Mons. Josip Bernatović, koji je preminuo na Veliki petak, 7. travnja u 75. godini života te 50. godini svećeništva, ukopan je u grobnicu Stolnoga kaptola na Gradskom groblju u Đakovu.

Sprovodnim obredima prethodila je misa zadušnica koju su suslavili umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić, đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, varaždinski biskup Bože Radoš, generalni vikar Srijemske biskupije preč. Josip Ivešić te drugi svećenici.

Na početku misnoga slavlja nadbiskup je izrazio sućut obitelji te rodbini, posebice pokojnikovom bratu mons. Adamu Bernatoviću, u ime koncelebranata, članova Prvostolnog kaptola sv. Petra, u ime čitavoga prezbiterija, Bogu posvećenih osoba, okupljenih vjernika te u svoje ime.

Homilija nadbiskupa Hranića

Današnji Ivanov evanđeoski izvještaj (Iv 20,11-18) govori o Mariji Magdaleni koja u rano uskrsno jutro plače na Isusovu grobu, uvjerena da niti mrtvom Isusu njegovi neprijatelji nisu dali mira, nego su njegovo tijelo ukrali iz groba. Kad je našla prazan grob, najprije je otrčala Petru i Ivanu. S njima se očito vratila na grob. Ondje je ostala i kad su se Petar i Ivan vratili u grad. Plačući nad praznim grobom, onome za kojega je smatrala da je vrtlar, govori: „Gospodine, ako si ga ti uzeo, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.!“

Traženje i suze Marije Magdalene neočekivano su se pretvorile u radost. Za to je bila dovoljna jedna riječ Krista uskrsloga: „Marijo!“. Uskrsli Isus je izgovorio njezino ime. U jedinstvenoj intonaciji, boji glasa i modulaciji svoga imena, Marija je prepoznala uskrsloga Isusa; ponovno je prepoznala njegov poziv na posve osobno prijateljstvo. Sva ushićena, Marija se baca pred noge uskrsloga Isusa s riječju „Rabbuni“ – što znači „Učitelju!“

Poslana od Isusa „Idi mojoj braći!“, Marija opet trči u grad s viješću da je vidjela Gospodina. Susret s Uskrslim, odnosno vjera u uskrsnuće, u potpunosti je promijenila njezin život. Jednako tako i živote drugih svjedoka uskrsnuća. Susret s Uskrslim oslobodio ih je straha te oni najprije svojim sunarodnjacima koji su razapeli Isusa navještaju: „Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom“ (Dj 2,36). Svjedočanstvo je bilo tako snažno da je ono mijenjalo i one kojima su svjedočili. U današnjem prvom čitanju potreseni slušatelji pitaju Petra i druge apostole: „Što nam je činiti, braćo?“ – „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se otpuste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga“ (Dj 2,38-39).“

O životu i oporuci mons. Bernatovića

Naš dragi Pokojnik je još u djetinjstvu susreo Uskrsloga i njemu povjerovao. Rodio se 21. listopada 1948. od oca Nikole i majke Ružice r. Zovkić u Štitaru.

U svojoj oporuci (koju je napisao na 30. obljetnicu svoga svećeničkog ređenja 24. ožujka 2004.), napisao je: „Bog mi je podario dobre roditelje, vrijednog oca i pobožnu majku.“ Sjećajući se smrti roditelja u trenutcima koji njima, „njihovoj djeci nisu bili lagani“, oca na crkveni god u Štitaru 1971. godine, a majke dan prije njegove mlade mise, zaključio je da je uvijek ostao prožet vjerom „da su /roditelji/ kod Tebe Gospodine i da me tamo čekaju“ (br. 2).

A onda je nadodao prekrasno svjedočanstvo obiteljske ljubavi i zajedništva: „Hvala Ti Gospodine na mojoj braći i sestrama. O kako je to veliki Tvoj dar, životni dar – šestero braće i četiri sestre! Imao sam radosnu obiteljsku atmosferu. Hvala Vam na bratskoj i sestarskoj ljubavi. Svi ste mi puno značili. Rado sam s Vama bio i obilazio Vas!“

I poželio je da se uskoro nakon njegove smrti na grobovima roditelja i preminule braće i sestara upali po jedna svijeća te da se i njih spomenemo u misi njegova ukopa, jer „mi ćemo u tom trenutku biti zajedno“ (br. 3).

