„Otajstvo Isusa Krista otajstvo je Božjeg čovjekoljublja i to do te mjere i na takav način da je Bog ušao u ljudsku povijest i postao našim suputnikom. Riječ, koja bijaše u početku i koja bijaše Bog i po kojoj je sve stvoreno, tijelom je postala i nastanila se među nama. Rođenje Isusovo upire, naime, novo svjetlo na prvu stranicu Biblije, na kojoj stoji napisano da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. A ovaj nam evanđeoski tekst otkriva tko je “u početku” bio model stvaranja čovjeka na sliku Božju – Riječ koja bijaše kod Boga i koja Bijaše Bog. Po njoj je sve stvoreno i bez nje ne postade ništa“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup osvrćući se na pročitani ulomak iz Ivanova evanđelja (Iv 1,1-5.9-14) i podsjećajući – „rođenje Isusovo koje danas slavimo otkriva nam da je prava i savršena slika Božja Isus Krist.“

Upravo zato što je Bog postao čovjekom, mi, kršćani, možemo svijetu navijestiti radost, sve pozvati na put nade i naše ljudsko postojanje rasvijetliti istinskim smislom, rekao je mons. Hranić upućujući da u kršćanstvu nije na djelu ništa magično već Bog želi ljudsku povijest i čovječanstvo obnoviti u svome Sinu. Pročitani evanđeoski ulomak ne spominje ni jedno Isusovo djelo i ni jednu njegovu riječ, istaknuo je nadbiskup i naglasio: „Ipak samim svojim utjelovljenjem i rođenjem te okolnostima u kojima se rodio, on je snažna i glasna Božja riječ. Druga božanska osoba je postala istinski čovjek. Usudio se biti čovjek i to u ovom i ovakvom svijetu u kojemu susrećemo toliko nečovječnosti, sebeljublja, iskorištavanja ljudi, gaženja ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, gaženja zdravog ponosa i ljudske savjesti. I zbog toga što je bio čovjek; vjeran i dosljedan ljudskosti, pravičnosti, dobroti, istini i ljubavi do kraja, Isus je završio raspet na križu.“

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše, podsjetio je mons. Hranić na redak iz Ivanova evanđelja, a potom rekao: „To je veoma snažna poruka i snažan izazov nama okupljenima na svetkovinu Isusova rođenja: usuditi se poput Isusa biti čovjek u ovome i u ovakvome svijetu. Usuditi se biti autentičan čovjek i kršćanin, otvoren do kraja Božjoj riječi; dopustiti da me Božja riječ oblikuje i učini svjetlom istinoljubivosti, poštenja, odgovornosti, zauzetosti i dobrote u ovome svijetu – pa i onda kada se na ljubav ne odgovara ljubavlju te bez obzira na cijenu kojom se to plaća.“

Pojasnio je da život vjernika i njegova djela ne počivaju samo na ljudskim snagama, nego snaga za njih, za autentično kršćansko svjedočanstvo, izvire iz ljubavi koja je svijet zahvatila utjelovljenjem Boga u liku čovjeka, koja nas suobličava Isusu Kristu i usmjerava prema otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća – po kojemu i svi mi postajemo dionici punine života u zajedništvu s Trojedinim Bogom. Takva, Isusova utjelovljena, raspeta i uskrsla ljubav je snaga i znak i našega kršćanskog identiteta i naše kršćanske vjere.

Ali, Bog ne napušta ni onda kada smo slabi i ne uspijevamo posvjedočiti Kristovu snagu u sebi, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup i nastavio: „Riječ je tijelom postala i Bog se rodio kao čovjek u štali. U toj slici postaje jasno koliko je revolucionarna poruka Božića, koliko se eksploziva nalazi u njoj. Bog može biti rođen i u nama makar mi imamo i nosimo »štalu u sebi«. Štala je slika za nepospremljeno, za neuredno, sebično, grešno, pristrano i potkupljivo – za kaos u nama, za ono bismo rado sakrili od sebe samih i od drugih. Utjelovljeni Sin Božji došao nas je potražiti i u štali. Tu nam je prišao i na sebe je preuzeo ljudsku narav s posljedicama grijeha. Došao je potražiti i spasiti izgubljeno, oprostiti i obnoviti ono što je u nama slabo i grešno. Božić, stoga, i mi slavimo, ne samo kako bismo do­živjeli rođenje Boga u našemu srcu, nego kako bismo Boga pronašli i otkrili i u svojim „štalama“ i u „štalama“ ovoga svi­jeta. Bog ne bježi od nas zbog našega grijeha, nego nas i dalje ljubi.“

Homiliju nadbiskup je zaključio porukom: „Božić je obećanje da Bog daje da njegov božanski život procvjeta u kaosu naše štale i da će ruševine naše grešne naravi biti obnovljene kao prekrasan Božji hram“ te je uputio čestitku: „Sa željom da imamo hrabrosti za ponizno otvaranje Božjoj Riječi, da joj otvorimo svoj srce, svoju obitelj i svoj dom, različita područja našega života – da nas Isus obasja svojim svjetlom i ispuni svojom snagom, da on u naš život unese radost spasenja, oproštenje i mir, svima Vam draga braćo i sestre, draga braćo svećenici i poštovane časne sestre, svim građanima Osijeka i svim ljudima dobre volje u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji želim sretan i blagoslovljen Božić.“

Uz nadbiskupa suslavili su: domaći župnik, mons. Adam Bernatović, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Domagoj Lacković, župni vikar Blaž Jokić, a posluživao je đakon Nikola Klemen.

Na kraju misnog slavlja božićnu čestitku đakovačko-osječkom nadbiskupu uputio je župnik Bernatović, a svečano liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura, uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića.