Misa i pobožnost križnoga puta „Put Njegov i roda našega“ u Vukovaru

Ovaj naš današnji skup o 74. obljetnici stradanja mnogih nevinih Hrvata, Nijemaca, Mađara i Srba započeli smo kod križa koji je postavljen na inicijativu vukovarskih franjevaca. Svaki kršćanin ima pravo na križ iznad svojega groba, ali komunistički zločinci oduzeli su to pravo mnogima kojih se danas želimo sjetiti. Položili smo cvijeće i vijence i zapalili svijeće ispod križa kao znak našeg poštovanja i ljubavi za mnoge naše rođake, prijatelje i znance. Nakon toga sudjelovali smo u pobožnosti križnog puta za koji je papa Benedikt XVI. u rimskom Koloseumu 2006. godine rekao: „Križni put nije nešto iz prošlosti i ne odnosi se samo na jedno određeno mjesto na zemlji. Gospodinov križ obuhvaća svijet. Njegov križni put prolazi kontinentima i vremenima.“ Nadalje, papa je sve pozvao da ne budu samo gledatelji na križnome putu: „I mi smo uključeni i trebamo potražiti svoje mjesto. Na križnome se putu ne može biti neutralan. Pilat, skeptički intelektualac pokušao je biti neutralan, biti izvan svega, ali se baš tako postavio protiv pravednosti, a za prilagodljivost svoje karijere.“

Križni put je prošlost, ali i sadašnjost. U ovo naše vrijeme mnogi će reći, a mediji rado objaviti, kako se ne treba opterećivati prošlošću koja nas prati u našem hodu prema budućnosti. Treba već jednom završiti Drugi svjetski rat, a i novi Domovinski rat ne treba previše naglašavati. A nas je danas okupilo sjećanje na ljude i događaje u Vukovaru na današnji dan, ali i dane koji su slijedili nakon 12. travnja 1945.

Dakako da je već prošlo mnogo godina. Psalmist govori kako je ljudski vijek 70 godina, ako smo zdravi 80. (usp. Ps 90) Malo je živih svjedoka toga vremena. Sjećanja su izblijedjela, a oni koji su znali ili koji i danas znaju istinu, ne žele o tome govoriti niti priznati zločine. Kako bismo mogli zaboraviti svoje roditelje, svoje očeve, svoju braću i sestre, koji su tih dana, kako smo kasnije slušali, „nestali“!? Dakako da nas to „nestali“ nikad nije moglo utješiti niti zadovoljiti. Uvijek smo se pitali: Gdje su oni, kako su završili svoje zemaljsko putovanje i tko je to učinio da su nestali? Uostalom, nije moguće da čovjek može sam od sebe nestati. Kada smo u ovo naše vrijeme čuli izjavu jednog zastupnika u Hrvatskom saboru koji je rekao i zapisao: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“ Ostali smo u čudu. Je li to moguće?! Je li moguće u ovo naše vrijeme izreći takvu misao bez obzira kako je tumačili? No, za utjehu tom zastupniku možemo reći: u Vukovaru 1945. posao je obavljen temeljito. Mnogi su nasilno odvedeni u nepoznato i najvjerojatnije ubijeni i pokopani na mjestima za koje mi ne znamo, a zločinci znaju i taje do dana današnjega. Da bi bili sigurniji, nas, koji smo ostali živi, protjerali su iz Vukovara da ne bismo danas-sutra bili živi svjedoci zločina – toga „dobro odrađenog posla“ u Vukovaru. Nismo o tome smjeli govoriti. Dobili smo kasnije i napismeno da su nestali s potpisom: „Smrt fašizmu, sloboda narodu.“ Desetljećima smo uživali u toj „slobodi“ koja je ostavila posljedice do danas. No, ipak se barem nešto događa. Tako je 2004. godine u izdanju Matice hrvatske u Vukovaru ugledala svjetlo dana knjiga Mirka Kovačića „U potrazi za istinom“. U njoj čitamo sljedeće: „Autor koji je iskustva stradanja Hrvata osjetio u svojoj obitelji i na svjedočenjima sugrađana i poznanika, odredio si je kao cilj osvijetliti ta zbivanja. U neovisnoj Hrvatskoj došlo je vrijeme da se o tomu progovori, prije svega, to je dug prema stradalnicima da ih se ne zaboravi. Cilj nije bio nekomu se osvetiti, nego prikupiti i objaviti podatke i dokumente koji će svjedočiti o martiriju Vukovara u okvirima stradanja Hrvata u novijoj povijesti.

