Misija je navještaj oproštenja

1. Evangelizacijsko poslanje Crkve u suštini je navještaj Božje ljubavi, milosrđa i opraštanja, objavljenih ljudima životom, smrću i uskrsnućem Isusa Krista, našega Gospodina. To je navještaj radosne vijesti da nas Bog ljubi i da želi da svi budemo ujedinjeni u njegovoj milosrdnoj ljubavi, opraštajući nam i tražeći od nas da opraštamo drugima čak i najteže uvrede. To je riječ pomirenja koja nam je povjerena jer, kako kaže sv. Pavao, “Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja” (2 Kor 5,19). To su odjeci i pozivanja na najuzvišeniju čežnju Kristova srca na križu: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine” (Lk 23,34).

Eto dakle ukratko temeljnih sadržaja Svjetskog misijskog dana, kojeg ćemo slaviti u nedjelju 20. listopada, posvećenog pobudnoj temi: “Misija je navještaj opraštanja”. Riječ je o događaju koji se ponavlja svake godine, ali koji, u slijedu vremena, ne gubi vlastito značenje i svoju važnost, jer misija sačinjava naš odgovor na najveću Isusovu zapovijed: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode… učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio”(Mt 28, 19).

2. Na početku trećeg kršćanskog tisućljeća misijska se zadaća nameće s još većom žurnošću, jer, kao što sam bio već podsjetio u enciklici Redemptoris missio, “neprestance raste broj onih koji Krista ne poznaju i nisu dio Crkve, štoviše, otkad je Sabor završio, taj se broj gotovo udvostručio. To golemo mnoštvo ljudi, koje Otac ljubi i za koje je poslao Sina svoga, očito hitno treba misiju” (3).

S velikim apostolom i navjestiteljem evanđelja sv. Pavlom, želimo ponoviti: “Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem… služba je to koja mi je povjerena” (1 Kor 9,16-17). Samo Božja ljubav, sposobna učiniti braćom ljude svake rase i kulture, moći će učiniti da nestanu bolne podjele, ideološki sukobi, ekonomske nejednakosti i nasilja koji još uvijek muče čovječanstvo.

Dobro poznajemo strašne ratove i revolucije koji su izazvali krvoprolića u tek završenom stoljeću kao i sukobe koji, nažalost, nastavljaju mučiti svijet kao gotovo nešto uobičajeno. Ne može se, istodobno, ne zamijetiti čežnja brojnih muškaraca i žena koji, premda žive u velikom duhovnom i materijalnom siromaštvu, osjećaju veliku žeđ za Bogom i njegovom milosrdnom ljubavlju. Gospodinov poziv na naviještanje Radosne vijest i danas ostaje na snazi; štoviše postaje sve žurniji.

3. U apostolskom pismu Novo millennio ineunte istaknuo sam važnost razmatranja bolnog i slavnog Kristova lica. Srž je kršćanske poruke navještaj uskrsnog otajstva Krista raspetog i uskrslog. Lice boli Raspetog “vodi nas do susreta s najproturječnijim obilježjem njegova otajstva koje izranja u posljednjem času, u času križa” (25). U križu, Bog nam je objavio svu svoju ljubav. Križ je ključ koji daje slobodan pristup “ali ne mudrosti ovog svijeta, ni knezovima ovoga svijeta”, već “Mudrosti Božjoj, u Otajstvu, sakrivenu” (1 Kor 2,6.7).

Križ, na kojem već sjaji slavno lice Uskrslog, uvodi nas u puninu kršćanskog života i u savršenstvo ljubavi, jer objavljuje volju Boga da ljude učini dionicima svog života, svoje ljubavi i svoje svetosti. Polazeći od toga otajstva, Crkva, spominjući se Gospodinovih riječi: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (usp. Mt 5,48), sve bolje shvaća da njezino poslanje ne bi imalo smisla ako ne bi vodilo punini kršćanskog života, odnosno savršenstvu ljubavi i svetosti. Iz razmatranja križa učimo živjeti u poniznosti i u opraštanju, u miru i u zajedništvu. To je bilo iskustvo sv. Pavla, koji je pisao Efežanima: “Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni duge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!” (Ef 4,1-3). A u Kološanima je dodao: “Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite!” (Kol 3,12-15).

4. Draga braćo i sestre, Isusov krik na križu (usp. Mt 27,46) ne odaje tjeskobu očajnika, već je molitva Sina koji svoj život predaje Ocu za spasenje svih. S križa Isus pokazuje u kojim je uvjetima moguće oprostiti. Na mržnju, kojom su ga njegovi progonitelji pribili na križ, odgovara moleći za njih. Ne samo da im je oprostio, već ih nastavlja ljubiti, željeti im dobro i, zato, posredovati za njih. Njegova smrt postaje istinsko i pravo ostvarenje ljubavi.

