U prigodnoj propovijedi p. Ike je govorio o nadi po kojoj zadobivamo i baštinimo obećano, na zemlji i na nebesima:  „Ako počnemo misliti da nema budućnosti, onda ćemo biti kao lude djevice iz evanđelja, koje će početi trošiti ulje svojega života. No, postoje i mudre djevice. One se nisu dale obmanuti. One su one koje se sjećaju dobroga iz prošlosti, i pune su nade za ono što dolazi. Nada nam treba, i moramo je iznova buditi. Bog je onda bio s nama. Zar nismo molili krunice kao nikada? Zar ih nisu naši branitelji nosili oko vrata? Ili: zar nije neprijatelj upravo rušio naše tornjeve, pucao strojnicama u raspeća, sakatio ih. Ne znači li to da je zapravo pakao bio protiv nas, a da je Bog onda bio s nama? Bog je i danas s nama: nikada nismo imali toliko mnoštvo zdravih pokreta laika; toliko istinski učenih, pobožnih kao danas. Ako se zagledamo u ovu istinu, postat će nam jasno da – Bog sasvim sigurno ima i sveti naum s našim narodom. Bog preko križa ima svoj plan. S tom nadom, rađa se želja vratiti u svoj Emaus, kako bih bio dio Božjeg plana, i kako bih, kao mudre djevice, upravo s njim palio svjetiljku svoga žića u pravi čas, na slavu Božju.“

Fra Ljubomir je na početku prigodnog programa, koji je kao i pjevanje na misi animirao zbor mladih pod vodstvom Terezije Štimac, istaknuo da „uskrsno otajstvo rasvjetljuje sve naše smrti. Dopire do Vukovara, Škabrnje i svih drugih mjesta i osoba Lijepe naše pogođenih stradanjem. Isusovo uskrsnuće izvor je svima potrebnog oslobođenja i ozdravljenja.“

Misi je nazočio predstavnik Hrvatske ratne mornarice u mornaričkom zapovjedništvu NATO saveza kapetan fregate Zoran Dražić kao i izvanredni otpravnik poslova Veleposlanstva Republike Hrvatske u Ujedinjenoj Kraljevini Davor Ljubanović koji je u prigodnom obraćanju istaknuo kako „grad Vukovar ima osobito značenje u hrvatskoj povijesti i predstavlja nacionalni simbol otpora, žrtve, pobjede i zajedništva u obrani državnoga suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Hrvatske u Domovinskom ratu. Stoga se prema žrtvi Vukovara, herojstvu i mučeništvu vukovarskih branitelja i civila odnosimo s dubokim poštovanjem. Herojska obrana i žrtva Vukovara zlatnim slovima upisane su u hrvatsku povijest i kamen su temeljac suvremene Hrvatske. One su važna sastavnica hrvatskoga nacionalnoga identiteta“.

Proslavi Hrvatskoga dana sjećanja u HKM u Londonu prethodila je duhovna obnova pod geslom „Nada ne postiđuje!“ (Rim 5, 5)  koju je od 11. do 12. studenoga predvodio o. Ike Mandurić.

Prvi nagovor bio je govor o svetosti žrtve u kontekstu Svetog Pisma i kršćanskog života: „Danas osjećamo snažan ponos i divljenje, zahvalnost i osjećaj sigurnosti, hrabrosti, samopouzdanja. Sve ovo što imamo, dugujemo hrabrim pojedincima koji su dali svoje živote. Bez njih bismo osjećali očaj, strah, nemoć, tjeskobu i beznađe. Hrabri ljudi su prepoznali opaku prijetnju, i stavili su se između nas i prijetnje nad našim životima. Umjesto bijega ili života u tjeskobi, izabrali su žrtvu, i založili su svoje živote za nas. Poput Krista, i oni su odabrali put žrtve. Mi danas imamo drugačiju budućnost zahvaljujući njima. Danas kroz ova sjećanja, Bog nas hrabri da izaberemo ljubav.  Ljubav je mudra i vidi da se život može sačuvati samo spremnošću da ga se žrtvuje. Ljubav je ta koja kaže: Tvoja bol je moja bol, tvoja prijetnja je moja prijetnja. Tvoja patnja i moja je patnja. Žrtva je posvuda, i život u ljubavi moguć je samo na način žrtve.“

U prigodnoj propovijedi p. Ike je naglasio kako „naše vrijeme odiše materijalizmom, koji hoće i kod kršćana relaksirati načela i poglede na život. Stalna je tendencija da se duhovnost i odnos s Bogom usmjeri na ovozemaljsko. No, postoje i drugi pogledi na ovaj život: to je pogled mudrih svetaca, koji su se dali nadahnuti, i kojima je Nebo objavilo nešto oko nevidljivo, što ih je tako ganulo da su gledali kako sve ovozemaljsko založiti za to obećanje. Takvi, mudri, upravo streme za tim da sve što ovdje čine, bude usmjereno k tom obećanju. To su oni koji su slobodni dopustiti da ih ljubav zahvati. To je škola Kristova. To je put i to je rješenje svih frustracija ovog vremena.“

Drugi nagovor bio je o zahvalnosti kao načinu baštinjenja Božjeg i ljudskog dara: „Put do radosti, do ljubavi i sreće, vodi preko zahvalnosti za žrtvu – koja je za nas prikazana. Zahvalnost nam posvješćuje kako smo važni, ljubljeni, i kako se isplati živjeti. Ona je kadra u nama probuditi i ljubav – koja stvara i čini dobro oko nas, po kojoj svijet postaje bolji, i koja je konačna zapovijed koju nam Gospodin daje. Moguće je, i česta je pojava, da je čovjek nesretan samo stoga što je zagledan u ono što nema, premda je silno bogat. To je moguće i u odnosu i prema Domovinu. Stoga, naša odgovornost i dužnost je krenuti u sjećanje. Tamo gdje je ono često, i ljubav živi. Gdje umre sjećanje, umre i zahvalnost, probudi se nezadovoljstvo, i utihne ljubav. Ako se dobročinstava, ljudskih, Božjih, bratskih, budemo spominjali, živjet ćemo! Ako se herojskih žrtva – djela ljubavi koja je Bog nadahnuo – i u kojima je sami Bog bio; ako po sjećanju u nama živne zahvalnost, prostrujat će i ljubav, snažna, živa, kreativna; probudit će se ponos, entuzijazam, i spremnost na odgovor ljubavi – koja će domišljati: kako da ljubav Domovinu uzvratim. Stoga je zahvalnost – po sjećanju koje ovih dana obnavljamo, potencijal – iz koje će niknuti ljubav živa, kao jamac za nove naraštaje“.

o. Ivan Mandurić, Davor Ljubanović, Zoran Dražić i fra Ljubomir Šimunović