Odrastajući, kroz vjernički i molitveni život u krugu svoje obitelji te kroz ministriranje u župnoj crkvi, Pokojnik je slušao Isusove riječi i njegov glas te je i on, poput Marije Magdalene, čuo posve jedinstvenu intonaciju Isusova glasa, koji je izgovarao njegovo ime i poziv Uskrsloga Isusa koji ga poziva na posve osobno prijateljstvo.

I odazvao se tako da je po završetku osnovne škole u Štitaru izrazio svoju želju postati svećenik te je zamolio da kao kandidat tadašnje Đakovačke i srijemske biskupije bude primljen u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu. Tom Isusovom glasu koji je izgovarao njegovo ime ostao je vjeran do kraja.

Prema ondašnjem običaju po završetku prva dva razreda gimnazije na Šalati u Zagrebu, završna dva razreda gimnazije je nastavio na Biskupijskoj gimnaziji J. J. Strossmayera u Đakovu i ondje je i 1967. godine i maturirao. Odmah je te iste godine na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu započeo filozofsko-teološki studij. Studij je morao prekinuti radi odsluženja vojnoga roka i po povratku ga je nastavio i dovršio.

U prosincu 1973. bio je zaređen za đakona, a 24. ožujka 1974. pokojni biskup mons. Ćiril Kos ga je zaredio za svećenika kao prvog ređenika u svojoj biskupskoj službi.

Službe mons. Bernatovića

Kao mladomisnik je najprije godinu dana bio župni vikar u Župi Gospe od Brze pomoći u Sl. Brodu, a potom godinu dana župnik u Župama Rokovci i Andrijaševci. Nakon dvije godine u župnoj pastoralnoj službi 1976. je bio pozvan preuzeti službu odgojitelja – generalnog prefekta u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Potom je, nakon 3 godine odgojiteljske službe, 1979. godine bio poslan na studij pedagogije i psihologije na Papinsko sveučilište Salesiana u Rimu. Postigao je akademski gradus magistra znanosti te se 1984. godine vratio na službu prefekta – odgojitelja u Bogoslovno sjemenište u Đakovo.

Prefekt u našem Bogoslovnom sjemeništu bio je 3 godine prije poslijediplomskog studija, 5 godina poslije studija (1984.-1989.) i potom je pune 22 godine bio rektor Bogoslovnog sjemeništa (1989.-2011.) – s najdužim rektorskim stažem u 217 godina povijesti našeg Bogoslovnog sjemeništa. Sveukupno 30 godina odgojiteljske službe u Sjemeništu. U Sjemeništu je ostao, i sa Sjemeništem i za Sjemenište je živio, i posljednjih 12 godina svoga života, nakon odgojiteljske službe. Kad se k tome pribroji 8 godina sjemenišne formacije, u Sjemeništu je proveo ukupno 50 godina (od 74 godine i pol godine svoga života)!

Zato u svojoj oporuci utemeljeno piše: „Sjemenište je moj dom. U njemu sam proveo skoro cio svoj život. Volim sjemenište, ono mi je uvijek u srcu! Ono ispunja moj život i spreman sam svoj život u njega sasvim ugraditi. Posebnu (…) radost doživljavao sam u trenutcima kada sam mogao sudjelovati u ostvarenju svećeničkog poziva svakog bogoslova. Bio sam odgojitelj mnogim generacijama bogoslova, ne znam da li su nešto ‘pokupili ‘ od mene, ali znam da sam ja mnogo dobio od njih. Hvala im na radosnom i oduševljenom prihvaćanju poziva koji im je Bog uputio“ (br. 5).

Prekrasno svjedočanstvo suradnika radosti, a ne gospodara baštine! Zahvaljujemo Bogu za više od nas 150 svećenika koje je dragi Pokojnik kao prefekt i rektor Bogoslovnoga sjemeništa odgajao i pratio nas na naša svećenička ređenja.

Odnos prema svećenicima

A kakav je bio njegov temeljni odnos prema svećenicima? O tome piše u 4. točki svoje oporuke: „Hvala Ti Gospodine na svoj braći svećenicima! Svi su mi bili dragi! Rado sam s njima bio! Posebno hvala na svećenicima s kojima sam bio povezan u svojim svećeničkim službama – od kapelana do sadašnje službe! Hvala na brojnim suradnicima u Sjemeništu i na svim sustolnicima u svećeničkoj blagovaonici! Želim posebno spomenuti biskupa Ćirila čiji sam prvi svećenik-ređenik, principala Videka, rektore Šuljaka i Srakića! Uvijek si Gospodine na mojem životnom putu postavljao dobre ljude i vrijedne svećenike!“ (br. 4).