Pred velikom tajnom križa ne možemo ništa drugo do pasti ničice. “Da bi čovjeku vratio Očevo lice, Isus je morao ne samo uzeti ljudsko lice, već se čak opteretiti ‘licem’ grijeha. ‘Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu’ (2 Kor 5,21)” (Novo millennio ineunte, 25). Potpunim Kristovim opraštanjem, također njegovim progoniteljima, započinje za sve nova pravda Božjeg Kraljevstva.

Na Posljednjoj večeri Otkupitelj je rekao apostolima: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,34-35).

5. Uskrsli Krist daje svojim učenicima mir. Crkva, vjerna zapovijedi svoga Gospodina, nastavlja naviještati i širiti njegov mir. Putem evangelizacije vjernici pomažu ljudima da se međusobno prepoznaju braćom i da, kao hodočasnici na zemlji, premda različitim putovima, svi hode prema zajedničkoj domovini koju nam Bog, samo njemu znanim putovima, ne prestaje pokazivati. Naučiteljski put misije je iskreni dijalog (usp. Ad gentes, 7; Nostra aetate, 2); dijalog koji “ne nastaje iz taktičkih razloga ili radi probitka” (Redemptoris missio, 56), a niti je cilj samome sebi. To je, prije, dijalog koji omogućuje s drugima razgovarati s poštovanjem i razumijevanjem, potvrđujući načela u koja se vjeruje i naviještajući s ljubavlju najdublje istine vjere, koje su radost, nada i smisao života. Dijalog je zapravo ostvarenje duhovnog poticaja, koji “teži unutrašnjem očišćenju i obraćenju, koje će biti duhovno plodno ako se izvodi u poučljivosti Duhu” (isto, 56).

Zauzimanje za pozoran dijalog s punim poštivanjem je conditio sine qua non za istinsko svjedočanstvo o Božjoj spasenjskoj ljubavi.
Taj je dijalog duboko povezan s voljom za oproštenjem, jer onaj koji oprašta otvara srce drugima i postaje sposoban ljubiti, shvatiti brata i ući u sklad s njim. Uostalom opraštanje, po Isusovu primjeru, izaziva i otvara srca, ozdravlja rane grijeha i podjele i stvara istinsko zajedništvo.

6. Proslavom Svjetskog misijskog dana svima se pruža mogućnost da se mjere prema zahtjevima Božje beskrajne ljubavi. Ta ljubav zahtijeva vjeru i poziva da se čitavo svoje pouzdanje stavi u njega. “A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže” (Heb 11,6).
O toj godišnjoj proslavi pozvani smo ustrajno moliti za misije i surađivati svakim sredstvom u djelovanjima koja Crkva vrši u cijelome svijetu da bi izgrađivala Božje kraljevstvo, “vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira” (Predslovlje na blagdan Krista, Kralja svega stvorenog). Pozvani smo prije svega svjedočiti životom svoje potpuno prianjanje uz Krista i njegovo evanđelje.

Da, ne smije se nikada stidjeti evanđelja niti imati strah zvati se kršćanima, prešućujući vlastitu vjeru. Nužno je, naprotiv, nastaviti govoriti, širiti prostore navještaja spasenja jer je Isus obećao da će zauvijek i što god da bilo ostati prisutan među svojim učenicima.
Svjetski misijski dan, pravi i istinski blagdan misija, pomaže nam tako bolje otkriti vrijednost našeg osobnog i zajedničarskog poziva. Potiče nas, jednako tako, priskočiti u pomoć “najmanjoj braći” (usp. Mt 25,40) po misionarima rasutim u svakom kutku zemlje. To je zadaća Papinskih misijskih djela, koje oduvijek služe misiji Crkve, brinući se da onima za koje skrbi ne nedostaje kruh Riječi te im nastave donositi neiscrpni dar nepresušne ljubavi, koja izvire iz samog Spasiteljeva srca.

Draga braćo i sestre! Povjeravamo to naše zauzimanje za navještaj evanđelja, kao i cijelo evangelizacijsko djelovanje Crkve, Presvetoj Mariji, Kraljici misija. Neka nas ona prati na našem putu otkrivanja, naviještanja i svjedočenja ljubavi Boga, koji oprašta i daje mir čovjeku.
S tim osjećajima, svim misionarima i misionarkama diljem svijeta, svima onima koji ih prate molitvom i bratskom pomoći, kršćanskim zajednicama koje su još davno ili tek nedavno utemeljene, od srca upućujem apostolski blagoslov, uz želju za trajnom Gospodinovom zaštitom.

Iz Vatikana, 19. svibnja 2002., na svetkovinu Duhova.

Ivan Pavao II.