Kustos Svete Zemlje za HKR: Bog želi preobraziti ono što bi bila tužna povijest ratova i ugnjetavanja u povijest spasenja

Crkva je Franjevačkom redu povjerila brigu za sveta mjesta u Isusovoj domovini i u okolnim zemljama. Kustodija Svete zemlje jest međunarodno tijelo kojim upravlja kustos ili gvardijan Sionskoga Brda koga izabire generalni definitorij na šest godina, i njom upravlja redovnom vlašću prema propisima Generalnih konstitucija i statuta.

Fra Francesco Patton kustos je do 2025. godine. Rođen je 1963. u Vigo Meanu u pokrajini Trento. Za kustosa Svete Zemlje izabran je prvi put 20. svibnja 2016. naslijedivši Pierbattistu Pizzaballu, današnjeg jeruzalemskog latinskog patrijarha. Član je talijanske Provincije sv. Antuna manje braće.

S njim je razgovarala novinarka Hrvatskog katoličkog radija Tanja Maleš.

Poštovani padre Francesco, koji su razlozi vašega dolaska u Hrvatsku?

Razlozi su različiti, prije svega došao sam zahvaliti za doprinos Hrvatske za izgradnju kapelice na Pastirskim poljanama u Betlehemu, kapelice koja je trebala biti svečano otvorena sada sredinom studenoga, a koja nažalost zbog rata još uvijek čeka hodočašće hrvatskih vjernika i taj službeni čin inauguracije i blagoslova.

Nadalje, došao sam zahvaliti Hrvatskoj na daru braće koju je dala Kustodiji. Mogli bismo reći da smo napravili svojevrsno hodočašće, zapravo smo htjeli posjetiti Šibenik, rodni grad svetog Nikole Tavelića koji je prvi hrvatski svetac i prvi mučenik Kustodije. Došli smo u domovinu fra Jeronima Mihaića koji je posebno značajan. Rođen je prije 150 godina ovdje u Hrvatskoj, na otoku Braču, potom je nekoliko godina proveo u Argentini, vratio se u Hrvatsku, a zatim se zainteresirao i postao franjevac Kustodije Svete zemlje. Kao franjevac Kustodije zauzeo se za obnovu i stjecanje nekih važnih svetih mjesta.

Po čemu ga posebno pamtimo? Prije 90 godina, 1933., zahvaljujući prijateljstvu s tadašnjim emirom Abdullahom, koji je bio prapradjed sadašnjeg jordanskog kralja, uspio je pridobiti planinu Nebo koja je izvanredno arheološko i vjersko nalazište. Nalazi se ispred Jerihona, a to je mjesto s kojeg je, prema knjizi Ponovljenog zakona, Mojsije mogao vidjeti Svetu Zemlju, a da nije mogao ući u nju. To je ujedno mjesto gdje je, prema predaji, Mojsije umro.

Zahvaljujući intuiciji i talentu fra Jeronima bilo je moguće, uz pomoć franjevačkih arheologa Franjevačkog biblijskog studija u Jeruzalemu, postupno vratiti bazilike iz bizantskog doba koje sadrže između ostalog prekrasne mozaike iznimne ljepote. Bilo je moguće obnoviti nalazište ne samo s arheološkog gledišta, već i s vjerskog gledišta. Sada je to drugo najposjećenije mjesto u Jordanu. Fra Jeronim posvetio je velik dio svojih sposobnosti povratku tog mjesta, a nakon njega naravno i drugi, napose fra Michele Piccirillo koji je bio veliki arheolog Kustodije Svete Zemlje glede bizantskih crkvi, mozaika i bizantske arheologije. Na planini Nebo počivaju zemni ostatci fra Jeronima, na mjestu gdje je Mojsije čuo posljednji Gospodinov poziv.

