Škabrnja nam svima na srce stavlja memoriju svoje povijesti kako ona ne bi bila zametnuta zaboravom ili nemarnošću, rekao je mons. Jezerinac, upitavši kakvu su savjest imali ljudi koji su izvršili pokolj Hrvata u Škabrnji. U potrebi da njihova nasilna smrt bude zalogom naše sretnije budućnosti, podsjetio je na zločin kojega su učinili pobunjeni Srbi i JNA „bez ikakvog opravdanog povoda“ u tenkovsko pješadijskom napadu na Škabrnju 18. studenoga 1991. g. Toga je dana u predjelu Ambar na početku ulaza u Škabrnju neprijatelj masakrirao 43 civila starije životne dobi, u njihovim kućama. „Tko da opiše bol, plač, tjeskobu i osjećaj žena i djece bježeći pred ljudima kojima čovjek, priroda, kultura i ništa nije sveto? Porušili su crkvu, župni stan, kuće, gospodarske objekte. Poubijali su živalj, zapalili prirodu i ostavili trag svoga identiteta. Obrušili su se na nevine civile tako da su već prvog dna ubili 43 civila. Ubijali su iz vatrenog oružja i to iz neposredne blizine. Udarali su ih po glavi hladnim oružjem, s tupim predmetima i takve ih mučili do smrti. Mnoge su iznakazili i pregazili tenkovima. Nezamislivo za postupke ljudske vrste, osobito za ljude koji su živjeli rame uz rame sa svojim susjedima Hrvatima“, podsjetio je mons. Jezerinac, poručivši: „Te događaje ne smijemo prešutjeti jer bi šutnja značila presuđivanje jedne stravične povijesti a njeno nepoznavanje moglo bi biti izvorom novih sukoba. Zato se istina o tim bolnim događajima, ma koliko bila bolna, mora znati. Tek kad se čovjek i narod suoče sa svojom povijesnom istinom i događajima u kojima se ona čita, bit će moguće očekivati stvaranje uvjeta za međusobno povjerenje“. Biskup je rekao da je bez uvida u pravu istinu i njenog prihvaćanja, nemoguć istinski suživot, pretvara se u život sumnjičavosti, nepovjerenja i straha te može postati izvor novih sukoba. „Ako se dio tijela mora odstraniti da bi se sačuvalo čitavo tijelo, onda je potrebno tu ranu odstraniti ma koliko ona bila bolna. A istina je moćno sredstvo koje odstranjuje laž i pomaže ljubiteljima istine da uberu plodove mentalne i moralne promjene“, rekao je mons. Jezerinac.

Hrvati su snagom vjere u Boga i evanđelje izdržali mnoge nedaće tijekom povijesti i nevolje Domovinskog obrambenog rata, „kad je agresor želio uništiti ne samo materijalna dobra nego i slomiti i pokoriti cijeli hrvatski narod i pripojiti velikoj Srbiji vjekovne teritorije hrvatske zemlje. Bogoubojstvo uvijek ima za posljedicu čovjekoubojstvo. Boga se ne može ubiti u njegovoj bîti, ali ga se može ubiti u ljudskoj savjesti, u dostojanstvu čovjeka. Zločinci su se vodili mišlju da Boga nema“ rekao je mons. Jezerinac, istaknuvši da Škabrnjani nisu izgubili svoj pogled prema Isusu u paklu zloće čovjeka. Izdržali su snagom te vjere i obnovili mjesto. „Škabrnja nije izumrla. Škabrnja će živjeti. Škabrnja nije nestala iako su to neki htjeli“, rekao je mons. Jezerinac, istaknuvši da njeni ljudi svojim držanjem, radom i ponašanjem svjedoče svoju ljudsku, vjerničku i nacionalnu zrelost. „Ako ste postali žrtve zločina, niste htjeli postati žrtve zla. Jer ste ga pobijedili svojom zrelom vjerom, ljubavlju i nadom u Boga. Neka vam to iskustvo bude veliko blago koje ćete prenijeti svojoj djeci kako bi oni naučili kako se nositi sa silama zla. Dao Bog da naša nacija izraste u zreli narod koja će biti promicatelj vrijednosti koje smo naučili u Domovinskom ratu. Ne izgubite povjerenje u Boga. Jer dok je vjere, dok je srca koje živi za svoj narod i Boga bit će domovine i naroda, bit će i Crkve“, poručio je biskup Jezerinac.

