U uvodnom djelu misnoga slavlja katedralni župnik je istaknuo da bi ovaj dan želio posebno moliti za duše u čistilištu, za onu trpeću Crkvu koja je na putu prema onoj proslavljenoj Crkvi koja je slavljena na Svi svete. Najveće duhovno dobro koje nam Bog daje je misa u kojoj se Gospodin sam uprisutnjuje, u kojoj nam daje snagu i milost.

Na početku propovijedi župnik se osvrnuo na to da su okupljeni na misi došli tu jer imaju nekog svog pokojnika za kojeg prinose ovu misu jer na se na ovaj dan Crkva posebno spominje svih vjernih mrtvih. Možda je ovaj dan obavijen i tugom i sjećanjem, ali je ovo i slavlje uskrsnuća, naglasio je. Svaka misa je slavlje muke, smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa Krista.

Svatko od nas ima neko svoje iskustvo opraštanja s bližnjima. Propovjednik se prisjetio da mu je prije 40 dana umro dobar prijatelj koji je živio sveto, a tako je i umro. Kada pogleda njegov život sve ono što je u patnji i boli napisao razmišljajući o svome životu, o obitelji, ženi, djeci onda se vidi da je kroz tu bol on imao iskustvo Božje blizine. Vidi se da je ta njegova patnja bila smislena i da je u njoj iskusio život, život s velikom žrtvom i da je upravo prošao kroz smrt u život.

Upravo na Dušni dan čita se čitanje iz Knjige mudrosti u kojem se kaže da nam se čini kada čovjek umre mlad da nam se to čini besmislenim. Upravo Knjiga mudrosti govori da za vječnost ostaje ono dobro što je taj učinio.

Svećenici imaju često, gotovo svakodnevno iskustvo susreta s ljudima koji umiru. Župnik je naveo i primjer žene koja je živjela pobožno i sveto, vjerovala u Isusa i čekala dok ne dođe svećenik da je ispovijedi i da joj sakramente da može u miru poći potpuno svjesna.

Svi mi sigurno imamo sličnih iskustava onih koji su vjerovali i predali svoj život Bogu, nastavio je propovjednik. Broj godina nije znak dobra života nego je znak jesmo li stvarno živjeli s Gospodinom. Govoreći o evanđeoskom ulomku kako Isus dolazi Marti i Mariji, a njihov brat Lazar je bio već četiri dana u grobu, župnik je primijetio kako su sestre zvale Isusa, ali im se nije odmah odazvao, kao da ih je pustio nije bio tu. Tada mu je Marta prigovorila da je on bio tu njihov brat ne bi bio umro. Ali su prošli kroz to iskustvo smrti. I mnogi su došli tješiti Martu i Mariju, čak je i Isus zaplakao i prošao kroz tu bol. On sam na križu je prolazi kroz tu bol.

Isus pita Martu vjeruje li ona da će njen brat uskrsnuti, nastavio je tumačiti detalje evanđelja, a ona odgovara da vjeruje da će se to dogoditi o uskrsnuću. „I nas Isus pita ovih dana kada se molimo za pokojne vjerujemo li da naši pokojnici nisu izgubljeni, vjerujemo li da sve ono što su činili u ljubavi ostaje u vječnosti“, potaknuo je katedralni župnik vjernike na promišljanje o svojoj vjeri. Podsjetio je i kako uvijek kada se okupe na misi slave uskrsnuće i uvijek to ispovijedaju, zajedno s Martom i Marijom.

„Mi vjerujemo, Gospodine, da si ti uskrsnuo i da ćeš uskrisiti našu braću i sestre. Mi danas na poseban način ispovijedamo našu vjeru u uskrsnuće. Našim se vjernima život ne oduzima nego se mijenja“, kazao je župnik u propovijedi te se spomenuo onih koji su na putu, onih koji su u čistilištu i onih svetih koje se na Svi svete slavilo, „a koji su nam najbliži kao zagovornici“.

Kazao je i kako sa dušama u čistilištu, koje su na putu prema nebu, imaju jedan poseban odnos. „Mi se za njih možemo moliti, a oni od nas traže molitve“.

Mi na misi ispovijedamo novo nebo i novu zemlju, kako kaže sveti Ivan, nastavio je. Nema boli ni jauka jer Gospodin sve čini novo.

„Trebamo zahvaljivati na dobrima koja su ti naši pokojni činili. Svaki put kada smo jedni drugima iskazivali ljubav, mi smo zapravo govorili ti nećeš umrijeti. U ljubavi se dotičemo i s našim pokojnima, osobito u tom sjedinjenju u euharistiji. Isus kaže: Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje ako i umre živjet će. U Isusu Kristu i toj perspektivi uskrsnuća sve biva drugačije i osmišljenije jer imamo perspektivu uskrsnuća“, zaključio je katedralni župnik Lučić.

Na misi je pjevao katedralni zbor pod vodstvom prof. Maje Marušić.