Vlč. Schumacher preminuo je 24. travnja u Kliničkoj bolnici u Osijeku u 83. godini života i 58. godini svećeništva.

Uz brojne svećenike, na misi zadušnici u župi posljednje službe vlč. Schumachera, nazočno je bilo mnoštvo vjernika iz Čepina i Osijeka, redovnice Družbe sestara Naše Gospe, Marijine sestre čudotvorne medaljice i Milosrdne sestre sv. Križa te nećaci pokojnika.

Na početku mise zadušnice biskup Svalina pozvao je vjernike i svećenike da u tišini srca donesu pred Gospodina život, svećenički put i sve ono što je bio i što je Crkvi dao vlč. Schumacher, koji je rođen u Zemunu, Srijemskoj biskupiji te je duboko u sebi nosio vjeru svoga kraja. „A ta vjera ga je oblikovala i vodila putem svećeništva, putem predanja, služenja i tihe vjernosti Bogu i ljudima. Posebno mjesto u njegovu svećeničkom životu zauzima i njegova dugogodišnja služba župnika u Retfali, u Osijeku. U zajedništvu s vjerničkim narodom nosio je teret jednog zahtjevnog vremena. U godinama komunističkog režima, kada nije bilo lako javno živjeti i graditi vjeru, zajedno sa svojim vjernicima ustrajao je boriti se za izgradnju župne crkve Uzvišenja Svetoga Križa. Bila su to teška i izazovna vremena, ali upravo se u toj kušnji očitovala njegova ustrajnost i njegova vjera i pastirska hrabrost. Bio je svećenik koji nije odustajao. Zajedno s narodom gradio je ne samo zidove crkve, nego i žive Crkve, zajednicu vjernika ukorijenjenu u Kristu. I njegova prisutnost i služenje ostavila je duboki trag u srcima mnogih vjernika“, istaknuo je srijemski biskup i podsjetio da vjera, koju je živio i naviještao vlč. Schumacher, upućuje na Krista Isusa, pobjednika nad smrću, koji je smisao i ispunjenje svakog svećeničkog života.

Biskup Ćurić u homiliji je iznio životni put pokojnog vlč. Schumacher. Rođen je 17. srpnja 1943. godine u Zemunu, od roditelja Antuna i Kristine, r. Močković. I za njegovu obitelj bilo je to vrijeme teških životnih prilika i ratnih stradanja. Unatoč opasnostima ostaju u Zemunu gdje mladi Helmut završava svoje osnovo i dio srednjoškolskoga obrazovanja. Gimnaziju završava u Đakovu u Biskupskom liceju s maturom 1961. Filozofsko-teološki studij i svećeničku formaciju završava u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, nakon čega odlazi na odsluženje vojnoga roka u Bitolj, u Sjevernoj Makedoniji. Sveti red prezbiterata primio je u đakovačkoj katedrali na Petrovo, 29. lipnja 1968. godine zajedno s još 16 ređenika iz Đakovačke i Srijemske te dugih biskupija. Mjesto njegove svećeničke pastoralne službe od samih je početaka vezano uz grad Osijek. Započinje ju u današnjoj konkatedralnoj župi sv. Petra i Pavla kao kapelan, duhovni pomoćnik (1968. – 1971.), a nastavlja službom župnika u Župi Uzvišenja sv. Križa u Retfali. Na toj će službi ostati najdulje, nepunih 33 godine, nakon čega dolazi za župnika u čepinsku župu Uskrsnuća Gospodinova gdje kao župnik djeluje od 2004. do 2022., kada je umirovljen, ali u župi ostaje djelovati kao pastoralni suradnik sve do svoje smrti.