Zatim, ovo je prilika za susret s mjesnom Crkvom, za susrete sa subraćom i također za susrete s javnošću i političkim vlastima kako bismo istaknuli situaciju u kojoj se trenutno nalazimo.

Spominjete Hrvatsku kapelu u svetištu na Pastirskim poljima u Betlehemu. Kad bude otvorena, što će ona značiti za svetište i hodočasnike?

Ne znamo kada će biti otvorena jer sve ovisi o završetku rata. Nadam se da će se vrlo brzo moći otvoriti, jer bi to značilo da će rat vrlo brzo završiti. Čim rat završi, moći ćemo odrediti datum otvaranja.

Puno bi to značilo jer bismo mogli reći da je to dio projekta preuređenja čitavih Pastirskih poljana. Izvanredno je to mjesto. Zašto? To je mjesto gdje su u noći prvog Božića pastiri bdjeli i od anđela primili vijest da je Spasitelj rođen. To je ujedno mjesto gdje se orila pjesma slave Bogu na visini i mir ljudima koje ljubi na nizini. Stoga je to mjesto iznimnog vjerskog značaja, jedno je od najposjećenijih svetišta Kustodije Svete Zemlje.

Prije nekoliko godina pokrenut je projekt resistematizacije i preuređenja čitavog tog mjesta, kao i Špilje i arheološkog područja te smo htjeli imati niz kapelica za hodočasnike. Mislili smo da bi bilo lijepo i značajno pronaći sponzorstva na razini mjesne Crkve, a Hrvatska je odmah bila otvorena i dostupna financijski podržati izgradnju jedne od tih kapelica koja će očito biti na korist svim hodočasnicima, ali će na neki način biti most, poveznica, između hrvatske Crkve i Betlehema. Stoga mislim da će hrvatskim hodočasnicima biti jako lijepo doći u Betlehem, doći u Pastirske poljane i pronaći mjesto gdje će istovremeno biti u Svetoj Zemlji i kod kuće.

Kakve dojmove imate iz Hrvatske?

Hrvatska je zemlja s prastarom kršćanskom tradicijom i stoga je zemlja koja ima, rekao bih, čvrstu vezu s Crkvom i također jaku vezu s franjevačkim redom kojemu pripadamo. Hrvatska je, usuđujem se reći, uvijek bila kršćanska, a i franjevačka. Dakle, postoji jedna veza bliskosti.

Ovo nije moj prvi susret. Kada sam kao mladić bio na specijalizaciji u Rimu na istom je sveučilištu bila lijepa skupina subraće iz Hrvatske, od kojih sam neke ovih dana imao priliku ponovno susresti i pozdraviti.

Rekao bih da je ovo mjesto gdje se i ja pomalo osjećam kao kod kuće, a porijeklom sam iz Trenta i često se rado sjećam da smo do prije stotinjak godina ili nešto više bili dio tog oblika ujedinjene Europe koja već tada postojala, odnosno Austro-Ugarske. Stoga rekao bih da imam vrlo pozitivan dojam.

Zatim na razini pobožnosti, govorio sam i svojoj subraći kako me uvijek pogodi kada slaveći euharistiju čujem ljude kako pjevaju, dijelom zato što volim pjevati, dijelom zato što volim participativnu liturgiju. Iskustvo koje smo doživjeli upravo u domovini fra Jeronima, kao i iskustvo koje smo doživjeli slaveći u Šibeniku bilo je jako, jako lijepo, jer smo mogli doživjeti ljude koji su izražavali svoju vjeru na istinski participativan način kroz pjevanje. Evo, to su stvari koje na mene uvijek ostavljaju dojam s vjerskog gledišta.

Potom sam ovih dana, zahvaljujući Hrvatskoj, ponovno nakon mnogo godina vidio snijeg koji me podsjeća na moj rodni kraj.

Pođimo sada malo prema Betlehemu. Kakav će biti Božić u tome gradu ove godine?

