Na kolokviju su bili mons. Zgrablić, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, ministar Franjevačke provincije sv. Jeronima fra Tomislav Šanko, provincijal franjevaca trećoredaca u Hrvatskoj fra Branko Lovrić te svećenici iz župa i ustanova u kojima djeluju milosrdnice u Zadarskoj nadbiskupiji.

Na susretu su bile i sestre milosrdnice iz Zadra, Splita, Šibenika, Sinja i drugih mjesta gdje djeluju, redovnice iz drugih redovničkih družbi, viši redovnički poglavari i poglavarice s predsjednicom Hrvatske redovničke konferencije s. Lidijom Bernardicom Matijević, izaslanik gradonačelnika Grada Zadra  Mladen Klanac te suradnici i dobročinitelji sestara.

Na kolokviju su održana izlaganja „Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog i njena karizma“ s. M. Gracijane Gracin, „Društvene i crkvene prilike u Zadru u drugoj polovici 19. stoljeća“ prof. dr. don Zdenka Dundovića i „Dolazak sestara milosrdnica u Zadar i njihovo djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji“ s. M. Blage Bunčuge.

U pozdravnom govoru, glavarica Provincije Navještenja Gospodinova – Split s. M. Andrijana Mirčeta rekla je da „visoka obljetnica predstavlja priliku za zahvaliti Bogu što je po sestrama vinkovsku karizmu kršćanske ljubavi 1874. doveo i u Dalmaciju, najprije u Zadar, a onda postupno diljem Zadarske nadbiskupije i drugih biskupija u Dalmaciji“.

„Ovaj jubilej je prigoda zahvaliti svim sestrama, živima i preminulima, koje su se požrtvovnim služenjem ugradile u duhovni rast vjernika Zadarske nadbiskupije i u dobrobit svih koji su bili upućeni na njihovu pomoć“, poručila je.

S. Gracin predstavila je povijest družbe, koju su sv. Vinko i sv. Lujza utemeljili u 17. stoljeću.

„Sv. Vinko i sv. Lujza de Marillac bili su različitih osobnosti. Vinko, gaskonjski seljak, odrastao je u krilu voljene obitelji. Lujza, pariška aristokratkinja, bila je odbačena od svoje obitelji zbog svoga nezakonitog rođenja. Vinko, mlad, poduzetan, upuštao se u različite pothvate kako bi se potvrdio, nalazio je načine da priskrbi materijalna dobra. Lujza, odgajana u zavodima, priželjkivala je ostati skrivena u samostanu redovnica. Vinko je čovjek seljačkog temperamenta koji zna čekati. Lujza žuri stići na cilj, ne boji se suprotstavljati društvu ili Crkvi. Proživljavajući osobna iskušenja postaju svjesniji dobrote Božje prema njima osobno i žele se posvetiti siromasima. Ljubav prema Bogu i siromasima će ih ujediniti. Njihova otvorenost Bogu u traženju izlaza iz osobnih iskušenja i tjeskoba prerasla je u plodonosnu suradnju s milošću Duha Svetoga. Njihovim osnivanjem nove ženske redovničke zajednice u Parizu 1633. karizma milosrdne ljubavi postaje živo tkivo nove družbe. Vinko tu novu zajednicu naziva Družba kćeri kršćanske ljubavi. Sv. Vinko u Pravilu sestrama piše da će častiti Krista kao izvor i uzor svake ljubavi, služeći mu tjelesno i duhovno u siromašnima, bolesnima, djeci, zatvorenicima. Njihovi samostani su kuće bolesnika, klaustri su im gradske ulice i bolničke dvorane, klauzura im je poslušnost. Njihova prisutnost na ulicama Pariza i Francuske, a vrlo brzo i izvan granica zemlje, potvrđuje koliko su vapijuće bile potrebe vremena. Sa svih strana stizale su molbe da im pošalju sestre. Nije bilo moguće zadovoljiti sve te potrebe, pa su neki svećenici po uzoru na sv. Vinka i vođeni njegovim uputama, u svojim sredinama osnivali zajednice sestara. Tako je već krajem 17. st. u Francuskoj bilo nekoliko zajednica žena koje su živjele u duhu sv. Vinka. Za razliku od drugih ustanova, te sestre ili Kćeri milosrđa nisu polagale redovničke zavjete i nisu primale prihode, ali su smjele živjeti svoj poziv izvan klauzure. Predano služenje Kristu u osobi siromaha učinilo je da se to novo stablo kršćanske ljubavi razgrana diljem svijeta i postane tada najbrojnija duhovna obitelj Crkve. Sv. Vinko je osnovao Družbu Kćeri kršćanske ljubavi u Parizu 1633. godine. Po uzoru na sv. Vinka, župnik Louis Chauvet osnovao je bolničke sestre u Levesvilleu 1694. godine. Biskup Paul Godet seli sestre iz Levesvillea u Chartres 1708. i naziva ih Kćeri sv. Pavla. Daje im superiora i pravila. Sestre odlaze u Zabern (1734.), Strassburg (1749.), a za vrijeme Francuske revolucije 1789. sve im je oduzeto i rastjerane su. Uprava Družbe u Strassburgu od samostana sestara 1823. čini Kuću matica i rasadište milosrdnica. Zatim odlaze u Zams (1825.), Beč (1832.), München (1832.) i Innsbruck (1839.)“, podsjetila je.