Sasvim je normalno i razumljivo da mu je u životu posebno puno značio jedan svećenik:

„Neizmjerno Ti hvala, Gospodine, na mom bratu svećeniku, na mom Aci! O kako je to veliki dar za mene bio. Uz Tebe, Gospodine, on bijaše velika moja životna potpora! Zaista velika je blagodat imati brata svećenika! Između mene i njega nema tajni, dišemo jednim plućima, isto srce svećenika bije u nama. Dragi brate Aco! Zajedno smo se radovali životu u obitelji, sjemeništu, bogosloviji, svećeništvu. Zar nam nije bilo lijepo ? Kako smo bili sretni kad smo bili skupa! Znam da će moj odlazak posebno bolno pogoditi Tebe, dragi moj brate Aca! Nemoj očajavati! Stoj hrabro uz moj lijes! Pa Ti znaš kamo sam otišao! Ti znaš da te čekam god Gospodina!“

Po povratku iz Rima

Nakon povratka iz Rima, Pokojnik je uz odgojiteljsku službu, kroz 4 godine bio tajnik Visoke bogoslovne škole te je istodobno 30-tak godina predavao na Visokoj bogoslovnoj školi, a kasnije kad je ona prerasla u Fakultet, i na KBF je predavao kolegije iz pedagogije i psihologije. Kroz 20 godina bio je i biskupijski promicatelj svećeničkih zvanja (1987.- 2007.).

No, još prije imenovanja, započeo je kao prefekt s okupljanjem dobnih skupina ministranata u Sjemeništu – od viših razreda osnovne škole, preko srednjoškolaca do studenta i odraslih mladića. Dragom Bogu i njemu, koji je u tome doista bio revan i na taj način budio i snažio klice novih svećeničkih zvanja, možemo zahvaliti što je naša biskupija izašla iz krize zvanja kasnih 70-tih i početkom 80-tih godina te što smo relativno dobro stajali s novim zvanjima kroz gotovo tridesetak godina.

Uz navedene službe, paralelno je u četiri mandata (20 godina) bio član Nad/biskupijskoga Zbora savjetnika i u 2 mandata (10 godina) član Nadbiskupijskog ekonomskog vijeća. Godine 1995. papa Ivan Pavao II. počastio ga je naslovom „kapelana njegove svetosti“, a 2004. godine postao je članom Prvo/stolnog Kaptola sv. Petra u Đakovu. Od tada je kroz više godina kao biskupov delegat bio i krizmatelj na brojnim krizmenim slavljima.

Bolest koja je došla 2011. godine onemogućila mu je vršenje nekih službi, ali nikada nije osujetila njegovu ljubav prema Sjemeništu i prema Nadbiskupijskoj zajednici s kojom je i dalje živio do teškog moždanog udara i bolničkog liječenja prije 3 tjedna.

Bogu predan i plodan svećenički život te radosno darivanje u svećeničkoj službi. I poruka: „Dragi bogoslovi nastavite hrabro k cilju. Isplati se život posvetiti Bogu i ljudima“ (br. 5). I završna molitva te molba:

„Na kraju molim Gospodina da mi oprosti sve moje grijehe. Molim i sve Vas za oproštenje a ja opraštam svima! Svima hvala na ljubavi, razumijevanju, pomoći! Bog neka Vas blagoslovi, draga Gospa neka Vas zagovara, a sv. Josip čuva! Zbogom! Doviđenja!“ (br. 5)

Mi možemo na to samo dodati: Gospodine, hvala Ti na životu, službama i svjedočanstvu uskrsne vjere pokojnoga brata mons. Josipa Bernatovića. I molimo Te da našu nadbiskupijsku zajednicu i u ove naše dane blagosloviš darom novih svećeničkih i redovničkih zvanja o kojima je on brinuo kroz čitav svoj život.

Oproštajni i zahvalni govor vlč. Madžarevića

U ime generacije svećenika oproštajni govor izrekao je župnik u Štitaru vlč. Pavao Madžarević. Govorio je o zvanjima koja su „započela“ pred zavjetnim kipom Marije Pomoćnice pred kojim je tadašnja učiteljica u selu inicirala molitvu za zvanja. Taj vijenac molitve održao se do danas te su i njihova zvanja plod toga molitvenog vijenca.