Ove će godine biti tužan Božić jer hodočasnika nema zbog rata, grad Betlehem je prazan, vrata mnogih naših dućana koje pripadaju našim kršćanskim obrtnicima su zatvorena. Hoteli su zatvoreni i zato naši ljudi nemaju posla, ali u isto vrijeme naši su kršćani vrlo otporni i stoga bih rekao da vjera i dimenzija vjere prevladava čak i nad poteškoćama sadašnjeg trenutka. Oni sami kažu da je to nažalost stanje kršćana u Svetoj Zemlji i stoga čovjek mora biti sposoban prihvatiti takvu vrstu poteškoća želi li ostati.

Kršćani u Svetoj Zemlji žive od hodočasnika. Što će sada biti s njima? Planirate li kakvu akciju prikupljanja pomoći na razini sveopće Crkve, poput one na Veliki petak?

Da, prva i najvažnija potpora koju kršćani Svete Zemlje dobivaju kroz Kustodiju Svete Zemlje je upravo kolekta Velikog Petka. To je drevna kolekta koju je 1974. godine reformirao papa Pavao VI.  I ova kolekta se prikuplja u svim župama i u svim biskupijama po izričitoj Papinoj volji. Što se prikupi na Veliki Petak, potrebno je poslati povjerenicima za Svetu Zemlju koji su prisutni u raznim regijama, na raznim područjima, u raznim nacijama. I preko povjerenika za Svetu Zemlju ta solidarnost dolazi i do Kustodije Svete Zemlje. Kustodija svake godine izvješćuje Dikasterij za Istočne Crkve o aktivnostima koje su ostvarene kroz prethodnu godinu, a također izvješćuje i o prihodima iz pojedinih biskupija. Dakle, postoji izvještavanje, vrlo važna transparentnost.

Projekti koji se ostvaruju zahvaljujući kolekti za Svetu Zemlju odnose se na različita područja. Nema sumnje, to je briga o svetim mjestima, ne zato što bi sveta mjesta bila važnija od ljudi, već zato što kad ne bi bilo svetih mjesta u Svetom Zemlji, ne bi bilo ni ljudi. Stoga je briga o svetim mjestima također i na dobrobit lokalnog stanovništva.

Kolekta Velikog Petka koristi se za pastoralne aktivnosti, dakle za potporu župama koje se nalaze na području Svete Zemlje, ali također i za socijalno djelovanje. Spomenimo neke, primjerice škole. Kustodija Svete Zemlje ima 18 škola i one su otvorene svima – kršćanima i muslimanima. Vrlo su važne za socijalno djelovanje, jer su mjesta odgoja u suživotu, bratstvu i miru. Još jedan primjer socijalnog djelovanja je u Betlehemu, Dječji dom koji vodi fra Sandro Tomašević, hrvatski franjevac koji djeluje u Kustodiji Sveta Zemlja. To je vrlo važan socijalni rad, jer pruža dom i obitelj skupini od tridesetak djece bez obitelji ili čije ih obitelji ne mogu uzdržavati.

Socijalno djelovanje također se odnosi i na socijalnu pomoć, posebno u Palestini, ali i u Siriji i Libanonu, u vidu mogućnosti medicinske skrbi i nabave lijekova za lokalno stanovništvo koje ili nema prihode ili su oni apsolutno nedovoljni. Primjer jednog takvog izdatka je osobito u Palestini. Ondje smo u posljednjih nekoliko godina morali otvoriti različite klinike, u Libanonu smo u posljednjih pet godina otvorili tri klinike, još dvije u Siriji, jer je mjesečna plaća ljudi manja od 20 dolara. A ako se i razbole, zaista se ne mogu brinuti o sebi.

