Misa posvete ulja u subotičkoj katedrali

U uvodu mise biskup se spomenuo četiri svećenika biskupije koji ove godine slave zlatnu obljetnicu svećeničkog ređenja: vlč. Stjepana Bošnjaka (na službi u Porečko-pulskoj biskupiji), preč. Györgya Juhásza, preč. Josipa Leista, i vlč. Petera Szárvasa, koji ove godine slavi srebrnu misu. Spomenuo se i vlč. Jenőa Vergua, koji slavi dvadesetu obljetnicu ređenja, prošlogodišnjega mladomisnika vlč. Damjana Pašića i ovogodišnjega kandidata za svećenički red đakona Dušana Balaževića. Pozdravio je i sve svećenike, dijecezanske i redovnike, te redovnice i ostali Božji narod.

U homiliji koju je izrekao središnja tema su misli pape Franje o svećeništvu i svećenicima.

„Što više i dublje budemo upoznavali i promatrali Isusa, to ćemo bolje spoznavati sami sebe. Ne kaže se bez razloga  da čovjek spoznaje sebe u mjeri u kojoj spoznaje Boga. Svjesni toga, najbolje ćemo procjeniti svoju sremnost na žrtvu i odricanje ako se ispitamo koliko doista možemo, sa svetim Pavlom, za sebe reći: ‚Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist‘ (Gal 2, 20). A Krist je, poslušan svome Ocu, živio i predao se posve za nas. To znači: u mjeri u kojoj u nama bude živio Isus, i mi ćemo sebe, slaveći otajstva vjere, prinositi Bogu za spas svijeta. Isto tako ćemo, u mjeri sjedinjenosti sa Isusom, slijediti i njegovu strpljivost i njegovu samilost prema povjerenom nam narodu, za koji je govorio da su kao ovce bez pastira, iako su imali mnoštvo učitelja i dušobrižnika. Razlog je bio u tome što je njihova briga  za narod bila lažna, jer su prvenstveno mislili na sebe i svoje interese, a ne na narod. Koliko Isus bude živio u nama, tolika će biti i naša spremnst da u svako doba budemo dostupni ljudima, posebno onima najslabijima. Trebamo priznati da nema boljeg ogledala za ispit naše savjesti, nego što je promatranje sebe u svjetlu Isusova života i djela. Svima nam je jasno da Crkva kao brižna majka, preko svojih pastira neprestano poziva svoju djecu na ispravno nasljedovanje Isusa Krista. U ovo doba to posebno intenzivno čini preko pape Franje, koji nas uporno potiče da budemo svećenici koji će neumorno svjedočiti ljudima Božju blizinu. Netko je rekao kako Crkva predvođena papom Franjom želi biti prepotgnatljiva, prije no po bilo čemu drugom, kao kuća Božje strpljivosti. Valja trajno provjeravati koliko onim što činimo i kako činimo ispunjavamo taj zahtjev pred koji nas Crkva danas stavlja“, kazao je u homiliji biskup Večerin.

Naveo je i da se svećenika tiče i ono što papa govori o kršćaninu općenito. „On kaže: ‚Kršćanin s punim ranim vremenom‘ nije onaj koji sjedi i divi se u zrcalu svojoj vjeri ili o njoj vodi teoretske rasprave, već onaj koji izlazi iz samog sebe, hrabro uzima svoj križ i kroči putovima, da bi sa svima dijelio radost evanđelja. Te su nam riječi opet povod za ispit savjesti, za pitanje: Je li pastoral kakav provodimo pastoral čekanja i teoretskog mudrovanja ili pastoral izlaska i kročenja putovima, da bi se svima dijelila radost evanđelja? Krucijalni je problem svakog pastorala odnos između riječi i djela. Trebamo se složiti sa papom da se ne može svjedočiti evanđelje bez konkretna svjedočenja života. Onaj koji nas sluša i vidi treba moći čitati u našim djelima ono što sluša iz naših usta. Potrebno je to neprestano imati na pšameti i o tome se pred Bogom svakodnevno ispitivati, kako se ne bi dogodilo da se uzalud trudimo. Raskorak u našem životu između riječi i djela, vjere i života, prema papi Franji, nastaje kao posljedica klanjanja nekom idolu umjesto pravom Bogu. Može to biti bolesna svećenička ambicija, karijerizam, stavljanje sebe u središte, težnja za prevlašću nad drugima, da budemo jedini i neprikosnoveni, ili neki grijeh uz koji smo vezani. Papa nam poručuje da je klanjanje idolima vrlo suptilna stvar, jer idola držimo dobro skrivenim. Njegovo otkrivanje je preduvjet kako bismo mogli služiti pravome Bogu druge dovoditi na taj put“, zaključio je biskup Večerin.

U slavlju Missae chrismatis prisutni svećenici obnovili su svećenička obećanja, te su posvećena i blagoslovljena sakramentalna ulja. Misa je slavljena na hrvatskom i mađarskom jeziku. Pjevanje je predvodio zbor kantora Subotičke biskupije, koji je također pjevao dvojezično. Zborom je ravnao katedralni kantor i zborovođa Miroslav Stantić.