“Mladi su danas najosjetljiviji, jer su im mnoge stvari uskraćene, a proglašeni su i glavnim krivcima za širenje pandemije. Zapravo, ova nam kriza pokazuje tko smo i gdje smo, a ovaj prijelaz iz tradicionalnog kršćanstva prilika je za evangelizaciju”, naglasio je direktor nakladničke kuće Salesiana don Mihovil Kurkut. Ujedno je spomenuo da u novom “nenormalnom” svi pokušavamo ostati normalni te da se s malo dobre volje svaka situacija, pa i ova s podjelom sakramenata, uspijeva riješiti, ali je priznao da je teško nešto planirati.

Matija Ricov

Na pitanje je li problem u samom slavlju sakramenata ili obiteljsko slavlje nakon toga, voditelj zajednice ‘Nanovo rođeni’ iz župe u Botincu Matija Ricov je naglasio da se, ako poredamo prioritete i sakrament bude najvažniji događaj u danu, sve može lijepo organizirati. Potom je predstavio i model djelovanja Zajednice “Nanovo rođeni”: “Svećenik je, kao teolog, zadužen za katehezu. Međutim, svako se to gradivo treba predstaviti mladima i kroz konkretno svjedočanstvo mladih ljudi koji su im bliski po godinama. To je dobitna kombinacija, zato što se oni tad mogu poistovjetiti s tim naukom. Oni vide da u njihovom konkretnom životu može donijeti plodove i promjenu. Svjedočenje je jako važan segment rada s krizmanicima. Oni moraju čuti svjedočanstva, moraju vidjeti da je to primjenjivo i moraju moći sebe staviti u poziciju nekoga na koga se to odnosi.”

Odgovarajući na pitanje zašto se nakon potvrde mnogi udaljavaju od Crkve, don Mihovil je naglasio: “Ako na krizmu možeš doći kadgod hoćeš i bit ćeš krizman, ako možeš ne dolaziti na svetu misu i biti krizman, onda je to dokaz da premalo držimo do sebe, do našega Gospodina i do te djece koja nam dolaze. Nisu oni krivi, oni su žrtve svega toga. Često smo obeshrabreni i frustriran je i svećenik, frustrirana je obitelj, frustrirana je zajednica, a frustrirana su i djeca. Zato se prečesto čuje: “Ajmo to odraditi!” Tu tako ružnu riječ trebalo bi zabraniti, posebno u crkvenom svijetu. Mislim da treba ohrabriti naše zajednice i sudionike procesa evangelizacije i katehizacije. Treba im dati katehetski model i materijale, i svestrano osposobiti one koji to rade. S druge strane, imamo situaciju djece koja idu svojim pravcem. Crkva danas govori jezikom koji mladi ne razumiju, a mladi gore jezikom koji Crkva ne razumije. To su veliki problemi s kojima se moramo suočiti.”

don Mihovil Kurkut

Ricov je ponovio da je u radu s mladima svjedočenje ključno: “Kad mladi vide to kroz prizmu duhovnog boja, uvide važnost katoličkog nauka o spolnosti koji je danas jako napadnut. Ali ta svjedočanstva predbračne čistoće i mladih bračnih parova s djecom svijetle kao grad na gori. To mora biti jako konkretno i popraćeno svjedočanstvima, a opet se ne smije isključiti zahtjevnost kršćanskoga života koja se od njih traži. Kada im se na taj način ponudi vjera koja je cjelovita, koja obuhvaća sve što se u njima događa i objasni na način koji oni doživljavaju kao nov, onda oni i ostaju u Crkvi. A mi koristimo baš taj cjelovit pristup bl. Ivana Merza, koji je u tu formaciju uključio i fizičku i duhovnu, ali i intelektualnu i socijalnu dimenziju.”

Don Mihovil je dodao da je u enciklici pape Franje “Evangelii Gaudium”, kao i u dokumentu hrvatskih biskupa “Da vaša radost bude potpuna”, pristup mladima teoretski dobro razrađen, ali i da su oni koji trebaju provesti katehizaciju i sakramentalizaciju uglavnom prepušteni sami sebi. Iako salezijanci imaju dugo odgojno iskustvo, koje uključuje i oratorije, uvijek nastoje oko uključivanja mladih u život župne zajednice.

Maja Božić

Kad je riječ o primjerenosti dobi za sakrament primanja svete potvrde, katehistica i teologinja iz Zagreba Maja Božić je naglasila: “Jako je teško reći koja dob je primjerena. Neki nisu zreli ni u trećem razredu srednje škole. Neki su jako zreli u osmom razredu, ovisi isto kako ih život pogodi. Ali točno odrediti dob, da je osoba dovoljno zrela baš sa 14 godina, to je stvarno teško odrediti. Kakogod bude propisano, mi ćemo se prilagoditi, prilagodit ćemo kateheze i našu pripremu da ipak to bude neki trenutak u životu te osobe, kad stvarno za sebe može reći: ‘Ja sam punoljetni katolik i sada mogu izaći van jer me Duh Sveti ‘ošamario’, pa mogu početi propovijedati.”

Don Mihovil je također naglasio: “Pravo je pitanje što mi kao zajednica, u zadanim okvirima, možemo učiniti za našu djecu, naše obitelji? Župna zajednica mora biti svjesna da je ona subjekt, da je ona glavna u toj priči. Mi smo ti koje trebamo dati od sebe sve što možemo i mislim da prostora ima jako puno. Mislim da idem u pravom smjeru, samo treba vjerovati, treba zapeti, treba uložiti u te ljude, treba im navijestiti Isusa ispočetka. Ne možemo razmišljati o tome kao da su oni u to već upućeni jer su to dobili u obitelji ili školi. Ne, oni to nisu dobili. Dapače, oni su zapravo gladni i žedni, gladni dobre riječi, žedni iskustva Božjeg milosrđa. Trebamo zaista uložiti više energije, više novca, više uložiti u pripreme za naše ljude. Jednostavno, djeca su tu i žedna su Boga. Oni žele Boga u svom životu. Ali imaju li navjestitelja, imaju li onoga tko će biti s njima i među njima? To je pitanje koja bi svaka župna zajednica trebala sebi postaviti. Lako mogu gledati negdje drugdje, da mi je netko drugi kriv. Ne, nitko mi nije kriv. Ako sam tu, ako sam nešto vidio, onda je moja zadaća.”

U emisiji je istaknuto i da u pripremu za sakramente treba aktivno uključiti i roditelje i kumove. Roditeljski sastanak tako ne smije biti samo tehnički sastanak, nego i prilika za reevangelizaciju. A kum ili kuma bi, po crkvenom shvaćanju, trebali biti zamjenski otac ili majka, s obzirom da u slučaju roditeljske smrti preuzimaju i duhovnu i materijalnu brigu o kumčetu.