Uz ovo, postoje i druge aktivnosti koje se financiraju sredstvima Kolekte Velikog Petka, aktivnosti koje se odnose na izvanredne situacije. Primjerice, svi se sjećamo da je početkom godine u Siriji i Turskoj bio snažan potres. On je pogodio i dio područja na kojima djeluju braća Kustodije Svete Zemlje. Oni već nekoliko mjeseci rade na obnovi kuća, od kojih je 51 već osposobljena, što puno znači malim sredinama. Takvih hitnih slučajeva ima raznih vrsta.

Iz ovoga što kažete vidimo da je franjevačka i kršćanska misija u Svetoj Zemlji iznimno važna?

Nema sumnje, to je misija s dugom poviješću. Franjevačka prisutnost ovdje datira od 1217. godine. Dakle, prisutni smo više od 800 godina. Papa Klement VI. je 1342. godine našem redu želio povjeriti čuvanje svetih mjesta i od tada ne predstavljamo samo Franjevački red, već prisutnost Katoličke Crkve koja se brine o svetim mjestima i ljudima što žive oko svetih mjesta u Svetoj Zemlji. I ta je prisutnost donijela porast katolika nakon što je prethodno njihova nazočnost bila potpuno izbrisana. Pastoralno djelovanje malo pomalo dovelo je do ponovnog rođenja mjesne Crkve. Latinski patrijarhat ponovno je oživljen sredinom 1800-ih godina, zahvaljujući činjenici da su franjevci kroz nekoliko stoljeća imali dobru pastoralnu djelatnost. To je priča koja je, ponavljam, povezana i sa svetim mjestima, s kršćanskom zajednicom i s obrazovanjem, istraživanjem, s fakultetom biblijskih znanosti i arheologije. U širem smislu riječi, povezana je i s dijalogom, te stoga posredno znamo da je dijalog povlašteno sredstvo za izgradnju mira. Naša prisutnost u ovih osam stoljeća upravo zato je uvijek bila vrlo miroljubiva i dijaloška, često prisutnost koja je omogućila smirivanje napetosti i pomoć u posredovanju u slučaju sukoba. Nažalost, trenutno je naša mogućnost utjecaja na rat koji traje prilično umanjena, ali svakako nastavljamo barem moliti i senzibilizirati na crkvenoj i svjetskoj razini, a također i kroz susrete s predstavnicima vlada, posebice kršćanskih i katoličkih zemalja.

Padre Francesco, razgovarajmo malo i o ratu. Koja je uloga kršćana u Svetoj Zemlji dok traje rat?

Prije svega potrebno je razumjeti kako je izbio rat. Počelo je 7. listopada terorističkim napadom Hamasa na vojsku i na izraelsko civilno stanovništvo koje je živjelo oko Pojasa Gaze. To je značilo 1200 mrtvih i oko 250 otmica. Ta je činjenica bila šokantna kako za stanovništvo, tako i za izraelsku vladu. Nakon tog napada uslijedila je reakcija Izraela što je potom dovelo do pravog rata protiv Hamasa, zapravo protiv Gaze.

U dva mjeseca rata došlo je do puno razaranja, slike bombardiranja dopiru posvuda i izložene su svačijim očima. Nažalost prema evidenciji mrtvih, koja je uvijek nedostatna, a istovremeno strašna, procjenjuje se da je ubijeno više od 16000 ljudi zbog bombardiranja, a da je od tih 16000 više od 6000 djece. Stoga je to tragedija s određene točke gledišta.

Gdje su kršćani? Kršćani su u Izraelu, Palestini i također su u Gazi. U Gazi postoji mala kršćanska zajednica koja se sastoji od manje od 1000 jedinica. Ova mala kršćanska zajednica je pretežno grčko-pravoslavna, oni su vjernici Grčke pravoslavne crkve. Tu je i mala zajednica rimokatolika.