Pred kipom zavjetne Gospe i pokojnikova majka Ružica je prikazivala svoju djecu. Obitelj Bernatović bila je uzorna obitelj i kućna crkva, a tadašnji župnik vlč. Željko Pavličić usadio im je ljubav prema Gospi i rodnom zavičaju.

Uz jedanaestero djece obitelji Bernatović i sam se vlč. Pavao osjećao kao njihovo 12. dijete. Izrazio je zahvalnost i za majku Ružicu koja je svoj djeci prenijela ljubav prema Bogu i Gospi. Na kaju je rekao: „Neka naš brat Josip sa svojim ocem i majkom, sestrom Marijom i bratom Antunom bude anđeo čuvar ne samo svoje obitelji nego i našeg dragog Štitara.“

Oproštajni i zahvalni govor vlč. dr. sc. Stjepana Radića

U ime Sjemenišne zajednice oproštajni govor izrekao je rektor Bogoslovnog sjemeništa vlč. dr. sc. Stjepan Radić. Govorio je o razdjelnici života mons. Bernatovića koja se može gledati kroz obnašanje rektorske službe i život u Sjemeništu nakon nje. Rektorska ga je služba obilježavala, a resila ga je prisutnost u Sjemeništu iz kojega je vrlo rijetko izbivao.

Osim odgajateljske službe resio ga je još jedan dar u uskoj vezi s Bogoslovnim sjemeništem. Žar u angažmanu oko obnove i restauriranja i radova općenito. To je činio s ljubavlju i predanošću vođen željom da život u Sjemeništu bude funkcionalna ali i ugodan. Potaknuo je na okupljanje mladića u Sjemeništu s ciljem razvijanja poziva kao i liturgijski vodič prvih subota, molitve za zvanja. Rektor Radić je zahvalio za sve što je mons. Bernatović učinio za Sjemenište, spomenuo je njegovu povezanost s bogoslovima koje je sve poznavao po imenu i često se družio s njima te je dodao da je bio odličan slušatelj i nenametljivo prisutan u životu sjemenišne zajednice.

Vlč. Domagoj Lacković pročitao je sažalnice koje su povodom smrti mons. Bernatovića pristigle u Nadbiskupski ordinarijat, a poslali su ih požeški biskup Antun Škovorčević, riječki nadbiskup Mate Uzinić te počasni predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak mons. dr. Franjo Topić.

Ukop na Gradskom groblju u Đakovu

Sprovodne obrede na Gradskom groblju predvodio je pomoćni biskup Ivan Ćurić. Nakon molitve časova biskup je izrekao nagovor: „Kako nas je brojne, najprije na misnom slavlju u našoj katedrali i sada u ovoj liturgiji ukopa na groblju, okupio oproštaj od dragog nam brata, svećenika Josipa. I ovdje izražavamo sućut i zajedništvo onima s kojima je po rođenju dijelio obiteljsko zajedništvo – braći i sestrama, brojnoj rodbini, i cijelom, njemu dragom rodnom Štitaru. Pribrajamo i župe, kao i sve ustanove i zajednice u kojima je djelovao u sjedištu naše nadbiskupije, od Bogoslovnoga sjemeništa, preko Fakulteta, do kanoničkoga Prvostolnoga kaptola, u čije ime na osobit način izričem oproštaj i zahvalu.

Kad sam ga na Cvjetnicu posjetio u osječkoj bolnici, zajedno s njegovim bratom Adamom, ostavio sam uz njegovo uzglavlje maslinovu grančicu s obreda iz konkatedrale, gdje smo upravo bili započeli ovogodišnji Veliki tjedan. Nismo vidjeli da nas je primijetio, bolest je bila teška Ipak sam mu izrekao pozdrave iz Đakova: ‘Josa naš dragi! Volimo te i molimo za tebe!’

Osjetio sam da tim malim riječima izražavam dragost jednog dugog i bogatog svećeničkoga zajedništva koje smo kroz desetljeća dijelili i živjeli s mons. Josipom. Najviše s vedrinom, s nekom njegovom prirodnom susretljivošću i ležernošću. Najčešće raspoložen za lijepu riječ, za ugodan, jednostavan i opuštajući prijateljski susret i razgovor – sa subraćom svećenicima, bogoslovima i studentima, sestrama redovnicama, sjemenišnom osoblju i mnogim drugima. U njegovoj smo pristupačnosti mogli prepoznati odjek stava što ga očituju riječi psalma: „Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene“ (Ps 131, 1).