Govorila je i o dolasku družbe u Hrvatsku.

„Iz Zamsa, šest sestara dolazi u Zagreb 5. rujna 1845. na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika koji se zalagao za dobro hrvatskog naroda čija su prava i tada bila negirana. Svjestan da nema duhovnog ni kulturnog preporoda bez prosvjete, velika mu je briga odgoj mladeži. Osobito je skrbio za osobe bez sredstava za život te je nastojao stvoriti materijalne i duhovne uvjete za napredak hrvatskog naroda na vjerskom, kulturnom i materijalnom polju. Godine 1841. kupuje zemljište i počinje graditi samostanske zgrade u današnjoj Frankopanskoj ulici u Zagrebu, u želji da sestre što prije dođu i započnu svoje djelovanje. Sestre su u Zagrebu otvorile žensku osnovnu školu za koju su Zagrepčani bili jako zainteresirani te su odmah upisali više učenica nego su očekivali. Tri mjeseca poslije, sestre su u samostanu otvorile i bolnicu, primajući prvih dvanaest bolesnica. Zbog velikog polja rada, sestrama se prvih godina pridružilo i više domaćih djevojaka pa se 1856. zajednica osamostalila i postala nova Družba sestara milosrdnica s Kućom maticom u Zagrebu. Doista mora da su bile žarke one prve molitve, plodonosno ono prvo trpljenje i blagoslovljeni svi napori, kad je mala zajednica od šest sestara postala rasadište dobrotvornosti u novijoj povijesti. Prema Konstitucijama Družbe, sestre smatraju posebnim poslanjem naviještati riječ Božju djeci, mladima i odraslima poučavajući ih u kršćanskom nauku. Djelatnost Družbe obuhvaća odgoj i obrazovanje djece, mladih i odraslih osoba, prvenstveno siromašnijih. Tijekom nepuna dva stoljeća, Družba je intenzivno živjela karizmu i razgranala svoju prisutnost i djelovanje u prosvjetno-odgojnom i socijalno-karitativnom području. Sestre su u Zagrebu otvorile zabavišta, osnovne i stručne škole, gimnaziju, učiteljsku školu, razne tečajeve, kako bi pridonijele kvaliteti života ljudi, evangelizirale ih i dovodile Kristu, kojeg žele proslaviti svojim životom. Djeluju i u ženskim i muškim kaznionicama (prva filijala izvan Zagreba je Muška kaznionica u Lepoglavi), popravnim domovima, ustanovama za psihički bolesne osobe, sirotištima, domovima za stare i nemoćne, u bolnicama, oporavilištima, pomažu bolesnike po kućama. Poslije Drugog svjetskog rata, kad je bezbožni komunistički režim sestrama oduzimao posjede i djelatnosti, trudeći se oduzeti im i pravo na život, sestre su se više uključile u apostolat po župama jer im je to tada praktički bilo jedino moguće. Djelovale su diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, u Vojvodini, Srbiji, Kosovu, Turskoj, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj. U novije vrijeme otvarane su filijale diljem Zapadne Europe i Sjeverne i Južne Amerike, najviše da sestre budu blizu iseljeničkoj Hrvatskoj, do najnovijeg misijskog iskoraka na Solomonske otoke“, izložila je s. Gracin.