Ali kršćani tamo se zaista doživljavaju kao kršćani dalje od podjela među crkvama, tako da su sada primjerice mnogi grčki pravoslavci primljeni u rimokatoličku crkvu jer struktura gdje su se sklanjali bila je pogođena bombama. Pogođena je i rimokatolička župa. Što rade ti kršćani? Ti kršćani nastoje preživjeti te za njih je Crkva, čak i fizičko mjesto crkve, postala jedino mjesto gdje se nadaju da će biti sigurni, nadaju se da će Crkva biti poštovana i da neće biti bombardirana.

Svjedočanstva koja dolaze iz ove male zajednice su, rekao bih, poučna svjedočanstva jer ljudi doslovno žive unutar Crkve. Ono što zapravo rade tijekom dana je da mole. Mole se svakodnevno tako što dvaput slave euharistiju, mole krunicu, imaju klanjanje. Molitvom održavaju živom vjeru i nadu i mole Boga da bude očuvani u ovom vrlo teškom razdoblju.

Postoje dirljiva svjedočanstva. Osamnaestogodišnji mladić poslao je poruku u kojoj je rekao da je neposredno prije početka euharistijskog slavlja do njega stigla vijest da mu je kuća bombardirana, a taj je mladić poručio kako je sada njegov jedini dom Crkva. Kazao je: „osjećam da je ovo moj pravi dom i osjećam da su moj život i moja osoba sigurni i spašeni samo u rukama Isusa Krista“. To su svjedočanstva koja me posebno pogađaju jer u tim svjedočanstvima nema predbacivanja, nema mržnje, nema ljutnje ni prema jednoj ni prema drugoj strani. Ali postoji vapaj za mirom i spasenjem od Boga.

Postoje kršćani koji žive na Zapadnoj obali, odnosno u Palestini koji pate. Kao što su rekli, na primjer, kršćani iz Betlehema, u sadašnjem su trenutku trebala biti hodočašća. Svetišta su pak prazna, Betlehem je prazan, zavjese su zatvorene. Tako se i ostali nalaze u velikim poteškoćama, i ekonomskim i socijalnim.

Zatim postoje kršćani koji žive u Izraelu. To su kršćani koji govore arapski i čine većinu, kršćani koji govore hebrejski koji su manjina, kršćani koji su radnici, migranti, koji su tamo jer traže posao kako bi uzdržavali svoju obitelj. Svi su oni također dio zajednice. Kršćani koji su u Izraelu su u poteškoćama jer s jedne strane osjećaju da pripadaju državi Izrael, s druge strane osjećaju da pripadaju istoj kršćanskoj zajednici kao braća koja pate na Zapadnoj obali ili u Gazi. Jasno je da se kršćani koji govore hebrejski nalaze u poteškoćama. Neka djeca migranata su također u vojsci. Ne daj Bože da moraju pucati u vlastitog brata. Situacija je to velike patnje.

Ono što Crkva pokušava prije svega je pomoći kršćanima da prođu kroz ovaj teški trenutak čuvajući vjeru, nadu i ljubav. Bez teoloških kreposti ne može se napredovati u kršćanskom životu.

Patrijarh kardinal Pizzaballa napisao je vrlo važno, vrlo značajno pismo gdje je istovremeno osudio Hamasov čin i nerazmjernost izraelskog vojnog odgovora. Također je naglasio kršćanima da moraju biti mirotvorci jer u samoj kršćanskoj DNK postoji ideja pomirenja i praštanja i zato što znamo da se mir ne gradi samo unutar vlastite etničke skupine, već prepoznavanjem u svakom čovjeku sliku i priliku Božju. U svakom čovjeku vidjeti brata i sestru.

Sada je izazov za kršćane upravo to – biti u stanju biti kršćanin u kontekstu gdje nažalost raste mržnja. Rekao bih da je puno teže ugasiti mržnju koja se unosi u društvo nego smanjiti emisije CO2 u atmosferi. Štetnija je mržnja koja se diše u društvenoj sredini nego zagađenje na ekološkoj razini.