Pobjednici su te dane 1945. godine nazvali „oslobođenjem“, a u vukovarskim hrvatskim domovima zavladao je strah i slijedile su likvidacije. Podignute su brojne neutemeljene optužbe da treba likvidirati sve „narodne neprijatelje“ u cilju osiguranja „slobode, bratstva i jedinstva i novog poretka“. Pokazalo se da je dovoljno samo biti Hrvat, pogotovo ako je još ugledan i imućan.

Istraživanja su vršena u dva smjera. Prikupljena je dokumentacija iz arhivskih fondova i zapisana su sjećanja suvremenika, rodbine i prijatelja. Ukupno je u ovoj knjizi obuhvaćeno 387 stradalnika. Njihovo spominjanje, bez obzira na eventualne krivnje, nije nikakva rehabilitacija pojedinaca, već osnovno ljudsko pravo na spomen, na obiteljsko i ljudsko sjećanje.

Osnovni sadržaj knjige koji čini dokumentacija od 387 stradalih, većinom Hrvata, podijeljeno u pet poglavlja, odnosno, stradale osobe svrstane su u pet grupa:
– osobe nestale u vukovarskim bartolomejskim noćima od 12. travnja 1945. kada su odvedeni Hrvati iz svojih domova i pogubljeni (119 osoba)
– stradali od Bleiburga i na križnom putu (57 osoba)
– stradali na bojištima, ubijeni, umrli u logorima (71 osoba)
– preživjeli sudionici križnog puta koji su mogli svjedočiti o svojim stradanjima (67 osoba)
– osobe suđene od sudova na osnovi često lažnih optužbi (73 osobe)“.

Ove godine čuli smo mnoštvo izjava o komemoraciji u Bleiburgu oko kojih ima nesporazuma, možda i uslijed raznih provokatora prijašnjih godina, a naš stav je potpuno jasan. Rekao sam to i u svojoj propovijedi u Bleiburgu 2006. godine: „Ovdje smo jer želimo naći svoje mjesto. Ne možemo biti neutralni. Želimo znati istinu i želimo se, na neki način, odužiti žrtvama, svima koji su ovdje bili osuđeni na smrt. Ovo nas mjesto podsjeća na prvu postaju Isusovoga križnog puta u kojoj Pilat izgovara riječi kako ih je zapisao sveti Ivan: „Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice.“ No malo zatim na povike rulje ponavlja iste riječi uz dodatak: „Uzmite ga vi i raspnite.“ Mnogi su ovdje uzeli križ neizvjesnosti i krenuli na put na kojem su mnogi bili mučeni i ubijani, a preživjeli su u velikom strahu desetljećima šutjeli. Neki su s tom tajnom otišli u grob.

O tom vremenu govorio je i naš kardinal Josip Bozanić na Macelju 5. lipnja 2005.: „Voljeli bismo, konačno, hrabro i iskreno zatvoriti tu stranicu povijesti bez mržnje i želje za bilo kakvom osvetom imenujući pravim imenom sve ono što se događalo. Čini se, pak, da istina i danas nailazi na veliki otpor o čemu svjedoči sustavno veličanje ideologa i nositelja zala poraća kao i zatiranje elementarnih ljudskih sloboda i toliko nepravdi koje su obilježile komunističku vladavinu u našoj domovini. Naime, za razliku od drugih naroda, kojima je 1945. godine vraćena sloboda i demokracija, uvođenje marksističkog totalitarnog sustava za nas je značio nov početak zatvora i ubijanja nevinih ljudi.“

Dalje je kardinal nastavio: „Jedinstveni smo u osudi svih zala koje su uzrokovali fašizam i nacizam, ali kada su u pitanju zločini komunističkog vremena, tu se vole primjenjivati neki drugi kriteriji. Žrtva je uvijek žrtva, ma tko ona bila i zločin je uvijek zločin, ma tko ga učinio. Vjerujem da to imaju na umu oni koji u našem društvu obnašaju odgovorne službe te imaju mogućnost svojim konkretnim potezima raščišćavanju i rasvjetljavanju onih, još uvijek otvorenih pitanja iz toga vremena, kako nam ne bi bila stalni kamen spoticanja i sporenja te razlog razdora u našem narodu. Naime, povijesni hrvatski antifašizam bez povijesnog hrvatskog antikomunizma zatvara se u ideologiju klasne mržnje i terora.“

Ovom današnjom molitvom i sjećanjem željeli bismo maknuti taj kamen spoticanja iz prošlosti, ili ga barem umanjiti, da nam ne otežava hod prema budućnosti. No, to ne možemo bez otkrivanja istine, bez osude zločina i zločinaca s bilo koje strane. O svemu tome poučava nas Isus u križnom putu u kojem se poistovjećuje s našim križnim putevima, koji nas uči o opraštanju i ljubavi prema svakom čovjeku. To želimo i danas pokazati ovom svetom misom i molitvom: Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po Srcu svome!