Potom je tumačila značenje karizme koju milosrdnice njeguju.

„Redovnički život redovito se vidi kao povlašteno mjesto karizme. I karizmi! Na tom tragu Drugi vatikanski koncil naglašava kako je vrhovno pravilo redovničkog života nasljedovanje Krista. Na početku svake ustanove tj. zajednice je osoba ili više njih kojima Duh Sveti svojim svjetlom, milošću, kako kaže KKC, daje raspoznavati zahtjeve Evanđelja u njihovom vremenu, koji je njihov put za nasljedovanje Krista. Uranjajući sve više u zajedništvo s Kristom, njihovo svjedočenje postaje jasnije očitovanje vjere ljubavlju djelotvorne, kako kaže sv. Pavao. U novim izazovima sestre postaju svjesne svoga zvanja ili karizme, suočavajući se s povijesnom zbiljom u kojoj se nalaze i premišljaju je u svjetlu Evanđelja. Otkrivaju sebe i svoje zvanje u otkrivanju znakova vremena. Stoga, gotovo neizbježno, nadilaze uspostavljeni red, prekidaju s ustaljenim običajima, pozivaju na novo i nečuveno (p. Luigi Guccini). Ako izostane promišljanje u svjetlu Evanđelja, kakvo je to onda nasljedovanje Krista. Mnoge krize poziva u redovništvu danas možda baš tu imaju svoj početak. Sv. Vinko poučava i potiče svoje duhovne kćeri da će svoje poslanje ostvarivati u prvom redu ljubeći Gospodina i siromahe koje je nazivao gospodarima, u međusobnoj ljubavi. Na mnoge zahtjeve i izazove svoga vremena, Vinko je nastojao otkriti uvijek nova djelovanja. I Isus garantira da ćemo siromahe uvijek imati uza se. Premda s oslabljenim snagama, godinama koje nosimo i krizom novih zvanja, ne odustajemo od želje i nastojanja da živimo svoje poslanje u današnjem svijetu i nasljedujemo Krista“, poručila je.

Završnu riječ uputila je vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog iz Zagreba s. M. Jelena Ikić. „U Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji sestre su razvile bogatu djelatnost, u prvom redu zdravstvenu i socijalnu, karitativnu, ali i odgojno-obrazovnu. Samo su Bogu znane molitve i žrtve s kojima su se sestre suočavale, ali i blagoslovi koje su primile“, istaknula je.

„Molim Gospodina da našu Družbu obdari novim zvanjima, kako bismo mogle nastaviti svoje milosrdno poslanje u Zadru i na drugim mjestima“, zaključila je zahvalivši svima koji su organizirali obilježavanje jubileja.

Na početku kolokvija, pjesmu „Zov milosrdne ljubavi“ s. Vilme Šurjak recitirala je s. M. Cecilija Bašić. Zbor sestara milosrdnica pod vodstvom s. M. Mirte Škopljanac Mačina pjevao je pjesme „Sto pedeset ljeta“ (V. Šurjak – Š. Marović) i „Vjere Vinkove stijeg“.

Kroz program kolokvija vodila je s. Katarina Nekić.

Čestitke sestrama uputili su požeški biskup Ivo Martinović, rektor Sveučilišta u Zadru prof. dr. Josip Faričić i poglavarica Provincije Majke dobrog savjeta – Rijeka s. Marija Gracijana Prodan.

Proslavu jubileja organizirali su Provincija Navještenja Gospodinova i Samostan sv. Vinka Paulskog u Zadru.