U zajedništvu s biskupom Vidovićem bilo je trinaest svećenika Hvarske biskupije i biskup u mir Pero Sudar. U koncelebraciji su bili generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić te hvarski dekan i župnik don Toni Plenković. Liturgijsko pjevanje predvodio je katedralni zbor pod ravnanjem i orguljskom pratnjom maestre Klare Milatić. Pri oltaru su posluživali nedavno zaređeni đakon i ovogodišnji mladomisnik Hvarske biskupije don Ivan Brstilo te bogoslovi hvarske biskupije Tonči Prugo, Domagoj Babić i Božidar Plenković, kao i članovi bratovština Sv. Križa i Sv. Nikole.

Nakon biblijskih čitanja, svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja dana u trenutku primanja svetoga reda. Potom je biskup Vidović blagoslovio bolesničko ulje i posvetio ulje krizme. Oba ulja svećenici su ponijeli u svoje župe. Misno slavlje počelo je po završetku četrdesetodnevnog klanjanja koje je započelo procesijom s Presvetim po Trgu sv. Stjepana I., pape i mučenika, a završeno je u hvarskoj katedrali s blagoslovom s Presvetim koji je udijelio biskup u miru Pero Sudar.

Biskup Vidović na početku mise sve je pozdravio: svećenike i redovnike, osobito biskupa u miru Peru Sudara i đakona Ivana Brstila te bogoslove. Zahvalio je vjernicima za molitve, žrtve  i podršku svećenicima koji danas slave svoj Svećenički dan, kao posebni dan u Hvarskoj biskupiji. Napomenuo je kako u ovom misnom slavlju misli i na svećenike koji zbog najavljenog nevremena nisu mogli krenuti s Visa i Brača na Hvar.

U propovijedi je Biskup istaknuo kako je „temeljni poziv koji Bog Otac upućuje svakom čovjeku zapravo poziv na svetost: ‘Sveti  budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš’ (Lev 19, 2). Isti poziv na svetost uputio nam je Isus kad ono reče: ‘ Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski’ (Mt 5, 48). Biti savršen, biti svet, kako nam sam taj korijen te riječi kaže, znači imati sve. Svet je onaj koji ima sve. Sve u apsolutnom smislu ima samo Bog. On je jedini svet. On je izvor života i svetosti. Mi smo sveti, odnosno, mi primamo od punine svetosti  upravo toliko koliko smo otvoreni Bogu, izvoru svetosti , onoliko koliko komuniciramo s Izvorom, koliko crpimo milost svetosti s Izvora.

Mogući problemi nastaju kad prekinemo odnos s Bogom; kad čovjek odvrati svoj pogled od Gospodina i usmeri ga prema samome sebi; kad mi sami postanemo mjera vrijednosti. A znamo, kad padne vertikala, ostaje samo horizontala, naši međusobni odnosi i borbe. Uspoređujući se s drugima, kako smo skloni samima sebi, s lakoćom mislimo da smo bolji jedni od drugih, i ja od tebe i ti od mene. I svi smo u jednom trenutku bolji, i svi smo najbolji. Međutim, duboko u sebi svjesni smo da to baš ne stoji, da to nema veze s istinom, da je to zapravo laž“, pojasnio je biskup Vidović.

„Jedina osoba s kojom se možemo i trebamo uspoređivati da bismo otkrili istinu o sebi jest Bog, naš nebeski Otac. Ta, na njegovu smo sliku stvoreni. On je jedina prava mjera po kojoj mogu spoznati sebe u istini. Potrebno je samo kratko stati pred Bogom, kao pred zrcalom, da bismo otkrili kako stršimo na sve strane, kako smo izišli iz okvira svoje stvarnosti i malenosti. Ta spoznaja sebe jedan je poseban milosni trenutak i početak mudrosti koja nas uvijek vraća Bogu, izvoru života i svetosti, oslobađajući nas potrebe bilo kakvog suda prema drugima. Netko divno reče: ‘Što sam bolje poznavao sebe, to sam manje prigovarao drugima“, napomenuo je biskup Vidović.

