Bdjenje je bilo kreirano na način da je na tri odvojena mjesta u sklopu biskupijskog ordinarijata i same katedrale bilo moguće sudjelovati u čitanju Božje riječi, molitvi ružarija, klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom ili pak poslušati svjedočanstvo.

Naposljetku su se svi okupili u varaždinskoj katedrali gdje je misu bdjenja predvodio povjerenik za mlade Varaždinske biskupije vlč. Tihomir Kosec. Koncelebrirali su povjerenik za osobe s invaliditetom i njihove obitelji Varaždinske biskupije vlč. Leonardo Šardi te župni vikar u Sračincu vlč. Nikica Posavi.

U homiliji vlč. Kosec govorio je o tri stvari koje su posebno zaokupile njegovu pažnju u promišljanju o silasku Duha Svetoga nad apostole. Najprije, to je Božje vrijeme i, kako je poručio, „jako je važno kako ispunjavamo svoje vrijeme“. Podsjetio je i na riječi pokojnog karmelićanina, poznatog duhovnika, o. Vjenceslava Miheteca koji je znao govoriti kako „molitva Časoslova služi upravo zato da bismo posvetili vrijeme“. Vrijeme kao takvo, bez našega interventa, bez našeg udjela u njemu, je po sebi ništa, ali vrijeme u kojem slavimo božanske događaje i Njegove intervente, Njegova iznenađenja, za nas postaju svetinja, rekao je.
„Božje vrijeme je iznenađujuće i ono čemu se ne nadaš, ne očekuješ, niti ne znaš, niti snuješ, niti slutiš, to Bog učini“, pojasnio je Kosec.
No, da to vrijeme postane za čovjeka dragocjeno on treba zemlju svoga života. Potrebno je polje svoga srca uvijek iznova obrađivati, orati da, kad to učini Bog pošalje kišu, kada On to odluči. „I to nije bez veze, to nije obično, to je iznenađenje. To je prva stvar koja nas potiče da molimo i da znademo primiti. Da bi iz te zemlje našega života moglo i niknuti nešto“, poručio je vlč. Kosec.
Nadalje, govoreći o apostolima koji su stali govoriti drugim jezicima tako da su ih svi razumjeli, vlč. Kosec protumačio je „da bismo i mi trebali tako činiti što bi značilo da više ne govorimo o Bogu, nego da počnemo svojim životom komunicirati Boga“.
„Govoriti Boga, davati Boga, servirati Boga, služiti Boga i služiti Bogu u čovjeku. To svi razumiju. Na svakom jeziku gdje je čovjek spreman služiti drugome to je itekako razumljivo. Postoji jezik kojega svi razumiju, a postoji i savršeno slaganje u vokabularu i savršeno nerazumijevanje u duhu. Postoji, s jedne strane sljepoća, a s druge, otvorenost očiju odnosno srca. Materinji jezik Crkve postaje u onom trenutku prema svakom čovjeku kada ti postaneš zauzet za toga čovjeka. Ljudima ne treba teologija, ljudima ne treba govoriti o Bogu, ljudima treba Boga dati. A da bi to bilo moguće, trebamo umrijeti sebi. A to je ono što je najteže“, naglasio je vlč. Kosec i dodao da, „kad nam je teško umrijeti sebi možemo si reći da nemamo što izgubiti, ionako ću umrijeti, idem umrijeti za Krista“.

Vlč. Kosec u trećem dijelu govorio je o tome tko je Duh Sveti. Podsjetio je kako u evanđeljima stoji „da će nam Isus poslati Branitelja“. Dakle, Duh Sveti je onaj koji stoji u obrani i daje nam jednu sigurnost. No, Sveti Duh će nam biti branitelj onda kada ćemo htjeti činiti dobro. Duh Sveti kao branitelj će stati iza svakog od nas i u trenutku kada ćemo se možda javno poniziti pokajanjem i javno poniziti moleći oproštenje, jer tada je čovjek koji to čini za svijet slab, primijetio je vlč. Kosec.
„Ali tebi to neće biti važno. Tebi će biti važno pomirenje koje u tom slučaju može nastati između tebe i te osobe. Tada ti više oni ljudski obziri, što drugi misle, postaju potpuno nevažni. Važno je ono što si i kakav si pred Bogom. I Bog ti neće okrenuti leđa, zato ti je i poslao Branitelja. A ako treba dobiti po leđima – neka. Dobili su i apostoli. I nakon toga su bili sretni, jer su znali da su trpjeli za Gospodina“, zaključio je homiliju na misi bdjenja uoči svetkovine Duhova vlč. Kosec.

Svakako, za spomenuti je da je čitav dan uoči svetkovine Duhova bio bogat raznim programima odnosno duhovnim sadržajima. Najprije je u Sračincu održan susret ministranata, zatim susret osoba s intelektualnim u župi sv. Josipa na Banfici, dok je u poslijepodnevnim satima, u crkvi Dobrog Pastira (župa sv. Fabijana i Sebastijana) bio susret obitelji i bračnih parova.