Misa zadušnica i sprovod vjeroučiteljice Mirjane Srednoselec

U velikom broju, uz članove njezine obitelji, okupili su se oko lijesa ispred oltara njezini župljani, vjeroučitelji, prijatelji, kolege i učenici iz škole.

Mirjana Srednoselec je preminula u svom domu, nakon teške i kratke bolesti. Rođena je 26. kolovoza 1969. u Bukovoj Gori kod Tomislavgrada. Pripada prvoj generaciji vjeroučitelja koji su se s velikim žarom odazvali pozivu svoje mjesne Crkve, vratiti vjeronauk u školske klupe početkom školske godine 1991./1992., nakon što je iz njih istjeran 1952. Radila je u OŠ Josipa Kozarca u Vinkovcima gdje je ostala do kraja života.

Bila je suradnica Katehetskom uredu i Agenciji za odgoj i obrazovanje Podružnice Osijek. Srednoselec je 19 godina bila voditeljica županijskog stručnog vijeća vjeroučitelja vinkovačkog područja te vodila brigu o njihovom stručnom usavršavanju.

Brojni su vjeroučitelji i svećenici bili njezini pripravnici te su uz njezinu pomoć stekli temeljne pedagoške, metodičko-didaktičke i katehetske kompetencije. Srednoselec je bila predana svojoj župnoj zajednici, darujući svoje talente u radu s djecom i mladima te kroz vođenje crkvenog zbora.

Misu zadušnicu predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić u zajedništvu s domaćim župnikom Krešimirom Jukićem, dr. sc. Josipom Bošnjakovićem, voditeljem Obiteljskih savjetovališta, Krešimirom Šafom, župnikom u Ivankovu, Mihaelom Mađarevićem, župnikom u Kruševici i dugogodišnjim nuštarskim župnikom u miru Slavkom Vrankovićem. Pjesmom je misu pratio župni zbor.

Sprovodne obrede predvodio je dr. sc. Bošnjaković ispred crkve i na mjesnom groblju. Od Mirjane su se oprostili njezini vjeroučitelji, župni zbor te kolege nastavnici i profesori OŠ Josipa Kozarca iz Vinkovaca.

Nadbiskup Hranić se u homiliji mise zadušnice osvrnuo na evanđeoski tekst Isusove Velikosvećeničke molitve iz Ivanovog evanđelja te je u nastavku istaknuo: „Nije li smrt i naše drage Mirjane od koje se duboko ražalošćeni opraštamo, istodobno i trenutak našeg zahvalnog vrednovanja njezinog vjerničkog identiteta i života predanog Bogu i evangelizacijskom poslanju Crkve u kojemu moramo priznati da nas njezin život i djelo ispunjaju poštovanjem i zahvalnošću te da su njezino životno svjedočanstvo i smrt proslava Boga.

Zato smo za ovu prigodu oproštaja od nje izabrali i pročitali drugi dio Velikosvećeničke molitve, koja je u stvari Isusov zagovor, molitva Ocu za učenike koji su bili s njim. Oni su ti za koje Isus može reći Ocu: ‘Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali’ (Iv 17, 6). ‘Objavljivati Božje ime ljudima’- bio je Mirjanin život i poslanje. Bio je to njezin osobni vjernički odgovor u kojemu je ona poput Blažene Djevice Marije Bogu dopustila da do kraja zahvati i oblikuje njezin život, da on uđe i bude prisutan u životima tolikih osoba, osobito djece i mladih kojima je bila poslana kao vjeroučiteljica u školi.