Mons. Jezerinac rekao je kako je bilo i „čestitih Srba koji se nisu slagali s tadašnjom velikosrpskom politikom. Štoviše, bilo je onih koji su stali u obranu Hrvatske, smatrajući je svojom domovinom. Činjenica je da hrvatski narod nije želio rat. Na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom poduzeo je sve da se izbjegne sukob. No, nakon neuspjelih pregovora Hrvatska je bila primorana ustati na obranu života, obitelji naroda i svoje zemlje. To je bilo njeno ne samo pravo nego sveta dužnost. Zato se s velikom zahvalnošću i ljubavlju spominjemo svih naših branitelja, osobito poginulih i nestalih, neka njihova žrtva bude zalogom i blagoslovom naše budućnosti“, rekao je mons. Jezerinac. U tom smislu podsjetio je na poruku blagopokojnog kardinala Franje Kuharića koje je na početku agresije na Hrvatsku uime Crkve u Hrvata poslao svakom srpskom čovjeku u Hrvatskoj i u okruženju: ‘Braćo Srbi, mi vas molimo, odustanite od nasilja jer vaša je sloboda i naša. Naš mir je i vaš miri’. No taj glas je bio namjerno prešućivan“, rekao je mons. Jezerinac. Pohvalio je hrvatskog čovjeka koji ne dopušta zlu da naše misli pretvori u mržnju i rušilačku snagu i poželio da u nama i danas živi govor vjere i pouzdanja u Boga.

Na to upućuju i navještena liturgijska čitanja na misi. Prorok Daniel svima koji su trpjeli nudi božanski pogled na njihova stradanja, da njihova žrtva neće biti uzaludna, da će uroditi novim blagoslovom. „Želi ih potaknuti da ne klonu, da će na kraju izaći kao pobjednici, da će zlo biti poraženo. Prorok Daniel poručuje da Bog neće prijeći preko nevinih žrtava, bez obzira kada se događale. Smrt mučenika postala je izvor vjere u vječni život“, rekao je mons. Jezerinac, istaknuvši da Isus najavljuje pobjedu dobra nad zlim. Borba između dobra i zla će trajati dok bude vijeka, „no na kraju pobjeđuje dobro a ne zlo, jer Bog je uvijek na strani dobra. On s trpi nama, ali njegovo trpljenje je naša snaga. Isus nas hrabri kako bismo mogli snagom te vjere i pouzdanja nadvladati sve teškoće u životu“, rekao je mons. Jezerinac, poručivši da „nije toliko tragična čovjekova fizička sljepoća koliko duhovna sljepoća, kad čovjek nema potrebu za nadnaravnim. Još je tragičnije kad odbija svaku pomisao na Boga, kad živi kao da Boga nema a sebe postavlja kao mjerilo dobra i zla i na taj način sebe proglašava božanstvom. To smo kao narod doživjeli nakon II. svjetskog rata dolaskom bezbožne vlasti koja se često bila okomila na vjeru i Crkvu“, upozorio je mons. Jezerinac. „Ne smijemo zaboraviti na poslijeratni odgoj koji je trajao 45 godina, posebno u školama. Sve je to ostavilo duboki trag kod našeg naroda i danas je prisutno. Profesori su pod pritiskom govorili da Boga nema, da savjest nije Božji glas u nama. A čovjek u sebi ima moralni zakon koji mora sačuvati i po cijenu smrti“, rekao je mons. Jezerinac, naglasivši da je najveća žrtva toga progona bio kardinal Alojzije Stepinac koji je umro mučeničkom smrću.

„Kad sam ga posjetio kao sjemeništarac, meni kao djetetu se potužio i rekao: ‘Kako je meni teško? Ja sam zagrebački nadbiskup. Ja ne mogu vršiti moju službu. Pa je stao i rekao: ‘Neka je hvala dragom Bogu i na tome’. On je vjerovao u snagu žrtve“, poručio je mons. Jezerinac.

U Domovinskom ratu u obrani Škabrnje ubijeno je 86 mještana, od čega 54 civila. U poraću je još šestero ljudi ubijeno od zaostalih mina. Obilježavanje stradanja počelo je u predjelu Ambar na početku toga ravnokotarskog mjesta gdje se pokolj 1991. g. dogodio. Tu je održana prigodna komemoracija. Potom je 15.000 sudionika iz cijele Hrvatske i inozemstva, među kojima su bili i hrvatski vojnici, članovi brojnih ratnih i povijesnih postrojbi i udruga sa stjegovima, krenuli u Kolonu sjećanja do spomen-obilježja masovne grobnice u središtu mjesta. Tu je uime svih izaslanstava Zajednica udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata položila zajednički vijenac i svijeće.

Nakon mise, Kolona sjećanja predvođena križem išla je od župne crkve do spomen obilježja na groblju sv. Luke. Tu su kod središnjeg križa brojna državna, braniteljska i civilna izaslanstva položila vijence i upalila svijeće te se molilo odrješenje za pokojne.

Od predstavnika vlasti, u Škabrnji bili su Milijan Brkić, potpredsjednik Hrvatskog sabora, Marija Pejčinović Burić, potpredsjednica Vlade RH i Mirko Šundov, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH i izaslanik predsjednice RH te drugi hrvatski ministri, predstavnici Hrvatske vojske i policije.