Nije laka zadaća kršćana i zadaća je koja također zahtijeva posebnu pozornost. Mi smo, na primjer, zatražili da ovo vrijeme došašća živimo sabrano, da izbjegnemo demonstracije koje mogu biti uvredljive prema onima koji najviše pate zbog rata. No, molili smo i za solidarnost, za razmatranje ne samo sadašnjosti nego i budućnosti, kako pomoći onima koji će se zbog rata opet naći bez doma i bez ičega.

Ujedno smo rekli kako moramo slaviti, naglašavajući vjersku dimenziju. Moramo slaviti kao zajednica, moramo slaviti kao obitelj, kao ljudi. Moramo dublje otkrivati kako slavlje otajstva utjelovljenja znači upravo slaviti Božji dolazak u našu povijest, koja je povijest sazdana od bijede, povijest sazdana i od ratova i od pandemija, čak i od prirodnih katastrofa. Ali ako Bog ulazi u ovu našu povijest to je upravo zato što želi spasiti nas koji živimo u ovoj povijesti i preobraziti ono što bi bila tužna povijest ratova i ugnjetavanja u povijest spasenja. Stoga je temeljno održati živom vjeru i tu svijest.

Bit ćemo svjedoci novog vala migracija kršćana koji će napustiti Svetu zemlju čim rat završi ili možda čak i prije.

I na kraju, molim Vas poruku za Božić našim slušateljima…

Poruka Božića poruka je Boga koji je blizak. Jedan talijanski pjesnik rekao je da u Božiću razmatramo Krista, zvijezdu koja se utjelovila u ljudskoj tami kako bi obnovio čovječnog čovjeka. Neka Božić bude prilika otkriti koliko nas Bog voli – do te mjere da je odlučio postati jedan od nas u potpunosti i cjelovito dijeleći naš život. Istodobno, neka nam Božić bude i prilika prisjetiti se onoga što nas Isus uči. Izvanredan tekst evanđelja, stranica koju smatramo stranicom o sveopćem sudu, kaže: „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”

Božić bi nas trebao potaknuti, a ne samo podsjetiti na rođenje našega Spasitelja, mora nas osposobiti  da mu poželimo dobrodošlicu i u najmanjem u kojem je on prisutan i traži da ga prihvatimo. Također, želio bih ovdje izraziti i još jedan tipično franjevački vid Božića. Ove se godine mi franjevci prisjećamo 800. obljetnice Božića u Grecciu. Nakon što se vratio u Italiju sa hodočašća po Svetoj Zemlji u kojoj je vidio betlehemsku spilju i jaslice u koje je Marija položila Isusa, te uz njih oltar na kojem se slavi Euharistija, sv. Franjo je osjetio poticaj i odlučio je ponoviti, rekonstruirati taj prizor. To je učinio u Grecciu, malenom selu u pokrajini Lazio, dolina Rieti, želeći učiniti vidljivim da kao što nam je postao blizak u obliku djeteta, nastavlja nam biti blizak i po Euharistiji. U Božiću prihvaćamo Gospodina koristeći riječi sv. Franje. Misleći na dijete Isusa, Boga koji se utjelovio, i na Onoga koji nam se daruje u Euharistiji, Franjo je rekao: „Ništa od sebe ne zadržavajte za sebe”, kako bi te zagrlio onaj koji je potpuno tvoj i potpuno ti se dariva.

Je li ispravno i vama u Svetoj Zemlji poželjeti sretan Božić u ratnim okolnostima?

Za našu kršćansku zajednicu bit će sretan Božić, jer svjetlo u tami svijetli, kaže sv. Ivan u Proslovu svoga evanđelja. I nastavlja govoreći da tama ne obuzima svjetlo. Svjetlo, pa tako i svjetlo djeteta Isusa, tog  vrlo malenog djetešca, svjetlo je tako važno, tako snažno sposobno osvijetliti tamu povijesti, ali i tamu koja se ponekad nađe i u svakoga od nas.