Danas se mnogi vole nazivati karizmaticima. No, karizmatici nisu oni koji se sami tako nazivaju, nego oni koje drugi kao takve prepoznaju. A karizma je uvijek odgovor na potrebe Crkve. Za život drage pokojne Mirjane možemo mirno i bez pretjerivanja reći upravo to: njezin je život predstavljalo i predstavlja pravi karizmatički odgovor na potrebe Crkve na našim prostorima u vrijeme nakon demokratskih promjena prije nešto više od 30 godina, na potrebe vremena. Kad su poslije demokratskih promjena Crkvi trebali vjeroučitelji u školi, Mirjana se odazvala o rekla: ‘Evo me!’ I upustila se u ono za što niti ona nije znala kako će to biti. I zato na njezin odgovor ‘Evo me!’, na prihvaćanje vjeroučiteljske službe uz obvezu paralelnog četverogodišnjeg studija bez čijeg se završetka ostaje bez posla, i njezino znalačko i kreativno vršenje vjeroučiteljske službe preko 30 godina uistinu možemo vrednovati kao karizmu darovanu našoj mjesnoj Crkvi, te biti zahvalni Bogu i ponosni na dragu Mirjanu. Mirjana je od najranije djetinje dobi bila usko povezana i aktivna u našoj župnoj zajednici. Sjećam je se kao djevojčice koja je svakodnevno dolazila na sv. misu, bila uvijek uz orguljašicu pok. s. Hugolinu i aktivno svojim lijepim i sigurnim glasom pridonosila dostojanstvu i ljepoti bogoslužja. Uz sestre je razvijala svoje talente i rasla u sve većem predanju i ljubavi prema Isusu Kristu i njegovoj Crkvi”.

Zatim je nadbiskup govorio o Mirjaninoj službi vjeroučiteljice u školi kojom je velikodušno i samozatajno, preko 30 godina, od prvih dana uvođenja vjeronauka u školu sve dok ju nije shrvala bolest, postojano svjedočila svoju vjeru i ljubav prema Bogu svojim učenicima i kolegama u školskoj zbornici,. Zdušno je, redovito i rado, sudjelovala u trajnoj formaciji vjeroučitelja na nacionalnoj i na nadbiskupijskoj razini te na regionalnim stručnim aktivima vjeroučitelja. Rado je surađivala s ostalim vjeroučiteljima, posredujući mlađima svoju ljubav prema učenicima i kreativan pristup vjeronauku u školi. S velikom životnom snagom, radošću, oduševljenjem, zauzetošću i stručnošću gradila je ugled vjeronauku u školi kao predmeta te je novim vjeroučiteljima, među njima brojnim svećenicima, bila mentorica i istinska podrška u stjecanju pedagoško-katehetskih kompetencija i iskustva rada u školi. Istodobno je svojim talentima rado i velikodušno služila i Nuštarskoj župnoj zajednici, osobito u radu s djecom i s mladima. Kroz tridesetak godina je bila i radosna, revna volonterska župna katehistica i suradnica na različitim područjima života župne zajednice. A od spomenute djetinje dobi sve do nedavno bila je jedan od stupova župnoga zbora i liturgijskoga pjevanja u Župnoj crkvi Duha Svetoga. Mirjana je nosila svoj križ bolesti ustrajno, svjedočeći vjeru i predanje u volju Božju, poručio je.

„Možemo, zato, biti Bogu zahvalni što smo je imali te od nje učiti kako se iskreno, ustrajno i vjerno ljubi Boga, Crkvu, bračnog druga, obitelj, svoju službu i ljude kojima nas šalje Božja providnost. Mirjana je bila u svijetu, ali nije bila od ovoga svijeta. Bila je Božja. Vjerujem da je sada po svojoj smrti u potpunosti suobličena Kristu te da je u zajedništvu s njim ušla u mir, puninu i potpunu radost zajedništva s Nebeskim Ocem. Isus moli: „Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. Ja sam im predao tvoju riječ, (…) Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga“ (Iv 17, 16-19). Nebeski Otac je Mirjanu očuvao od Zloga, ali je ipak odlučio uzeti ju iz svijeta i pozvati ju k sebi. Molimo ga da ju posveti i u potpunosti suobliči svome uskrslome Sinu Isusu Kristu te ju pridruži svojim svetima i izabranima“, zaključio je nadbiskup Hranić homiliju.

Nadbiskup Hranić je također uputio sažalnicu Josipu Srednoselecu, mužu pokojnice, njezinoj majci, bratu i sestrama u ime čitavog prezbiterija, svih vjeroučitelja Đakovačko-osječke nadbiskupije te u ime pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, umirovljenog nadbiskupa Marina Srakića, djelatnica i predstojnice Katehetskog ureda Teute Rezo te Ankice Mlinarić, više savjetnice za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje i u svoje osobno ime.

Na ukop vjeroučiteljice Mirjane Srednoselec su uz rodbinu, prijatelje i mještane došli i mnogobrojni vjeroučitelji i vjeroučiteljice.