S takvim se pristupom rado i plodno uključivao u mnoge biskupijske projekte i radna tijela, zajednička promišljanja, nove prilagodbe i obnove, i to na različitim područjima crkvenoga života i poslanja, napose pastorala zvanja. Imao je snažan osjećaj i izoštreno oko i za sasvim praktične životne dimenzije. Kad je trebalo unaprijediti standard, obnoviti životne prostore, uključujući i tehnička pomagala, mons. Josip je „dao ruku“, brižljivo i znalački. Sve do prvih informatičkih tečajeva koje je početkom devedesetih u našim krugovima on organizirao.

Sjećam se i suza u njegovu oku. Kad je sjemenišna zajednica ’91. morala u izbjeglištvo u Austriju. Ili, kad je u službi odgojitelja morao donositi zahtjevne i teške odluke. Mnogo se toga, polagano slagalo i načelo njegovo zdravlje. No, lakoću i vedrinu sačuvao je do kraja.

Za ovo smo bogoslužje izabrali evanđeoski ulomak o pozivu apostola. Najviše da se u njih ugledamo. I sa štitarskih savskih voda Gospodin je pozvao dvojicu braće. I druge, i još mnoge. I svakoga od nas, i to svojim posebnim pogledom, otajstvenim i nama do kraja nedokučivim. Tko mu se može odazvati cjelovito, u punoj mjeri? Iskrenim i životnim predanjem.

To je ujedno i srce svećeničke formacije o kojoj je mons. Josip najdulje skrbio. Kad je završavao službu rektora, na dar je dobio sliku Dobroga Pastira, nakon što je do svećeničkoga ređenja dopratio 135 novih svećenika, najviše iz naše te Srijemske biskupije, ali i Požeške, Subotičke i drugih biskupija.

Dobri je Pastir svojevrsna ‘kruna’ središnjeg prizora naše sjemenišne kapele s Bezgrješnom Djevicom i zborom dvanaestorice apostola.

Sam je, u predvečerje Bezgrješne 2007. godine, radostan što je uspio doprinijeti obnovi likova apostola u apsidi kapele, nakon što su 32 godine bili prekriveni, ovako promišljao: „Bog je taj koji izabire čovjeka i određuje ga za svetost, „da budemo sveti i neporočni pred njim“ (Ef 1,4). (…) u središtu naše pozornosti je prvenstvo Božje.

On u čovjeku izvodi „silna i velika djela“. Oko Bezgrješne nalazimo dvanaest apostola, izabranih od Krista da nastave djelo spasenja (…) Oboružani snagom odozgo krenuše evangelizirati, posvećivati i svjedočiti, ‘kako im već Duh davaše zboriti’“ (Pozdravni govor, 7. 12. 2007.).

Da, puno će nas tragova, od Sjemeništa do hodočasničke kapelice prema Dragotinu, podsjećati na mons. Josipa. Na vrijeme njegove službe, kad je zbog tada brojnih zvanja u jednom trenutku čak razmišljao da sjemenišnoj zgradi nadogradi još jedno krilo; podsjećat će nas na njegovu živu želju i nastojanja da u Đakovu uvijek gajimo duh gostoljubivosti i zajedništva, osobito svećeničkoga.

Dragi naš brate Josipe! Dok se od tebe opraštamo, Gospodinu danas vapimo da s našim molitvama primi i naše izraze zahvalnosti za tvoje korake i dobročinstva. Priveo te k sebi Isus, Dobri Pastir, da ‘na njegovim ramenima’, otkupljen i očišćen od svih grijeha, prispiješ neprolaznoj, uskrsnoj radosti.

A mi ćemo i nadalje osluškivati Gospodinov poziv, moliti da uspiju dobra ‘djela naših ruku’, zagledani u primjer apostola i Bezgrješne Djevice. I uvijek s pouzdanjem zazivati njezinu majčinsku ljubav: K’o svetu zjenicu blago nas primi, štiti što započe Sin tvoj, naš Bog!“

Nakon sprovodne molitve tijelo pokojnika položeno je u grobnicu Prvostolnoga kaptola. Toga dana dva sata prije mise zadušnice pokojnikov lijes bio je izložen u katedrali. Katedralni zbor uz maestre Andrića i Sitarića te svećenike i bogoslove predvodili su liturgijsko pjevanje i sviranje.