MISA OPROŠTAJA I UKOPA KARDINALA KUHARIĆA (3) - IZ PROPOVIJEDI NADBISKUPA BOZANIĆA

Zagreb, 14. 3. 2002. (IKA) – Opraštajući se od svoga prethodnika na stolici zagrebačkih nadbiskupa mons. Josip Bozanić je podsjetio na dio oporuke u kojoj blagopokojni Kardinal piše o svojim doživljajima smrti koja je “rađanje za vječnost”. Takav trag vjere “našega Kardinala”, kako ga je jednostavno nazivao vjernički narod, obvezuje, rekao je zagrebački nadbiskup. “Kada danas ja, kao njegov nasljednik, ne bih govorio o Bogu kojega je on naviještao i o njemu koga nam je Bog darovao – kamenje bi progovorilo”, rekao je nadbiskup ističući kako i veliko mnoštvo vjernika govori “kao živo kamenje Crkve”. Danas je na ovom Kaptolskom brijeg ispisano više od sjećanja što ne dopušta da prevlada tuga već osjećaj vjere i nade, što je sve izraz vjernosti onome što je Kardinal živio i propovijedao. Pozdravljajući zatim nazočne kardinale, nadbiskupe i biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, sav vjernički puk kao i predstavnike ostalih vjerskih zajednica, visoke predstavnike državnih vlasti te diplomatskoga zbora, nadbiskup Bozanić je ukratko podsjetio na životni put kardinala Kuharića svjestan kako iz škrtih podataka iz bogate Kardinalove biografije nije moguće proniknuti u sve bogatstvo duha koje je u sebi nosio i koje je obilato drugima dijelio. “Kardinal Kuharić bio je nadasve čovjek vjernik, i to vjernik koji je iz dna duše vjerovao u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i u Božji svijet; vjernik informirane i formirane vjere koju je stalno, sve do svoje smrti, proučavao – ali ne samo zato da o njoj bude poučen, nego da sve više i više živi po vjeri. Bio je dakle vjerujući vjernik: u svagdanjoj i blagdanskoj svetoj misi i u cjelini svoga života i djelovanja”, rekao je zagrebački nadbiskup. Iz te je vjere on progovarao kao zagovornik malenih i obespravljenih, kao neposredan i blag sugovornik, odlučan i neslomiv navjestitelj spasenja, kao neumorni branitelj istine i slobode, kao odgojitelj savjesti i kao iskreni hrvatski domoljub. A nadasve bio je “obilje skromnosti” koja je iznicala iz vjere u Boga. Ta ga je vjera posebno jačala u časovima kušnji u teškim poratnim vremenima kao i u kasnijim iskušenjima pod komunističkim vlastima. “Znao je podići glas koji se nije plašio biti dosljedan i koji nije ulazio u nejasne kompromise, bez obzira na cijenu nerazumijevanja, a ipak je uvijek čuvao širinu susreta” rekao je propovjednik ističući kako je Kardinal tijesno srastao sa svim hrvatskim vjernicima, što se posebno očitovalo tijekom velike proslave “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, od 1976. godine kod Gospe od Otoka u Solinu, po Branimirovoj godini 1979. na Grgurovu polju u Ninu, pa do vrhunca na Nacionalnome euharistijskom kongresu 1984. u Mariji Bistrici. “Obilazio je iseljenike, promičući jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske. Svojim je zalaganjem i djelovanjem dao izniman doprinos ostvarenju toliko priželjkivanoga prava hrvatskoga naroda da ima samostalnu državu”, rekao je mons. Bozanić ističući kako je i Kardinalova i radost čitavoga naroda zbog stvaranja neovisne države bila pomućena nametnutim ratom. Posebno se sjetio propovijedi blagopokojnoga Kardinala na Veliku Gospu 1991. kada je on govorio o Bogoljublju i čovjekoljublju koje ne smije biti zadojeno mržnjom ni osvetom. Kardinalove povijesne riječi “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!” – mons. Bozanić je istaknuo kao izraz njegova mirotvorstva utemeljenog na čvrstoj vjeri. Iz te je vjere slijedio njegov ekumenski žar, raspoloživost za dijalog, želja za praštanjem i pomirenjem na koje je neumorno pozivao vjeran svome biskupskom geslu “Bog je ljubav”. “Ako postoje #!nezgodna vremena#!, onda je on živio u jednome od njih, zajedno sa svojim vjernicima, sa svojim ponižavanim hrvatskim narodom, kojemu je znao brisati suze”, ustvrdio je propovjednik. Njegov je govor o ljubavi pretočen je u snažniji poticaj pomoću njegovih djela milosrđa, od brige za “Caritas” do onih najobičnijih susreta s ljudima kojima je bila potrebna materijalna ili duhovna pomoć.
“Dragi naš oče i brate, kardinale Franjo! Zahvalni smo Bogu što smo mogli biti zajedničari Vaše gorljive vjere, nade i ljubavi. Bili ste nam ponizan i hrabar pastir. U ime svih vjernika Zagrebačke nadbiskupije i Crkve u hrvatskome narodu zahvaljujem Vam na baštini dobrote koju ste živjeli i nama predali; hvala na baštini djelotvorne evanđeoske istine koju ste svojim životom naviještali”, rekao je na kraju nadbiskup Bozanić uputivši molitvu svecima koje je blagopokojni Kardinal posebno štovao. (j03360ts)