„Temeljna istina našeg života glasi: niti smo svoji niti imamo išta svoga. Sve što jesmo i što imamo u konačnici pripada Bogu. Problem nastaje kad se koristimo darovima, zaboravljamo na darovatelja; kad zbog dara mislimo da smo bolji, veći i pametniji od drugih i da zbog toga imamo pravo glasa i pravo suda. Dar pripada isključivo Bogu, a ono što pripada nama i ono oko čega se trebamo truditi jesu plodovi. Darovi su samo sjeme, samo jedna mogućnost, ali ne živi se od sjemena ni od mogućnosti, nego od plodova. Plodovi su znak prepoznavanja. I sam Isus reče: ‘Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati’ (Mt 7, 16).

I što uopće znači da netko ima veći ili manji dar kad znamo da je Bog isključivi darovatelj i da on daje darove primjerene svakom čovjeku po mjeri njegova uzrasta? „Bog ne gleda kao što gleda čovjek; čovjek gleda na oči, a Bog gleda što je u srcu“ (1 Sam 16, 7). Božja mjera nije količina, nego punina. Tako, primjera radi, puna boca, makar malena, po Božjoj mjeri vrijedi više nego veća boca koja je napola puna ili napola prazna. Božja mjera je punina. Punina je znak savršenosti. Punina životne ostvarenosti, koju svjedoče plodovi, jest svetost“, rekao je biskup Vidović.

Naveo je primjer kako je na jednoj tiskovnoj konferenciji neki novinar, koji nije simpatizirao Majku Tereziju, pa je htio omalovažiti i nju i njezino životno djelo, rekao kako je današnji svijet puno gori nego što je bio kad je Majka Terezija započela svoje djelo i sav svoj život posvetila brizi najsiromašnijima među siromašnima. Novinar ju je pitao: „Ne osjećate li da je vaš život kao i sve ono što ste radili, a zbog čega vas mnogi dižu u nebesa, zapravo čisti promašaj?“. Na to je Majka Terezija tom novinaru odgovorila s majčinskom ljubavlju i smiješkom: „Dragi čovječe, ja nikada nisam željela niti nastojala mijenjati svijet. Sve što sam željela i oko čega sam se trudila jest da budem kapljica, samo kapljica Božje ljubavi. Zar mislite da je to nevrijedno?“ „A ne, ne mislim“, nesigurno je odgovorio novinar. „A zašto mi se vi ne pridružite?“ pitala ga je Majka Terezija. „Kad biste mi se vi pridružili, bile bi već dvije kapljice“. „Imate li možda ženu?“ nastavila je Majka Terezija. „Imam“, odgovorio je novinar. „Recite i njoj. Bit će nas tada tri kapljice. Sigurno imate i djece?“ „Imam troje djece, Majko Terezijo,“ već se smješkao novinar. „Recite i njima, bit će nas šest kapljica“, rekla je Majka Terezija.

„Ako se pridružim i ja kao biskup i vi, poštovani svećenici i redovnici, kao i svi vi, dragi vjernici, bit će to mnoštvo kapljica Božje ljubavi. I kad bi svi vjerni kršćani u svijetu bili samo kapljica Božje ljubavi, zajedno bismo bili ocean Božje ljubavi i s lakoćom bismo obnovili raj zemaljski kao predokus onog budućeg raja koji nas čeka na kraju ovozemaljskog života“, poručio je biskup Vidović.

„Bit našeg kršćanskog poziva, kao i našeg svećeničkog i redovničkog poziva nije u obraćenju svijeta, drugih, nego u obraćenju sebe.  Mi smo samo korita koja Bog želi pretvoriti u rijeke svoje ljubavi koja će po nama doteći do srca svakog čovjeka koji nam je povjeren kao i do onih koje usput susrećemo. Stoga, prihvatimo mjeru svoje stvorenosti i malenosti i shvatimo da je naš maksimum biti kapljica ljubavi koja, združena s drugim kapljicama, čini ocean Njegove ljubavi. To je put svetosti  na koji smo svi pozvani“, zaključio je biskup Vidović koji je na kraju misnog slavlja čestitao svećenicima Svećenički dan, a vjernike zamolio da nastave moliti, žrtvovati se i biti uz svoje svećenika, kao što se i svećenici mole, žrtvuju i stoje uz svoje vjernike.