otkada su one pokrenute − uglavnom dolaze predstavnici Crkve, tj. Banjolučke biskupije, pojedinci i manje skupine vjernika.