„I vjernici i mi svećenici u njemu smo prepoznavali neku osobitu smirenost, onako kako je smirena, blaga i tiha bila i boja njegova glasa, i u susretima i liturgijskim slavljima. Očitavala se u njegovoj prirodnoj smirenosti i iskrena vjerodostojnost, dosljednost i upornost. Koliko je samo napora trebalo uložiti u ostvarivanje projekta gradnje nove retfalačke župne crkve, sa stotinama molbi i susreta, s nakanom da se probiju tadašnje barijere socijalističkoga sustava koji nije dopuštao širenje kršćanske vjere i crkvenoga života. Smirenost je progovarala i u preciznosti i točnosti u oblikovanju pastoralnoga rada, u zajedništvu sa župnim vikarima i sestrama redovnicama Družbe sestara Naše Gospe. Smirenošću je obogaćivao i sve susrete sa subraćom svećenicima i vjernicima. U pripremnom razdoblju naše Biskupijske sinode upravo je njemu bilo povjereno sabiranje materijala o ustrojstvu župne zajednice. Nije odustajao od redovitosti svojih službi te je i u posljednjim godinama svoje aktivne službe brižno ostvarivao svoju katehetsku svećeničku službu, i to svakoga dana. Mnogi su ga veoma rado htjeli imati za sugovornika, prepoznajući njegovu srdačnu pozornost u dijalogu, strpljivost i misaonu dubinu te su ga istovremeno rado uzimali za ispovjednika i duhovnoga savjetnika“, rekao je o pokojnom svećeniku biskup Ćurić.

Oproštajni govor uime župljana izrekli su župljanka Vesna Grbeš, zatim načelnik Općine Čepin Dražen Tonkovac te uime prezbiterija preč. Drago Tukara.

Župljanka Grbeš u svom je govoru istaknula kako je vlč. Schumacher bio čovjeka čije ime se s pravom povezuje s ljudskošću, postojanošću, vjernošću i dobrotom.

Načelnik Tonkovac izrazio je zahvalnost na službi pokojnog vlč. Schumachera tijekom dvadeset i dvije godine u Čepinu. „Njegov dolazak 2004. godine označio je početak razdoblja predanog rada, duhovnog vodstva i iskrene brige za svakog čovjeka. Bio je svećenik koji nije tražio priznanja, ali je svojim djelima stekao poštovanje i povjerenje“, rekao je Tonkovac.

Preč. Tukara u oproštajnom govoru podsjetio je na Isusovu prispodobu o sijaču te rekao: „Svatko tko nasljeduje Isusa Krista mora biti sijač. I svećenik je taj sijač, i velečasni Helmut Schumacher je bio sijač na kojega se odnosi poruka iz Isusove prispodobe… Izlazio je na Gospodnju njivu uvijek revno i odgovorno, i to s vjerom kako će ipak biti duhovnoga ploda kod vjernika. Osjećao se dužnim raditi i propovijedati bez obzira na broj slušatelja i bez obzira na ubiranje duhovnih plodova. Promatrajući ga, osjetilo se, da je kao svećenik dužan Bogu, radi toga što ga je pozvao u svećenički život. Bio je tihi radnik i svećenik. Tiho je propovijedao, tiho ispovijedao, tiho savjetovao, a toliko je glasno slušao čovjeka da je odzvanjalo u srcu i duši sugovornika.“

Sprovodne obrede na Gradskom groblju u Đakovu predvodio je biskup Ćurić, a liturgijsko pjevanje đakovački bogoslovi i nazočni svećenici na čelu s mo. Ivanom Andrićem. Biskup je u svoje ime i uime nadbiskupa Đure Hraniće te nadbiskupa u miru Marina Srakića rodbini pokojnog svećenika Helmuta izrazio sućut i blizinu.

Na groblju se od pokojnika uime župljana Župe Uzvišenja sv. Križa u Osijeku oprostila župljanka Nevenka Špoljarić. Govorila je o poniznom, skromnom i tihom svećeniku koji je u toj župi proveo 33 godine, a koji se neumorno zalagao za izgradnju retfalačke crkve u vrijeme kada je to bilo skoro pa nemoguće.

Uime svećenika Čepinskog dekanata govorio je ivanovački župnik Andrija Vrbanić. On je istaknuo poštovanje koje je pokojnik iskazivao svakome svećeniku koga je susreo i to iskreno, jednostavno, očinski i bratski.

Sprovodu su nazočili brojni svećenici te vjernici retfalačke župe i Župe Kristova Uskrsnuća Čepin u kojoj je vlč. Schumaher bio župnik i provodio svoje dane kao umirovljeni svećenik.