Međukulturna integracija

1. Približava se Svjetski dan selilaca i izbjeglica. Ovaj bih puta u godišnjoj poruci, što vam je već po običaju upućujem za taj dan, htio obratiti pozornost na stvarnost selilaštva pod vidom integracije.

Tu riječ mnogi koriste kako bi označili potrebu da se raseljene osobe istinski uklope unutar zemalja koje ih primaju, no sadržaj ovoga pojma i njegovo provođenje ne mogu se tako lako definirati. U tom smislu čini mi se uputnim ocrtati pravu sliku toga pojma pozivajući se na nedavnu uputu “Erga migrantes caritas Christi” (usp. br. 2, 42, 43, 62, 80 i 89).
U njoj integracija nije predstavljena kao neka vrst asimilacije, koja bi vodila poništenju i zaboravu vlastitoga kulturnoga identiteta. Dodir s drugim, naprotiv, vodi prema otkrivanju “tajne” drugoga, prema otvaranju za drugoga u prihvaćanju pozitivnih vrijednosti i, na taj način, u davanju vlastitoga doprinosa većem međusobnom poznavanju. To je dug proces koji cilja oblikovanju društava i kultura, čineći ih u još većoj mjeri odrazom mnogostrukih Božjih darova ljudima. Raseljena osoba, u tom procesu, nastoji ostvariti korake potrebne za uklapanje u društvo, kao što je razumijevanje jezika zemlje i prilagođavanje zakonima i potrebama posla, izbjegavajući tako stvaranje gorkih podjela.
Neću ulaziti u razjašnjavanje različitih vidova integracije. Ovom prilikom želim samo, skupa s vama, produbiti razmišljanje o nekim posljedicama njezina međukulturalnoga vida.

2. Nikome nije stran sukob identitetâ, koji se često pojavljuje u susretu osoba različitih kultura. U tome ne nedostaju ni pozitivni elementi. Uključujući se u novo okruženje, raseljena osoba često postaje svjesnija nego drugi toga tko je, posebice kad osjeća nedostatak osoba i vrijednosti važnih za nju.
U našim društvima označenim globalnom pojavom selidbe potrebno je tražiti pravu ravnotežu između poštivanja vlastitoga i priznavanja tuđega identiteta. Potrebno je, doista, priznati legitimitet pluralnosti kultura prisutnih u jednoj zemlji, u skladu s očuvanjem reda o kojemu ovisi društveni mir i sloboda građana.
Moraju se, zapravo, isključiti asimilacijski modeli, koji nastoje od različitoga načiniti presliku sebe, kao i modeli marginalizacije raseljenih, koji se mogu razviti sve do prihvaćanja apartheida. Put kojim valja ići jest put prave integracije (usp. Ecclesia in Europa, 102), otvorena pogleda u budućnost, koji ne želi razmišljati samo o razlikama između selilaca i domaćina (usp. Poruka prigodom Svjetskog dana mira 2001., 12).

3. Na taj se način rađa potreba za dijalogom među ljudima različitih kultura u ozračju pluralizma koji nadilazi obično toleliranje te postaje simpatija. Sam život selilaca i domaćina jednih kraj drugih vodi prema međusobnom zatvaranju kultura ili ustanovljenju među njima odnosa označenog izvanjskim i jednostavnim toleliranjem. Nasuprot tome, trebalo bi promicati međusobno oplođenje kultura. To podrazumijeva poznavanje i međusobno otvaranje kultura, u ozračju istinskoga razumijevanja i dobrohotnosti.

Kršćani, sa svoje strane, svjesni transcendentnoga djelovanja Duha, znaju usto u različitim kulturama prepoznati prisutnost “dragocjenih religioznih i ljudskih elemenata” (usp. Gaudium et spes, 92), koji mogu dati dobre izglede međusobnom razumijevanju. Očito, potrebno je povezati načelo poštivanja kulturalnih različitosti s načelom očuvanja zajedničkih vrijednosti kojih se ne može odreći, jer su utemeljene na univerzalnim ljudskim pravima. Odatle izvire klima “građanske razboritosti” koja omogućuje prijateljski i dobar suživot.
Ako se, dosljedni sebi samima, kršćani ne mogu odreći propovijedanja Evanđelja Kristova svim stvorenjima (usp. Mk 16,15), to moraju činiti, očito, poštujući tuđu savjest, postupajući uvijek u ljubavi, kako je već sveti Pavao preporučio prvim kršćanima (usp. Ef 4,15).

4. Lik proroka Izaije, na kojega sam više puta podsjetio u susretima s mladima čitavoga svijeta (usp. Iz 21,11-12), može se upotrijebiti i ovdje kako bih pozvao sve vjernike da budu “jutarnja straža”. Poput straže, kršćani moraju ponajprije čuti poziv u pomoć koji dolazi od tolikih raseljenih i izbjeglih, no potom moraju djelatnom zauzetošću poboljšavati izglede za nadu, koji trebaju naznačiti zoru otvorenoga i solidarnoga društva. Oni su prvi koji moraju naslutiti Božju prisutnost u povijesti, pa i onda kad još sve izgleda zavijeno tamom.
Uz tu želju, koju pretvaram u molitvu onome Bogu koji je naumio skupiti oko sebe sve narode i sve jezike (usp. Iz 66,18), svima uz najtoplije osjećaje upućujem svoj blagoslov.

Vatikan, 24. studenoga 2004.